Dok pripremamo prvi ovogodišnji broj nakon zimske pauze (izlazi u četvrtak, 31. siječnja), kao najavu donosimo tekst uglednog urednika i novinara o napadu Jurice Pavičića na Zarez
Kao svojevrsna kolateralna žrtva nedavnih javnih polemika oko inicijative Ministarstva kulture vezane uz reformu medija, pao je i Zarez, dvotjednik za kulturu. To su jedne od onih novina koje primaju proračunska sredstva i koje bi tim novim zakonskim paketom, ako bude usvojen, trebale na neki način avansirati. Naciljane su iz puškarnice medijskog koncerna koji u posljednje vrijeme vodi križarski rat protiv svega onoga u društvu na što, na ovaj ili onaj način, nije stavljena šapa kapitala.
U tekstu Jurice Pavičića, objavljenom u Jutarnjem listu 22. prosinca prošle godine pod naslovom Odvratni kapitalisti i njihovi kritičari, autor upravo Zarez uzima kao primjer teškog amaterizma, označava te novine kao onaj medij koji je napravljen “toliko neprofesionalno” da to njegovog urednika “u znatnoj mjeri diskvalificira da raspravlja” o medijskim promjenama.
Kažimo odmah da prigovor o neprofesionalizmu nije potegnut kao neki unutarcehovski problem niti je dio neke uže strukovne rasprave dvaju žurnalističkih pristupa, nego ima posve konkretne namjere. Vidjet ćemo i koje.
Tanki razlozi za diskvalifikaciju
Za početak podsjetimo da bi novom medijskom regulativom dodatno bio potpomognut nezavisni medijski sektor, odnosno one novine i elektronički portali koji djeluju na neprofitnim osnovama. Već prema prvim reakcijama iz EPH-a i Styrije – recimo, njihovo odbijanje da se najavljeno smanjenje PDV-a na tisak (s deset na pet posto) djelomično redistribuira u proizvodnju, inicijativa koja, inače, dolazi od jednog dijela novinara – bilo je jasno da će se oni oštro suprotstaviti svakom smanjenju svog ekstraprofita, a posebno su alergični na ideju da se reinvestiranje socijalizira.
Trebalo je, dakle, pod hitno kreirati medijski pritisak i pokrenuti kampanju protiv najavljene nove regulacijske medijske politike, čemu Pavičićev tekst i služi. Ne kažem da je naručen, ali izgleda da određena rezonanca između vlasnika i njegovog kućnog autora ipak postoji. O svojevrsnom sinkronicitetu, odnosno prešutnom vertikalnom sporazumijevanju govori i sama impostacija teksta. Naime, rijetko se događa da se čitave jedne novine diskvalificiraju en tout. Ovdje ispada da se koncern ljutnuo jer je Zarezov urednik na televiziji opleo po kapitalističkim medijskim strukturama. Pa su se osjetili pogođenima i riješenima da odgovore. Onda se morao pokušati naći povod za odstrel koji bi bio ipak nešto kredibilniji od nekoliko televizijskih rečenica.
Problem je taj što su povodi za diskvalifikaciju, izneseni u Pavičićevom tekstu, nekako neuvjerljivi, zapravo zanemarivi (nepotpisana fotka, okašnjela kritika ili ofrlje opremljen tekst). Ako se netko, unatoč ovako tankim razlozima, ipak poduhvatio posla profesionalnog discipliniranja kolega, onda je to signal da članak ima i skrivenu agendu. Dakle, koju?
Pavičića bismo lako mogli smjestiti u ono što Ralf Dahrendorf naziva “servisna klasa”, misleći na onu koja je stalno na usluzi – na klasu bez klasne svijesti, gdje svak svakome radi o glavi, samo da se preskoči prečka ili dvije u osobnom profesionalnom napretku na hijerarhijskom stepeništu. Jer, kako kaže njemački sociolog, “hijerarhija uvijek implicira mogućnost napretka”. Mi bismo još dodali da je važna funkcija te klase perpetuiranje postojećih društvenih odnosa. Dakle, autora kao servisera nije bilo teško upregnuti u advokatiranje samog medijskog vrha.
