Suzana Marjanić  

Shizofrenija osobne odgovornosti

Topos ludnice: Kazalište Daska i Nomadi ljepote (u ovom ludičkom izdanju riječ je o trojcu – Nebojša Borojević, Vili Matula i Sreten Mokrović) premijerno su izveli predstavu Društvo ubijenih umjetnika ili U traganju za zvijezdom besmislicom na moto Dobrodošli u ludnicu! Ukratko, s obzirom na humanitarnu krizu možemo replicirati – Dobrodošli u tvrđavu Evropa.

Bila je to izvedbena počast književniku Aleksandru Ivanoviču Vvedenskom, gdje je glumački trojac pošao tragom njegova djela Izvjesna količina razgovora, što su izvedbeno zaokružili komadićima leda koji glumci iz te ludnice-zatvora pružaju publici, publika pak međusobno do ledenoga otapanja pak šalje te komadiće leda po principu "šalji dalje", i svi pritom, i gledalište i prizorište/stratiše te ludnice postaju članovima jedne te iste ludare koja još uvijek omogućava da se zatvori političkih oporbenjaka diljem svijeta i dalje događaju u okrilju psihoze događanja naroda. Na predstavi izvedbeni će trojac zasigurno još morati poraditi, no ono što doista obuzima toplinom u društvu navedenih glumaca-govornika istine ovoga društva čini energija koja se nastojala pretopiti tim "santama" leda.

Riječ je o referenci iz 1993. godine kada se Daska ponovo vratila na kazališne daske, odnosno prisjećanjem Nebojše Borojevića u Zarezu (broj 72) iz davne 2002. godine: "I kad smo vidjeli druge predstave, u trenutku nostalgije (smijeh), dogovorili smo povratak na kazališne daske koje život znače, i to je dano mojom starom idejom da u toj predstavi – za koju smo imali naslov U očekivanju kruha – koristimo led. Predstava je premijerno izvedena na festivalu Fringe u Edinburghu." I ova predstava trebala bi imati premijeru na istom mjestu te ju je trojac za PUF-ovsku, radnu izvedbu priredio velikim dijelom na engleskom jeziku.

Shizofreni vokovizuali

Sljedeći topos ludnice bio je promoviran predstavom, mono-operom Dnevnik jednog luđaka, gdje shizofreničar, rekao bi Indoš, osoba duševne patnje, predočava sve aspekte životne drame pojedinca koji pred stupovima društva u kojemu vladaju kaste/klase i klanovi ne može ostvariti vlastitu ljubav te bježi u shizofreniju svijeta u kojemu mu se ostvaruje da postaje španjolski kralj Ferdinand o kojemu je netom pročitao u novinama… Cijelu izvedbu, s obzirom da je mono-opera, i nosi jedan glumac (Ozren Grabarić); jedini rekvizit te mono-opreme pritom čini samo ideja vokovizualne kutije (i kao scenografija i kao rekvizit), gdje ta multimedijalna kutija ima funkciju suvremenoga vergla ali i svojevrsne camere opscure preko koje dobivamo i vokovizual čitave predstave uz video-zid na kojemu se pojavljuju i animirani crteži psića od kojih je shizofreničar, kao predstavnik-aktant shizofrenoga društva, navodno oteo vrlo bitna pisma.

Naime, Gogoljev Dnevnik jednog luđaka smatra se jednim od najranijih zapisa, književnih obrada shizofrenije, gdje bitan trenutak čini i pitanje medijske stvarnosti koja u nekim trenucima postaje stvarnija od zbilje. Navedeno dokazuje i nedavan neuspjeli vojni udar u Turskoj, gdje su se počele prema recepturi stvarnih i inkorporiranih teorija zavjere provlačiti i pitanja o tome koliko je inscenacija puča djelo dobro osmišljene teorije zavjere. Recepture medijske laži Gogolj je oprimjerio Popriščinovom udvojenom sviješću u kojoj više ni on sâm ne može razlikovati da li je kralj Ferdinand ili on sâm – Popriščin, jer ako je kralj Ferdinand, zbog čega ga polijevaju hladnom vodom?

Osim toga, mono-opera otvorila je i pitanje o tome tko danas ima pravo na otpor, recimo, na izložbenu moć otpora u moćnim svjetskim galerijskim i muzejskim centrima? Čitavu tu shizofrenu situaciju danas više nego moćno izvedbeno je utjelovio Ozren Grabarić (skladatelj, scenograf i redatelj: Marjan Nećak) kada je odlučio Gogoljev Dnevnik jednoga luđaka interpretirati na engleskom jeziku s obzirom da komad govori o tzv. običnim, nezamijećenim ljudima, koji u suvremenom klasnom i kastinskom sustavu ostaju "nedodirljivi", osuđeni na prezrena zanimanja, o činovniku koji želi biti zamijećen pa oblikuje vlastitu stvarnost u kojoj je izrazito bitna individua kao španjolski kralj, kako je to Ozren Grabarić istaknuo, do povijesnih razmjera, i upravo zbog tih povijesnih, shizofrenih, kolonijalnih razloga jedini istinski odabir bio je da se ta jaka predstava izvede na engleskom jeziku s obzirom da moćnici danas imaju svoj jezik nadzora, kontrole fondova, donacija, rezidencija… I završno, kako je to aforistički poentirao Ozren Grabarić: "Zato i naš Činovnik započinje svoj uspon kroz jezik Velikih Naroda." Odluka shizofrenije kao i svih današnjih natječaja, zaklada.

