Autor bestsellera Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali u svojem se najnovijem djelu hvata u koštac s kvantnom fizikom
Pierre Bayard, Postoje drugi svjetovi, Minuit, 2014.
Ima već nekoliko godina kako nas Pierre Bayard iznenađuje svojim ikonoklastičkim tezama. Ja sam ga otkrio ne preko njegova kultnog djela – Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali – nego preko jednog briljantnog eseja, Kako popraviti promašena djela1, nesumnjivo pomalo neuljudna djela, no takvoga koje mi je priskrbilo rudnik razmišljanja koje mogu eksploatirati s učenicima završne godine: eh, da, veliki autori nisu pisali samo remek-djela!
Moguće je dakako zapitati se o legitimnosti tekstova koji su nam dati na čitanje i postaviti pitanje literarnosti – pitanje na koje, uostalom, u ovoj knjizi (Kako popraviti...) autor odgovara služeći se odmjerenim i iznimno stimulativnim psihoanalitičkim pristupom. Njegove protu-istrage o Baskervilleskom psu ili o Ubojstvu Roger Ackroyda2 polagano su ga dovele do toga da dokazuje kako se Sherlocku Holmesu ili Herculeu Poirotu, po svoj prilici opijenima vlastitim uspjehom, događalo da se prevare po pitanju istinske naravi zločinaca.
Čitatelj kojem se svidio Tko je ubio Rogera Ackroyda? pronaći će u najnovijem djelu Pierrea Bayarda treću zabavnu hipotezu, koja nije niti ona Herculea Poirota, niti ona esejista.
Posrednički svjetovi književnosti S knjigom Postoje drugi svjetovi Pierre Bayard hvata se kvantne teorije, kako bi je stavio u službu književnosti: doista neočekivano! To međutim pokreće i bogata razmišljanja prožeta istom onom impertinencijom u kojoj leži draž njegovih eseja. No radi li se doista o esejima3?
Djelo počinje zanimanjem za povijest paralelnih svjetova. Nakon pozivanja na preteče te teorije, ono nas podsjeća na sudbinu one jadne Schrödingerove mačke, koja se, uslijed dobrano barbarske operacije – radioaktivnost hoće ili neće osloboditi smrtonosni plin u kutiji u kojoj je životinja zatvorena – nađe istobodno mrtva i živa, kao što atom može biti istodobno cijeli i dezintegriran. Otud možemo zaključiti kako "pojedina naizgled kontradiktorna stanja materije" mogu koegzistirati. Nastala je teorija paralelnih svjetova.
Znanstvena se fantastika odavno zanima za ovu tematiku. Pierre Bayard pokazuje, primjerice, kako bi teorija paralelnih svjetova dopustila razrješenje slavnoga paradoksa postavljenog u Barjavelovom romanu Neoprezni putnik. Podsjetimo se: junak koji putuje kroz vrijeme nenamjerno prouzroči smrt svoga pretka; samim time, on prestaje postojati, ali, kako ne postoji, nije ni mogao prouzročiti pretkovu smrt i dakle... Uviđamo da nam samo teorija koja dopušta junaku da bude – poput mačke – istodobno mrtav i živ omogućuje da umaknemo paradoksu.
A što ako bismo mogli putovati kroz paralelne svjetove? Fizika nam daje do znanja da je to neostvarivo, no televizijske serije i autori znanstvene fantastike odavno su obavili to putovanje, a za te putnike u susretu s vlastitim dvojnikom nema ničeg nezamislivog.
Haruki Murakami nedavno nam je dao lijep primjer u svojem 1Q84. U tom romanu nema vrtloga u stilu Slidersa, nego jedno obično stubište, na kojem jednostavna činjenica prepuštanja čitanju jedne knjige – opazit ćemo alegorijski domet povjeren čitanju koje nas de facto lansira u "druge svjetove" – dopušta junacima da klize iz svijeta u svijet. Taj je svijet ujedno i drugi i ovaj isti, te se daje osjetiti, kako demonstrira Murakami, i to kroz Unheimlich (uznemirujuću stranost koju je Freud teoretizirao).