Opravdanje profitnog rezona
Bilo kako bilo, medijski vlasnici od države kao glavnog regulatora traže – paradoksalno – da intervenira. Iluzija je, dakle, vjerovati da vodeći koncerni traže nezainteresiranu državu. Baš suprotno, traže tzv. slobodnoj trgovini krajnje naklonjenu državu, onu koja će, ako treba, suspregnuti i samu sebe od mogućih antiprofitnih intervencija ili će znati blokirati rad nekom svom tijelu za koje ocijeni da je iskočilo iz tračnica dogovorenog (u ovom slučaju, akciju ambicioznog Ministarstva kulture namjeravala je stopirati prva potpredsjednica Vlade). Država se poziva da konačno preuzme ulogu u aktivnoj kontroli pristupa tržištu, posebno da “ocarini” nekomercijalni sektor. Upravo je to (aktivna kontrola pristupa tržištu) formula za očuvanje tržišnog monopola, u ovom slučaju duopola, jer domaćim tiskovnim medijskim tržištem odavno dominiraju EPH i Styrija. A onda se ta kontrola (ona se odvija kroz poreznu politiku i politiku subvencioniranja), odnosno čuvanje spomenutog duopola, legitimira ili nekim općenitostima iz hajekovskog arsenala ili, kao u ovom slučaju, pozivanjem na svetu zaštitu krajnjeg korisnika, gledaoca, čitaoca, odnosno medijskog konzumenta. Krajnji rezultat treba biti da monopol poduprt državom ostane.
E, tu onda nastupa spomenuta Dahrendorfova “Dienstklasse”, koja svojom omekšanom, intelektualističkom retorikom opravdava banalni profitni rezon svoga gazde, pokušavajući cijelu stvar umotati u priču o neprofesionalnosti, padu digniteta ceha, opasnostima od političkih radikalizama i tome slično.
Dakako, sve počinje prostim postupkom isključivanja. U neoliberalnom binarizmu opreka isključen-uključen možda je i najvažnija. Tako je Zarezu odmah u podnaslovu – da ne bi bilo zabune – zalijepljena etiketa inferiornog glasila, onog koji, eto, nije prošao meritokratski test (proceduralizam, ekspertizam) jednog korporacijskog kolumnista. Jer, u testu je još učestvovao i T-portal, čiji je nakladnik “antipatični Šuškov emigrant”, ali on čak i kao takav, smatra autor, “za građansku samosvijest proizvodi korisnije novinarstvo nego subvencionirani Zarez”. Nije T-portal bolji, nego je od kapitala pripitomljen medij. Tako kontroliran i bezub, zapravo je bezopasan. Dakako, T-portal se može doživjeti i kao pluralniji, otvoreniji i relevantniji, ako je to nekome draže, ali mi smo nekako dojma da svih onih 15 kolumnista tog portala, ili koliko ih već ima, pušu u isti rog, odnosno da o većini bitnih društvenih pitanja drobe manje-više o istom. Dakle, idejni pluralizam ne bi trebalo brkati s pukom brojnošću.
Ima li alternative Jutarnjem?
Druga strategija u ovakvom tipu teksta – a Pavičićev članak tu je ogledni primjer – jest da se brže-bolje autolegitimiraš kao nosilac svojevrsnog common sensa u žurnalizmu. Kako radi u korporativnom mediju, odakle se po tom pitanju ne da puno napraviti, red je da se za legitimaciju posegne u bolju prošlost, za što će sasvim dobro poslužiti mitski Kulušić i neprežaljeni zanatlije iz “trećeg ešalona redaktora Slobodne koji je o tom poslu znao više nego danas dobar dio glavnih urednika”. Međutim, spomenuti je Kulušić mrtav, a ni treći ešalon redaktora Slobodne ne osjeća se baš najbolje, znanje je zauvijek zakopano i kao takvo neprenosivo. Pa gdje je onda izlaz? Naravno, nema ga. Osim – ako se ne okrenemo komercijalnim medijima. Ovdje je, zapravo, sjajno prezentirana ta kapitalističkom realizmu – kako ovo doba naziva Mark Fisher – tako draga figura fatalizma. Podsjetimo, ta figura svoje ishodište ima u utemeljujućoj frazi tačerizma – There is no alternative. Prema njoj, bilo kakav društveno poželjan cilj nemoguće je dosegnuti izvan kapitalističkog okvira. Jednako tako, nemoguće je dosegnuti željeni stupanj profesionalizma osim ako se ne okrenemo mainstream medijima. Taj srednjostrujaški normativ (koji, prema autoru, čine T- portal, Jutarnji, Polšek i on sam, jer da upravo oni dominantno doprinose izgradnji “samosvjesnog građanstva”), trebao bi valjda predstavljati onu platformu s koje se, tobože, jedino realno dade arbitrirati o svim društvenim pitanjima, pa onda i o intervencionističkim namjerama države. Svi ostali, među njima i Zarez, o tome mogu samo sektašiti ili navijački drukati, budući da, kako smo vidjeli iz gornje analize, pripadaju profesionalnoj potklasi.