 Distopijski monstruarij vojnoga puča

Sljedeća ludnica, koju je dokumentirao 22. PUF, utopijska je priča o obećanoj zemlji, dakako sa završnim obratom – kako to već u realiziranim utopijama do sada biva – prema distopiji. Naime, predstava Sol Zemlje izraelske trupe PuppetCinema polazi od romana Put u Ein Harod [Ha-Derech le-Ein Harod, 1984.] Amosa Kenana o književniku koji bježi od vojnog puča iz Tel Aviva u posljednje utočište – utopijski kibuc za kojega saznaje na radijskoj kakofoniji vijesti i glasova. Pritom je struktura romana izvedbeno sjajno koncipirana igrano-lutkarskom dramaturgijom gdje glavni aktant pripovijeda priču u prvom licu, i to u funkciju glumca, dok njegovi kolege/ice, kao lutkari (povremeno i kao glumci – kad je to već potrebno) modificiraju lutkarsku scenu na kojoj je glavni aktant predočen kao glavni lutak (no bez lica), gdje je posebno zanimljiva činjenica da je cjelokupan krajolik te distopije modeliran od 500 (i više) kilograma soli, na čijim se rukom modeliranim uzbrdicama, autoputovima, uglavnom heterotopijama, umeću, kvače papirnate kuće, zgrade, uglavnom ruine, dodaju nešto manje automobili a nešto više ipak tenkovi i ucrtavaju putovi kojima se kreće protagonist-lutak bez lica.

Putovanje u obećani kibuc svojevrstan je i put pročišćenja na kojemu lutak bez lica iz Tel Aviva shvaća da do utopije može i mora doći jedino pomoću politike prijateljstva – Arap(in)a kojega mu njegova sociosfera nameće kao neprijatelja. Pritom su sve te lutkarske scene transponirane i na veliki ekran čime se dodatno ostvaruje i filmski doživljaj u gro-planovima. Završno ću poentirati navedeno utopijsko putovanje, koje u konačnici završava distopijskim monstruarijem, u poveznici s Krležinim filmskim scenarijem, njegovom posljednjom dramom Put u raj (1970.) s obzirom na nedavno održan Festival Miroslav Krleža i s obzirom da ćemo je u novom izvedbenom angažmanu možda i gledati na sljedećem izdanju Festivala. I dok Amos Kenan (1927.-2009.), izraelski novinar, multimedijalni umjetnik i književnik, u navedenom romanu tematizira utopijski put naratora imenom Rafi, koji bježi od vojnoga puča u Tel Avivu u posljednje utočište, kibuc-sanktuarij Ein Harod, a koji se urušava kao krajnja distopija, antiutopija, sličnu strukturu utopijske svijesti jednako tako dokumentira posljednja Krležina drama Put u raj o književniku Bernardu koji pati od PTSP-a (posljedica komandne odgovornosti u Prvom svjetskom ratu) i gdje umjesto transgresije od "onoga" političkoga u Goetheovo Vječno žensko, što je konstanta većine Krležinih djela, glavnom aktantu Bernardu i njegovu alter ego Orlandu kao spas od monstruarija povijesti pripomaže samo narkotička stvarnost kokaina.

Dakle, fragmentarno sam se uz 22. PUF zadržala na temi toposa ludnice, i one povijesne i one svakodnevne, koja tek ulazi u povijest, i one mentalne i one metalne, na temelju navedenih triju predstava, potaknuta razlozima stvarnosti. Prvo pitanje: što se događa kada vojni puč (slučaj Turske) počinjemo shvaćati u okviru kategorije dobra kako bi se poništilo političko zlo? Drugo, susljedno pitanje: Što je medijska istina u odnosu na stvarne i inscenirane teorije zavjere (spinovi) koje, hoćemo-nećemo, ipak vladaju medijskim poligonima. Prva teorija zavjere: vojni je udar režirao Erdogan kako bi preuzeo potpunu kontrolu nad zemljom. Druga teorija zavjere (još uvijek iz vizure tri dana poslije neuspjeloga udara): vojni je udar izvela CIA kako bi svrgnula Erdogana.

No, istina je jedna, odnosno kao što je to naglasio Ivan Supek, kada je istaknuo da se moramo pripremiti za nimalo ugodno doba koje nadolazi. Odnosno, Supekovom detekcijom: "Ako društvo bude vođeno kapitalizmom, vojnim štabovima i političkom profesijom, onda će svijet propasti." Dakle, društvo je vođeno kapitalizmom, vojnim štabovima i političkom profesijom te je scenarij prema režijskom obrascu fatumske antičke tragedije i više nego jasan, s razlikom što je instanca deus ex machina mrtva…

I da relativiziram navedenu trijadu ludnica; sve predstave, koje smo mogli pogledati na ovogodišnjem PUF-u, njegovom 22. izdanju, tematizirale su bilo mentalne bilo metalne blokade u društvu u kojemu vlada sustavna ponerologija, što je dokumentirala i posljednja predstava na PUF-ovskom programu – predstava Amanet u izvedbi domaćina – Dr. INAT-a (a o kojoj ću pisati nekom drugom prigodom)… Pa, neka nam svima bude u amanet ova tvrđava Evropa.