A Pierre Bayard će demonstrirati kao taj osjećaj stranosti koji nas može preplaviti možda ima veze s onim što osjećaju naše druge osobnosti u paralelnim svjetovima koje nastanjuju. Umjetnici bi, uostalom, trebali biti još osjetljiviji na te poruke pristigle iz nekog tako bliskog drugdje. Nije li Kafka zapravo bio zatočen u nekom drugom svijetu? Ne bi li Dostojevski, drugdje, mogao biti stvarni ubojica?
A kad Freud u sebi samome razlikuje četiri osobnosti vjerojatno je u pravu. Osim u jednom detalju: te četiri osobnosti nisu unutarnje nego izvanjske. Što se tiče Nabokova, vrlo je vjerojatno da su ga u nekom drugom drugom svijetu lolite privlačile više od leptira.
Moguće je dakle tvrditi kako umjetnost i književnost konstituiraju svjetove koji posreduju između paralelnih svjetova i ovog našeg: fratrija Brontëovih zasigurno je tamo tražila utočište još od najranije dobi – poznato je kako su kao djeca minuciozno konstruirali svjetove Gondala i Angrije – da iz njih potom nikad ni ne izađe. Uostalom, vrlo je moguće da su tri sestre u paralelnom svijetu bile muškarci i čak je vjerojatno da su njihovi vlastiti dvojnici, "prekoračivši barijeru koja nas dijeli od svih ostalih nas samih", došli po njih, poput utvara, kako bi ih sa sobom odvukli u preuranjenu smrt.
Geniji, poput umjetnika, uspijevaju prisvojiti osobine svojih drugih ja, koji haraju paralelnim svjetovima. Uzmemo li slučaj Freuda, kojem se obično pripisuju kvalitete pisca, minucioznost arheologa i smisao za rasuđivanje talmudističkog rabina: zašto ne pretpostaviti da je bio sve četvero u četiri susjedna paralelna svijeta?
Superponiranje, a ne kontradikcija Vidimo da, vrlo ozbiljno, teorija paralelnih svjetova – pomalo kao teorija mimeze Renéa Girarda – može zamijeniti psihoanalizu i sve humanističke znanosti, s tim što Pierre Bayard ima beskrajno više smisla za humor nego René Girard. On uostalom ne oklijeva uprizoriti samoga sebe: zna da, u jednom drugom svijetu, njegova veza s filmskom zvijezdom Scarlett čini užasno ljubomornim staroga Georgea, omiljenog glumca koji reklamira automate za kavu, zna također da je privatni detektiv u opasnosti, kao i šef orkestra u Seulu...
Pierre Bayard po svemu sudeći upravo stvara jedan žanr. Zanimljivo je pratiti kako ga objavljuje Edicija Minuit, izdavač autora Novog romana, onih koji su sve činili kako bismo čitajući njihove romane bili svjesni toga da smo čitatelji, onih koji su nas željeli odvojiti od tog paralelnog svijeta zvanog roman.
Pierre Bayard, što se njega tiče, čini obrnuto: on stvara esej-fikciju i ništa nas u njegovom rasuđivanju neće navesti na pogrešan zaključak da se ne nalazimo u ozbiljnom eseju. Njegov je zaključak, uostalom, neizbježan i zabavan: "Misao o superponiranju na koje nas poziva Schrödingerova istodobno živa i mrtva mačka, zapravo se suprotstavlja misli o kontradikciji koja nam je nametana od malih nogu [...]" daje nam "pravo [...] da mislimo i neku stvar i njezinu suprotnost, da si proturječimo u prostoru od nekoliko rečenica, i prije svega, da živimo nekoliko istodobnih postojanja." Dakle, sloboda je na nama!
Zapravo, jesam li doista govorio o knjizi koju sam čitao u ovom svijetu ovdje?