Nataša Govedić  

Sestrinska rastvaranja vladarske zemlje

Slavno djelo Markiza de Sadea, Juliette ili koristi poroka (1797), baš kao i Sofoklova Antigona iz petog stoljeća pr. Kr., pred nas dovode asimetričan, mitski polariziran odnos dviju sestara. Jedna je regularna, pasivna i skrušena poslušnica, dok druga nezaustavljivo "pretjeruje" s prijestupništvom. Sofoklova Antigona predmet je višestoljetnih idealizacija kao revolucionarno uzvišena i altruistična (niz filozofa u potezu od Hegela, preko Lacana i Žižeka do Judith Butler vide je kao okosnicu etike disidentstva). Antigonina sestra Ismena, tome nasuprot, prestrašeno je i docilno čeljade, prava predstavnica građanske šutnje. Istina je, doduše, da pobunjena sestra u interpretaciji De Sadea postaje cinična, kriminalno nasilna i egoistična, ali ostaje i definitivno nesklona građanskom moralu. Lacan čita Juliette kao uspjelu i gorku parodiju dosljedno provedene Kantove etike dužnosti, dok njezinu samosažalnu i poslušnu sestru Justine naprosto tumači kao neizbježni rezultat etike dužnosti – žrtvu. Sredstvo ženske pobune između Sofokla i de Sadea, međutim, uporno ostaje javno i smrću nezastrašeno žensko tijelo, izmaknuto koordinatama i vladajućeg i vladareva morala. I dok De Sadeova Juliette iskušava prave orgije nasilnih užitaka, igrajući se pozicijom ženskog mazohizma i pri tom gomilajući leševe svojih žrtvi, Sofoklova Antigona odriče se ne samo bračnih užitaka i seksualne žudnje, nego se izjednačuje s lešom svoga nesahranjenog brata, proglasivši najprije znak jednakosti među njima na simboličkoj razini emocionalnog i vjerskog savezništva, a zatim izabire samoubojstvo u grobnici.

Stoga se čini da obje antiheroine nastupaju i kao Nietzscheove sestre ili razbijačice licemjerja poznatijeg kao: "važno je preživjeti, pa makar i ropski". U djelu Moramo li spaliti Sadea (1951), Simone de Beauvoir tvrdi kako se središnji etički problem ljudskog stradanja iz perspektive De Sadea sastoji u tome što nam nije stalo do tuđe patnje. Da jest, ropstvo ili eksploatacija tuđeg tijela i rada ne bi bili mogući. No iz perspektive čitanja klasika, dijagnoza nipošto nije tako jednostavna. Patnja porobljenog čovjeka može (nam) biti i bolna i uzbudljiva i isplativa i zastrašujuća i posvećena, da nabrojimo samo neke dimenzije oba od navedenih sestrinskih narativa.

Genom srodstva  U brijunskoj predstavi dramaturginje Željke Udovičić i redateljice Lenke Udovički, Antigona (Maja Izetbegović) i Ismena (Dženana Džanić) igraju obitelj u duploj ekspoziciji. U isti su mah sestre koje gube brata tijekom postjugoslavenskih ratova, s mukom ispunjavajući autentične policijske dokumente o nestalim osobama, kao i sestre drevne Edipove kraljevske kuće. Mnoge drame Mate Matišića posljednjih se godina bave nesahranjenim i "izgubljenim" tijelima ratnih stradalnika, tako da nas ne čudi što i najnovija Antigona uvodi u predstavu forenzički postupak iskopavanja i stručne obrade leševa, s jednom bitnom razlikom u odnosu na Matišićeve komade: brijunska Antigona inzistira na globalnom genetičkom srodstvu kompletnog čovječanstva, dakle na scenskom citiranju istraživanja ljudskog genoma, znanstvenim činjenicama potkrepljujući tezu da su nam, nevezano za to kojoj državnoj administraciji pripadamo, genetičko porijeklo i sustavi srodstva nesumnjivo zajednički. Sestara je daleko više nego što možemo izbrojati, na kojem god da gusto naseljenom ili izoliranom kontinentu živjeli.

