Siguran kao kapljica

Siguran sam bio kao kapljica da ovo što je pisalo na zidu nema veze sa mnom. Ali pisalo je “glup ko čita”, a ja sam svaki dan prolazio kraj toga i samom sebi tvrdio da ta glupost nije prešla na mene. Kad bih izišao iz kuće, otišao u smjeru radnog mjesta, prolazio sam kraj natpisa, pomalo ravnodušan. Nakon što bih na poslu, jednom od mnogih koje sam promijenio u zadnja dva-tri tjedna, pretrpio kojekakve uvrede od šefa, primičući se onom natpisu, ledila mi se krv u žilama od bijesa. Prošao bih ga, otkoračao par kućnih ulaza dalje i s bijesom pogledao unatrag. Bio sam bijel u licu od bijesa, došlo mi je da lupam nogom o zid. Pretrpio sam. Svoja intimna osjećanja, zapravo sam ih gužvao u džepu kao istrošenu maramicu dok je u mojima ušima odzvanjalo “što sam, kakve su mi radne sposobnosti i kakva je sudbina takvih kao ja”. I došavši onda pred ulazna vrata svoje zgrade, bacio sam ju na pod, ispred koša za smeće.

A siguran sam bio kao kapljica zato što sam se kod kuće presvukao i upalio televizor i prebacio na neku seriju punu nasnimljenog smijeha. Ništa zapravo nije bilo smiješno osim mene, dečka u najboljim godinama koji se valja na kauču pokušavajući se namjestiti u ugodnu poziciju. U biti, to nije ni smiješno ni žalosno, ali sam znao da će biti nešto od mene ako se budem imao vremena dobro smjestiti. Pri ruci mi je bio mali hladnjak iz kog sam mogao uzeti po pivo ili jedan sok. Kako zapravo nisam bio ljubitelj piva, a ostalo mi je od neki dan kad sam imao posjetu, pitao sam se što da učinim s njim.

Bilo ga je, kad sam zbrojio pikse, boce i njihovu volumenažu, pet litara i pol. Crveno i svijetlo pivo, bilo je nečega svečanog u tome. Ničega svečanog za nekoga drugoga, ali za mene da, jer sam imao ga zapakiranog u dvije raznolike ambalaže, u limenkama i bocama. Napojivši se prvenstveno sokom od crne ribizle, koju sam vjerujući ambalaži, pio da poboljšam cirkulaciju, u kupaonu sam prenio sve boce koje sam mogao. Stavio sam ih na veš-mašinu i skinuo se gol. Razmišljao sam kako nikad nisam imao prilike smrdjeti na pivo jer ga nikad nisam imao hrabrosti piti. Bilo mi je gorko, stalni konzumenti su bili debeljuškasti, a ja bih volio da imam barem dio tog imidža, toliko sam se posrano osjećao od tog svog posla. Bio sam siguran kao kapljica da se želim tuširati u pivu. Otvorio sam jednu limenku i udahnuo zrak te sav sadržaj prolio po kosi.

Nije bilo zadovoljavajuće, ali mi je bilo potpuno svejedno. Nisam imao novaca da slušam Mozartove sonate dok skačem s padobranom iz helikoptera nad Tihim oceanom, pa sam učinio nešto što zasigurno nikome drugom ne bi palo na pamet. Najvažnije je biti hrabar i usuditi se. Instinktivno sam zgužvao limenku i zavrtio je u vrata, tapecirung je ublažio sudar, čuo sam njezin udarac o pod i zarežao na četiri plastične pivske boce i dvije limenke. U plastici je bilo domaće pivo, i kako sam imao na umu oprati se i pritom se još dobro izmasirati i aromatizirati, trebalo je preći na pivo u plastici, tek toliko da se koža nauživa. Otvarajući prvu bocu, a trebalo je za to imati suhu ruku, da plastični čep ne otkliže, u pivu mi je zasmrdio alkohol. Domaće, fuj! Tuširanjem radi osvježenja doć’ će do nadraženja. Nisam se smeo, treba stisnuti zube kad radiš nešto originalno i prepustiti se trenutku, baš kao na reklami. Jednom se živi, život traje dulje i ostalo. Zato sam, da bih faktor trpljenja sveo na minimum, otvorio i ostale boce dok su mi dlanovi još suhi.

Kao pravi Suhartov nasljednik, suh kao pustinjak, prvo što sam napravio s otvorenom bocom je bilo da sam osvježio dlanove, razmazao i navlažio si podlaktice, skoro sve iz istog izljeva. Onda sam se tim vlažnim šakama nauljio i oko vrata, a s ono malo kapljica što je ostalo protrljao i oko struka. Nije bilo druge, pa je trebalo isto napraviti s ostatkom tijela, ekonomično a jednako raspoređeno. Stoga sam izišao iz kade, jer se nisam toliko nalio da bi mi stopala bila mokra, i potražio kanticu za zalijevanje cvijeća koja se pobacivala po kupaonici. Kažem pobacivala jer sam već odavno izgubio navadu za uzgajanjem cvijeća, a kanticu sam ponio za uspomenu na vrt koji sam zalijevao kad sam živio u kući s roditeljima. Divna mala ružičasta kantica se očuvala usprkos prstu prašine koji ju je začarao, a ja na njeno glancanje nisam htio trošiti svoje dragocjeno pivo. Voda nije dolazila u obzir, jer sam htio biti dosljedan. Pogledao sam na tuš s gađenjem, mrzeći svu tekuću vodu koja je mogla poteći van, privijajući prašnjavu posudicu na prsa kao svoje čedo. Iznutra je kantica bila manje-više čista pa sam je napunio dupkom i provjerio prolazi li pivkan kroz rupice na ruži tuša. Prolio sam  u lavabo malčice, za mrtve. Vrativši se natrag u kadu, zalio sam se po leđima i procvokotao od miline. Pivkan se dosad već malo ugrijao, ali je ovo pivo imalo veći postotak alkohola pa mi je ogrebalo i kožu i dušu, i sve. Zalio sam se i sprijeda i protrljao malo po prsima, puštajući umilnu svježu pišalinu da mi se slijeva sve do mog malog i niže od njega. Spuštao sam kanticu prema mjestima na tijelu kojima je krvca hmeljotine najslabije protekla, vodopadeći sasvim svojim nekim zakonima shvaćajući koliko je u tome do gustoće samog njenog sastava.