Prema ovakvoj matrici, kapitalistički, profitno orijentirani mediji sudbinski su nam predodređeni. Jer, nisu oni samo naš jedini profesionalni izlaz, nego predstavljaju i naš jedini politički spas, odnosno - kako na kraju teksta poentira autor – kapitalistički mediji bit će “jedino utočište protiv sutrašnjeg Orbana, Tome Nikolića ili čak Breivika”.
Kada se razgrnu sve spomenute autorove retoričke magle, na ledini ostaje tek Pavićev goli interes, čijoj realizaciji antibiznis usmjerenje nove medijske strategije jako smeta, pa je usluga kućnog intelektualca u brušenju brutalne kapitalističke retorike bila neophodna.
Sada je već pomalo jasno da je pred nama prava pokazna vježba iz pisanja u hegemonističkom ključu. Najmanje su tri momenta prisutna u tekstu koji identificiraju takav diskurs – ideologija profesionalizma, strategija isključivanja i politika straha. Linija autorove kritike išla je, ponovimo, od toga da se kulturni dvotjednik najprije delegitimira kao neprofesionalan, nakon čega bi ga onda kao redundantnog trebalo skinuti s javnih fondova, jer da samo predstavlja suvišan trošak (“trutovski punkt”), što u konačnici može rezultirati da ga se drži i kao potencijalno opasnog po demokraciju.
Što se ovog potonjeg tiče, dakle politike straha, spomenimo da se sijanje panike u posljednje vrijeme naročito rado nosi. Prema toj modi do Breivika vas može dovesti čak i urednički šlamperaj? Tko sve spada u autorov triptih antidemokratskog zla smišljenog za ovu priliku, već smo nabrojali. A kako je autor složio desničarsku musaku? Najprije red političara novog kova poput Viktora Orbana, zatim prstohvat političara starog kova poput Tomislava Nikolića. (Usput, njegov nam se izbor ovdje čini kao mali šovinistički ustupak domaćoj “građanskoj samosvijesti”.) Na kraju, tu je i ultimativno terorističko, politički i tko zna kakvo sve ne zlo, sam Breivik, glavom i bradom.
Renta iz moći
Ovako temeljito isprepadane teroristima, Srbima i ostalima, čitaoce onda i nije tako teško uvjeriti u plauzibilnost podjele u medijskom prostoru na inferiorne i superiorne, na vinere i luzere. Jer, tko će nas, pobogu, braniti od Marijačića i Aralice, ako ne superiorna medijska klasa?
Da s ovakvom supremacijskom ideologijom ipak nije sve u redu, kao da naslućuje i sam autor teksta. Nešto ga tu žulja i stalno se nešto prenemaže (te je bio osnivač Zareza, ali…; te je ideološki bliži tim novinama nego Jutarnjem, ali…; te ne voli Polšeka, ali…; te taj ogavni T-portal, ali…). To možda i može biti znak privatne krize savjesti u intelektualca-profesionalca, ali u društveno-političkom smislu strategija isključivanja proizvodi kobne posljedice. Najprije, ta je strategija uvijek dobrodošlo opravdanje za eksploataciju. Drugo, tom se logikom postavlja socijal-darvinizam kao vrhunski društveni kriterij, prema kojem preživljavaju samo najspremniji, što ni u kom slučaju nisu od države podupirani mediji. I treći je efekt da se implicitno smatra da profesionalna superiornost može ekskulpirati čak i od eventualne moralne niskosti. Jedno je korporativni direktor (Mudrinić, Pavić), kaže ta logika, a drugo korporativni medij (T-portal, Jutarnji list).
Kako bilo, autor se ovim tekstom u Jutarnjem jasno pozicionirao kao klasični agent moći u medijskom polju, a iz te agenture izvlači, posve sigurno, nemalu rentu.