Kako onda te sestre “opasuju” svoje srodstvo?

Glumica Maja Izetbegović igra Sofoklovu Antigonu udarajući se u prsa, grabeći sestru za revere, bacajući je na pod, prijeteći na nju vičući, odgurujući je od sebe ili je čvrsto opet grabeći u hrvalački stisak. Ismena Dženane Džanić, potpuno u skladu s mitskom dihotomijom Jake i Slabe sestre, u svojoj je ulozi lomna, plaha i usplahirena, ljupka i stereotipna damsel in distress. No ta se sestrinska politika počinje klimati kad Maja Izetbegović glumački prijeđe na suvremenu Antigonu, igrajući je gotovo sleđeno mirno, sjedeći za obiteljskim stolom i sustegnuto plačući, u nastavku s nevjericom čitajući koje sve detalje o nestalima traži policijski protokol i o njima ispitujući ostale članove najuže obitelji. Ismena Dženane Džanić u tom joj je dijelu predstave posve ravnopravna, naglašavajući tek žaljenje zbog svoje nekadašnje sitne sebičnosti prema nestalom bratu, odnosno sazrijevajući upravo kroz zajedničko sestrinsko imenovanje gubitka brata. U trenutku kad si Ismena želi staviti slušalice na uši i distancirati se od bolnih sjećanja malom akustičkom anestezijom, Antigona joj ih strgne s glave. Priča o zločinu mora se čuti. Tijelo se mora pronaći i vratiti obitelji. To nije samo forenzika, to je i etika. Drugim riječima, Ismena i Antigona u toj su etapi predstave gotovo saveznice: razlika je samo u tome što jedna ispisuje tražene podatke, a druga ih sluša i komentira. Uz sestre na brijunskoj pozornici sjede majka i otac, Kreont i žena mu Euridika, Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš, oboje glumaca suvereno u roditeljskim ulogama, oboje odlučno da podigra tragiku situacije, prešućujući jedno drugome sav ratni užas koji se dogodio, ali zato ispijajući gorki talog kolektivnog iskustva s težinom kojoj se uopće ne vidi dna. Kako veli pjesnik Abdulah Sidran: "Knjige su, sestro, otvorene, historija se, sestrice, piše, otvoren je Martyrologium." I zbilja sjede Sofoklovi likovi u Sidranovoj poratnoj Moriji, postjugoslavenskoj zemlji živih mrtvaca i mrtvih životnika, ništa ne mareći za političke sporazume i ideologijska određenja. Potpuni trijumf Antigone: vladavina nesahranjenih mrtvaca.

Zagorkine sestre Daleko skromniju studiju javnog sjećanja pod nazivom (Ne)vjerodostojna izvedba realizirale su na zagrebačkom Markovu trgu autorica performansa Zrinka Užbinec i plesna umjetnica Ana Kreitmeyer, baveći se ne samo poviješću ženskih demonstracija, nego i prepisivanjem i promišljanjem Zagorkine pučke drame Evica Gupčeva. Drama je nastala 1903. godine, neposredno nakon demonstracija koje je spisateljica organizirala na Markovu trgu. Nadmudrivši zabranu javnog okupljanja, Zagorka, naime, kao reakciju na Khuenovo zatvaranje mnogih članova redakcije Obzora, izvodi dugu povorku žena u parovima iz Markove crkve, izvikujući s njima: "Dolje krvnik Héderváry!" – i završava u zatvoru. Prve ženske demonstracije u nas, vođene protiv mađarske vlasti u ime "kćeri hrvatske domovine", dugo su bile zaboravljene, iako je Zagorkina drama odigrana (u Zagorkinoj režiji), ali ne i objavljena. Stoga se oko njezina prepisivanja ove godine okupila sestrinska grupa kolegica (Selma Banich, Andreja Gregorina, Lana Hosni, Ana Kreitmeyer, Mila Pavićević, Ivana Rončević, Natalija Škalić i Jasna Žmak), pripremajući je za tisak, ali i za plesno promiljanje ženskog tijela na gradskom trgu.

