Skrillex forsira specifičnu, zaglupljujuću vrstu elektronske glazbe “za pijane američke brucoše”, do te mjere da postaje vlastita parodija
U današnje digitalno doba nije toliko čudno da se izvođač, posebice u elektronskim krugovima, može smatrati veteranom, a da nije objavio ni debitantski album. No, nakon četiri iznimno aktivne godine, četiri EP-ja, bezbroj singlova i suradnji, te postizanja statusa globalne kako prepoznatljivosti tako i omraženosti, Sonny Moore, poznatiji kao Skrillex, odlučio se okušati i u albumskom formatu. Postavši kroz posljednjih nekoliko godina hodajuća reklama za sve popularnije velike elektronske festivale na otvorenom, ali i utjelovljenje omraženog “brostepa”, Skrillex se ovdje napokon odlučio na barem djelomično udaljavanje iz okvira “brže -glasnije-iritantnije” formule koja ga je proslavila.
Naravno, i dalje mu većina glazbe zvuči kao seksualni odnos pokvarenih kućanskih aparata. Momak na Recess forsira specifičnu, zaglupljujuću vrstu elektronske glazbe “za pijane američke brucoše”, do te mjere da postaje vlastita parodija, kao u All Is Fair In Love And Brostep i posebice živčanoj Doompy Poomp. Srećom, Recess sadrži i momente suptilnosti koji služe kao neophodni predah od sveprisutnog neonskog bombasta histeričnih sintesajzera i upornih ponavljanja izrezanih vokalnih semplova. U prvom redu to se odnosi na neočekivanu, funkom obojenu suradnju s Chance the Rapperom u Coast is Clear i laganije house dijelove singla Stranger. Upravo takvi detalji te povremeno nadahnuto korištenje slojevitijih aranžmana i različitih produkcijskih tehnika pokazuju da mladi gospodin Moore još uvijek može i daleko bolje, no čini se da, barem za sad, to ne želi.
U tom smislu, Recess je idealno ostvarenje za ciljanu, primarno festivalsku publiku, kojoj pojam albuma vjerojatno ne znači previše, a njegovo hiperaktivno šarenilo još uvijek dovoljno uvjerljivo utjelovljuje duh generacije koja se ionako najviše osjeća živom vikendima i praznicima.