***
Gospodin Riđobradi
Volšebni je vožd,
Fatamorgana mog razobličenog uma -
U šaku mu stane plima moje
Popodnevne euforije,
mačjezubne melankolije
Kojom tuširam zrnca
rasprskanih falsetta
Vještičjih podsuknji:
virovi podivljale matice
Steru rebrasto-pjenušave
Hemoglobinske čipke
Nad divovskim iglama gotičkih tornjeva:
Ubodi ajkulinih zubi
predu im kičmu
Štrcaju pršljenove pijanog maga
i njegove
Zodijački savršene ljubovce
U kašlju snošajnog okršaja
Meskalinskim hihotom, sapeti
U sijamskom zagrljaju viroze
Zaljubljenih kanibala
Oslinjuju jogu flamingo-vjeverica
Gonetaju tajnu moje uzvodnosti
Odgrizeni grkljan svjetionika
Gibljiv kao pauk kaučuka
Sipak kao kost pustinjačke samoće –
Solaris fijuče nadzemaljskom svjetlošću
Rendgenskog leoparda
Ostavivši me
Slijepljenu slinom
Šejtanovog dikobraza
***
Potpeticom štikle zdrobit ću ti grkljan!
Kaže jednorog pterodaktilu, no
Mjesec ih pospe jorgovanom i
Pošalje u Japan
Prvim transsibirskim taksijem.
Ili je to bio trampolin?
Moja praznina zna
Da proždirati riječi
koje više ne znače ništa
I bacati ih u ništavilo
Jest ranjeni ouroboros
I sočnost boje nara
U kojoj se kupam poput krvožedne
Mađarske grofice
Moji emocionalni silverscreeni
Tupi su i obliveni groznim sivilom
Pepela i plijesni,
Kao zgarišta skliske blistavosti
Magičnorealističnog podneva.
Bez sjena, bez šuma i jeke.
Apsolutno sunce
Nuklearne pustoši.
Vruće mi je i glava mi bruji
I pokušavam pronaći,
Opipati,
Poljupcem usisati svoju
Unutrašnju Rusiju.
Ponovo sanjam zlatne gljive
Atomskih bombi,
Približavajuća opasnost ili
Tulum nabreklih ovarija,
Bučni koncert krvi u dvorani
Prožiljenih zrcala,
Opletenih šumećom energijom
Kundalini grimiza.
Želim zabosti nokte u drveće
I ispiti sokove kora,
Okruniti šiljastu bol u utrobi
Njihovim godovima kao
Poganska svećenica.
Ili pokvarena šaptačica makovima
Na fetish-partiju
Na posljednjoj urinskoj
stanici planete
***
Proljeće je umrlo
Košuta je probodena srca
I rasporene utrobe.
Buket vlažnih, skliskih
Spiralnih uvojaka droba
Propupava u prve
Laserske mlazove
Svjetlosne noževe praskozorja
Rosne lignje
Klorofilne groznice.
Karbonizirane orgulje drveća
Jecaju i skviče
Poput žive placente,
Zmajski tustog samuraja
U grobu sistoličke svjetlosti
I dijastoličkih orgazama fotosinteze
U predenju trudne pagode.
Gnjilo voće nebeskog razočarenja
Potmulo, mučki pljušti i rascvjetava se,
Razvaljuje,
raslinjuje,
raspolućuje
Poput razmrskane smokve
Listajući svoje jagodičaste jezike
Sluznate kratere
Mahnito pulsirajućih rana,
Ljubičastih moruzgvi
Vještičjeg oka.
***
Prljavo nebo, razrezano brazgotinama
Unakrsno izrešetano
ubodima anđeoskih kraljica
Stenje radikalnim purpurom
Revolucionarnih kumulusa
što obezbožiše osmjehom šejtana
Tvoje nokte u mojim srcima –
kukuljica od slane magle
rasni je hram moje tame što bludniči
U električnom zvjerinjaku pripitomljenih poskoka,
Kroteći okršaje vlažnih,
nazubljenih metaka
Divovskog prepucija –
mokre usne halapljive božice
Zvjezdanim pekmezom oblažu bolid bijesa,
Kao vuna palmina ulja, pamuk utjehe
(krvava kiša razjapljenog mozga
Pljušti po jesetrama
jezerske vidovitosti)
I tako kozmički otkopčana papratima
Mošusnih elektrolita
što ključaju u plinskoj boci
sušičavog kašljucanja cirkuske trapezistice,
Pojiš škotskim ruševinama,
Zvonicima mističnih reinkarnacija
u bića krilata i luda
Od vulkanske ljubavi
Prema plamenim vodoskocima
Što glođu kosti
Tvog korozivnog, viroznog,
Okrljuštenog straha,
Mrveći ih u prah blistavih kometa
Svemirske Andaluzije
***
Posve sam izribana.
Sve je freak show i ništa nije počelo.
Tijelo mi se trusi, osipa,
rahlo kao sitna ružičasta smaknuća u zoru.
Crvene vrpce podmazanih zapešća
premrežuju nebo,
tu bombastičnu želatinu
kao nabreklo jajašce nevinog ploda,
krvavo i crvljivo.
To nije ono čime želim uresiti svoj purgatorij,
marljivu strojarnicu pohotnika.
Srce nije pobijeđeno,
ono prijeti šakama plave masti
i grglja sol mojih plačnica,
ako razumiješ taj jezik podlih doušnika
na meksičkom trgu
hihotavih kaktusoida.