U jutarnjoj izvedbi na Markovu trgu (započetoj u 7:55h) sudjelovale su Užbinec i Kreitmeyer, odjevene u jednostavnu crnu odjeću, usredotočeno mjereći svojim koracima udaljenosti između građanki i državne vlasti. Okupljanje građana, naime, na Markovu je trgu dozvoljeno u periodu između 8 i 22 sata, isključivo deset metara od Sabora, deset metara od vlade te dvadeset metara od Ustavnog suda. (Ne)vjerodostojna izvedba protekla je bez privlačenja pozornosti malobrojnih, užurbanih zaposlenika Gornjeg grada, u društvu brojnih crnih limuzina koje su Markovim trgom jurile pored tijela plesačica ispruženih na kamenim kockama nimalo ne usporavajući, kao da voze međugradskim autoputom, a ne osjetljivim prostorom starogradske zagrebačke jezgre. Izvedba je, štoviše, bila toliko diskretna da mi se dežurni policajac u jednom trenutku obratio savjetom: "Vi nešto pišete, valjda za novine, pa znate, možda bi bilo bolje da se ove performerice vrate za vrijeme nedjeljne mise to mjeriti, kad je trg malo posjećeniji..." Čini se da se istom logikom služila i Marija Jurić Zagorka, započevši svoje demonstracije iz same crkve. Ispravna kazališna logika, rekla bih. No bi li današnja uprava Markove crkve otvorila svoja vrata sjećanju na Zagorku?

Vrijedilo bi provjeriti I u toj je izvedbi, baš kao i u brijunskoj Antigoni, važno otkriti ono što se dogodilo s tijelima koja su kažnjena za svoju političku bezdomnost, s time da Užbinec čini "obrnuto" od Polinikova sahranjivanja: iznova razotkriva i tijelo Zagorkina rukopisa i tijelo građanske smještenosti na središnji trg političkog odlučivanja. Šteta što su sto godina nakon Zagorke u reartikulaciji njene antimonarhijske socijalne geste uživo sudjelovale tek dvije plesne umjetnice i što se "spontanost" publike na Markovu trgu – lišene bilo kakvih programskih materijala uz događanje ili uživo dostupnih informacija o performansu – svela na neobilježeno promatranje dvostrukog koreografskog monologa. Pretpostavljam da su ranojutarnji gledatelji za (Ne)vjerodostojnu izvedbu doznali kao i ja: pomoću internetske pozivnice koja im je prethodnog dana stigla na osobno računalo. I svakako je korisno da kiberprostor aktivno gradi i geografski i estetički i politički javni trag, najavljujući ga (katkad i nadomještajući); jedino mislim da izvedbe vrijedi obilježiti malo manje "arbitrarno", s više konkretnih informacija koje onda postaju participativne moćnosti na samom mjestu događaja. Dodatno je scenično do koje je mjere Markov trg lokacija dugotrajno i postojano ušutkanih tijela. Čak i iz pozicije prolaznika, malo je gesti koje nisu strogo nadzirane. Čini se da je na tom mjestu neki nevidljivi pogreb neprestano u tijeku, s tišinom koja prati izloženost hrvatskog saborskog leša i crnih limuzina kao maski dežurnih pogrebnika. Dva sestrinska tijela u crnini pokazivala su, međutim, razne znakove života, baš kao i međusobne koordinacije, pa čak i dvojništva, ponovno nam postavljajući pitanje nije li mit o sluganskoj nasuprot pobunjeničkoj sestri ipak samo narativ manipulacije. Grobljima usprkos, sisters are doing it for themselves. Maja Izetbegović u brijunskoj Antigoni završno traži vidjeti iskopane ostatke svoga ubijenog brata. Zrinka Užbinec jednako se usrdno nadvija nad Zagorkin rukopis. U oba slučaja, dokumentaristica provodi čitanje dokaza, a ne povijesnu mitomaniju