Kantica je u mojim rukama bivala sve ljepšom, prst debeo sloj prašine pod halogenkama je svijetlio kao srebrni pehar, a ja sam sad već zalijevao oči, stišćući zube i zabacujući glavu unatrag. Iako su me zapekle i oči, bodrio sam samog sebe mišlju da se ne umivam svaki dan pivom, da nije to tekućina za inhaliranje, “pa šta si takva pičkica”, govorio sam si ispod glasa. Trljajući već ionako nadraženo tijelo i pokušavajući izdržati dok već ne potrošim cijelu zalihu. Ali, pivo kao da je eksponencijalno raslo u tom omjeru, ne trošeći se nikako. Ja sam se osjećao kao Isus, kao multiplicirant živežnih namirnica, koristeći svoju nadnaravnu moć za maksimalnu egoističnu zadovoljštinu i protuprirodni blud nad vlastitim tijelom. Imao sam osjećaj da Isus ne bi navijao za mene da zna što radim, ali ja sam slušao glas u svojoj glavi. (Taj glas mi je govorio da nastavim, da trošim i da se ne dam. “Okus traje dulje!”. Zato sam izišao iz kade. Zato sam zagazio plastičnu bocu i kliznuo po njoj uzduž poda kupaonice. Bilo je to fantastično, taj trenutak bestežinskog, pogotovo što sam se zaustavio na vratima, na tapeciranim vratima, zapravo sam pljasnuo u tapecirana vrata s oba koljena i prsima i zalijepio se u njih. Vrata sam tapecirao iznutra dok sam imao love, malo je to bilo čudno ljudima koji su ih postavljali, nije im bilo jasno zašto. Objašnjavao sam im da sam ih tapecirao zato da se odbijem kad se sudarim s njima. A zašto u kupaonici, pitali su me, da im odgovorim da je u kupaonici najveća vjerojatnost da se pod skliže. Nitko me nije doživio ozbiljno za to, ali meni je bilo svejedno, jer se napokon ostvarilo moje proročanstvo. Pokazat ću ja svima!)

Kad sam već izašao iz kade, nisam imao potrebu vratiti se ponovno unutra. Kako mi je koža sasvim fino odreagirala na pivo, odlučio sam riskirati s bocom one crvene pive, pa sam razmislio da je uzmem intravenozno. Ali onda sam shvatio da bih morao ili pričekati sljedeće jutro da odem u apoteku po iglu, ili da se sad brišem i oblačim ili ovakav gol odem van pitati susjeda da li mi može posuditi iglu.

- A za što će vam susjed u ovo doba igla?

- Pa da se piknem.

- Baš dobar razlog.

Kad sam otvorio limenku, na moje veliko čuđenje, u njoj je bilo tamno pivo. Što ću sad s njim? Ponavljam da sam počeo s pranjem kose, i u limenci bilo je crveno pivo, a bila je ista takva. Doduše ta je sad zgužvana i zafitiljena, ko zna gdje, možda je iza veš-mašine, a ove druge su iste takve boje. Da li je na njima moglo pisati nešto drugo? Imam dojam već sad da ću jebat mater prodavačici što mi je prodala dva tamna i crveno pivo za cijenu tri crvena piva. Trebao sam odmah, iz ovih stopa otići tamo i ovako napiviran joj objasniti da nisam za zajebanciju, da šta si misli ko je ona, da ima nas i drukčijih kojima nije svejedno, i slično.

Uglavnom, šta je... Dopalo me da se dovršim za danas, da budem totalka. Nisam bio od onih koji pivaju ni od onih koji se pivaju, a kamo li da sam bio jedini koji se piva izvana, to sam već objasnio, moram se dokrajčit. Izvana. Odlučio sam napravit stoj na rukama da vidim jel došlo do kakve razlike u ravnoteži, poimanju prostora. Jer, “i preko pora možeš primiti”, poučio me jednom davno netko. Al rekoh, neću ipak, ne! Ne da mi se, mogao bih se i polomit. Zato sam uzeo ono ostatka tamnog i dobro se istrljao preko slabina, sjeo na kadu tuš-kabine, pričekao da se to sve skupa osuši i izašao iz kupaone. Otišao sam u krevet i tako nacugan izvana, zaspao, ponosan na sebe što sam smislio tako nešto originalno. Bio sam siguran ko kapljica da ću to sigurno opet ponovit, samo ako mi bude ovako dobro.

Vid Jeraj spava u stanu nedaleko od Save, a radi u real-timeu. Slova upija obilno od ranog jutra, piše od četvrte, a tipka blizu dvadesetak godina. Najčešće objavljuje eseje, intervjue i kritiku. Iščekuje Uskrsnuće mrtvih i izlazak svog romana/novele Ugriz papira/Krvna slika. Diplomirao filozofiju i kroatologiju, a saksofon kad će, ne zna se...