Plamen guta kose divljih fontana,
i jaše zupčaste rane, ranice.
Krv se vjetrovito razvedrava
i pompozno skviči i sikće
pamučastim jezicima bestijarija.
Ima li me?
Jesu li medvjedi pojeli sve moje uskršnje klobuke,
račje kolonije u napuklinama mjedene pustoši?
Kako li sam bezočno izdala
svoje falsetične primadone,
orkanske svastike
što derahu papratne plahte poremećenosti.
Ta divna vlaga pucketavog ludila
omacila je suviše pitome breskve,
tankokožne glupačice
pritajenog tinjanja.
Kraljica moga srca
crna je udovica
mog naboranog i usahlog čeda,
eklatantnog primjerka
uznapredovale elefantijaze.
Žudim poplavu,
glamurozni prasak što pomiče
trupla kontinenata,
plamen što pakosno i sadistički
proždire klijetke u čistokrvnoj havariji,
ne!, u trijumfu apsolutne bezglavosti -
s proljećem u očima
zavodljivog i podmuklog nevinašca.
***
Hoću da budeš moje vampirče,
Da mi za vratom pirkaš pernate leptire
i datuljaste arhanđele,
Da prskaš k’o fontana snubljivom li riječju
kao dahom najgušćih monsuna
Poput noža što guli mjesec
na pohabanim kostima -
zigote u davnoj ikebani
premrežene nesvijesti
hopsaju ličinkama
druidskih sintisajzera,
i naškubljene pin-up gerle
viju bokovima golubinjih brodica
u ocvaloj dekadenciji krezubih Casanova
i njihove gljivičaste, smežurane spolnosti
što uzduhu lansiraju sasvim novu aromu
snovite i paprovite jebežljivosti -
obećana tom mošusnom paklu
manično pušim jednu za drugom,
bolno uvrćem ruke
i neronovski ljubim šibice vučjih dojki -
grogi poetesa
i divlja napalm smjesa
otiču elektranama
u grimiznoj travi
Geinog plamenika,
i vulkanske žile pulsom
Gnjevnog Onana
razbijaju ploče i
Razmiču mora
Zapljuskujući obale
Večernje srcobolje
***
Gotovo je. Finito.
Riječi me više ne razumiju.
Puškom ih, gole, gonim
U šumu, na stratište,
Niz klisuru.
Ako ih, omamljena sedativima,
Bacim u nabujalu rijeku,
Hoće li mi se vratiti kao gorde himere
I ispružiti svoje mjecečarske čaporke
Prema krhkoj stapki mog vrata,
Tom koncu sline na kojem mi se
Ljulja glava, poput
Zapaljenih lampiona?
Ili će mi zarinuti kandže u modru kosu
Puževa, rakovica i algi,
I povući me sa sobom u dubine
Vječnog, planktonskog mraka,
U mokru utrobu što valja dahtave jeke
Svojih umorenih duhova?
Samoća je ledeni pojas nevinosti,
Orden snježne kraljice čije je srce
Komadićem stakla pretvoreno
U mrtvo klupko inja i igličastog pijeska,
Drogirani sediment
Zimske tuge u špilji crnog labuda.
Koji će moloh iskupiti krv u bijelom perju,
Raspepeljenoj slami lutke
Rasječene,
raščerečene,
raščetvorene na kirurškom stolu?
Preostali komadić,
Grumenčić moje duše,
Kao kristal gorke soli,
ili snježnu pahulju,
Jelenak gurka
preko prostranstva pržine
I raskukuljenih,
uspjenjenih krijesti
Valova
do najpustijeg otoka
s čempresom za hlad smjernog groba.
Nad njim ću sagraditi crkvu i
U nju uzidati
svoje mačje kosti.
***
Svi moji muškarci
Razbili su mi srce na komadiće,
U špičastu paramparčad,
Smrskali
Raskoljili
Raščetvorili
Kao da muče, režu i peku
Janje biblijskog Mediterana
Nebo je bilo crno,
Posuto štrasom grimiznih brazgotina
I sunca su se umnažala
U mahnitoj metastazi
Uzavrela mraka
Mističnoj ekstazi
Trupla bez očiju i udova
Samo kosti su strugale
Po pločicama kupaonice,
I gola žarulja tinjala je svoj pakao
Ali avaj! Kao feniks
Proždrla sam sve kosture
Iz bakina ormara od orahovine
Izbljuvala kljunate sjene
Pojela sunčev sustav
Iščetkala se zubima
Astečkih bogova reinkarnacije
U amazonsku ultrakučku
I sada blistam
U zvjezdolikoj, prizmatičnoj auri
Retrofuturističke vještice
I plešem kao sirena
Koja je slistila vlastiti rep
Kao ouroboros
I ispovraćala nožice
I raskrilila jedra
I odjezdila iz tamnice
Srednjovjekovlja
U neku slasniju naranču
Petra Brnardić rođena je 1978. u Zagrebu, diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Miroslava Šuteja. Bavi se slikarstvom, crtežom, fotografijom, kolažem, animacijom i ostalim vidovima vizualnih umjetnosti te ilustracijom, grafičkim dizajnom, pisanjem i prevođenjem. Izlagala je na mnogo samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, dobitnica je dviju nagrada za svoj umjetnički rad. Godine 2006. objavljuje zbirku Posjekotine.