Vučem kabel do stepenica gdje polažem liniju i puštam kompilaciju posebno napravljenu za ovu priliku. Krećem se tromo. Ima valjda tisuću stupnjeva vani. Dozivam misao vodilju "Treba obrađivati svoj vrt". Dižem svečano motiku u zrak i počinjem nemilosrdno mlatiti po zemlji. Kridensi trešte: To nisam ja, to nisam ja. Ja nisam sretnik!
- Tata što radiš? - pita kćer.
- Pravim bazen.
- Aha, super. Mi daš auto?
Odvaljeni retrovizor mi bljesne u glavi. Stišćem zube.
- Tata?
- Što je?
- Auto?
Pojačavam glazbu i okrećem joj leđa.
- Stari, zvali su iz šopa. Riješili su mi mob – sin.
- Jesi uzeo rukavice? – viče žena s prozora.
- Uzmi auto i vozi ga po mobitel – kažem kćeri.
- Nema šanse da ga vozim.
- Što? Ne čujem te od perilice! – žena će.
- Nije vam zdravo da kopate po ovom vremenu - baba iz susjednog dvorišta.
I kad ih pitaš: Koliko bih trebao dati? Jedini je odgovor: Još! Još! Još!
Od znoja me peku oči. Ne odgovaram ništa.
- Možete li malo stišati glazbu susjed? - uporna je.
- Ne mogu!
- Ne viči na susjedu! Bolje popravi perilicu. Opet šteka.
Žena zalupi prozor. Stišćem motiku nažuljanim rukama. Pjesma se mijenja.
- Tata uzeo je ključeve!
Kćer i sin naganjaju se po vrtu. Udaram sve jače. Zemlja pršti oko mene.
Od rata, djeco samo nas jedan hitac dijeli!
- A da zovem majstora? – čujem ženin glas.
- Najbolji majstor je moj zet – ubacuje se baba.
Križa me bole. Zrak mi isparava pred očima.
Vrisak. Kćer je zavrnula sinu ruku.
Jabuka ne pada daleko od stabla – komentira baba.
- Cigareta? Opet pušiš? – viče žena.
- Da. Smrdi do ovdje – žali se kćer.
- Ne to je stari – brani se sin.
Vatra gori kao crveni tepih. Bijesni bik izgubio je put.
Stišće me u trbuhu. Iznenada prdnem.
- A daj tata grozno. Ajmo ća – govori kćer sinu.
Žena opet nešto viče. Glazba odzvanja vrtom. Pruži mi utočište, pruži mi utočište ili ću se izgubiti! Kroz stihove probija se sablasna riječ: Perilica! Zamahnem iz sve snage. Udaram u nešto tvrdo. Spuštam ruku i vadim naprslu pivsku bocu u kojoj je zamotani papir.
- U jebote. Nemoguće!
Zakopao sam je dok su mi još starci tu živjeli. Jedva ispravljam leđa. Osvrćem se kao da sam našao zakopano blago. Nema nikoga u blizini. Odmotavam papir iz kojeg ispada joint. Palim ga i čitam: "Dragi Sanjine, ako čitaš ovo, znači da još živiš u Puli. Majmune! Nisi otišao s njom. Nadam se da si sretan. Koliko sam te uvjeravao? Koliko? Pa zar ti nije bila puna kapa svega? Ne! Ti si odabrao ostati. Što sad radiš uopće? Sigurno okopavaš vrt. Jebo te Voltaire!"
Liježem na zemlju i zatvaram oči. U glavi mi se motaju slike. Jedna se zaustavlja. Duga smeđa valovita kosa, dvoslojna drvena ogrlica, široka majica duginih boja, kratke hlače od trapera i japanke. Izdvaja se od svih cura u diskoteci. Ostavljam prijatelje i prilazim joj. Zove se Tamara. U Puli je na ljetovanju. Plešemo. Šapćem joj da mi nema nikoga doma. Pita me dal’ je volim. Ukočim se, a ona prasne u smijeh i kaže "Zajebavam te". Postajemo nerazdvojni u danima koji slijede. More, Janis Joplin i konstantno napušivanje u mojoj sobici.
Došlo je vrijeme za rastanak. Svađamo se. Ona me zove u Beograd. Ja bih da ostane u Puli. Ostaje na tome. Odlazi, a ja mašem s perona.
Radim sve one klišeje koji bi mi trebali olakšati patnju. Govorim si da nije bitno. Istina je da me strah. Pijan pišem sebi gnjevne poruke. Odlučim da ću ići u Beograd, ali počinje rat.
- Jesi dobro Sanjine? - pita žena.
- Lezi pored mene Tamara. Vidi ovog malog kretena što je napisao.
- Što?
- Mislio je da neću imati muda.
- Za što?
- Otići za tobom.
Vladimir Papić
(1981., Beograd) osnovnu školu pohađao je u Beogradu i Tel-Avivu. Srednju ekonomsku školu završio je u Puli gdje je i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile, smjer Hrvatski jezik i književnost – Povijest. Radi kao profesor u osnovnoj školi Monte Zaro gdje drži i radionice kreativnog pisanja koje su iznjedrile tri e-knjige s radovima učenika.