Naizgled velikodušna potpora unapređenju kulturnog života riječkih studenata ispostavlja se kao još jedan slučaj povlačenja javnog financiranja iz kulture
Šesnaest godina prije osnivanja modernog Sveučilišta u Rijeci, Savez studenata Jugoslavije donio je rješenje o osnivanju Studentskog centra u Zagrebu. Danas, Studentski centar u Zagrebu po drugi je put u posljednjih petnaest godina u sanaciji, a studentski život u Rijeci nikada nije imao veću potporu nadležnih institucija.
Ima li studentske kulture izvan Zagreba?
Nastavimo li nizati usporedbe, zaključit ćemo da je danas najveća vrijednost zagrebačkog SC-a parcela na kojoj se nalazi, a koja se procjenjuje na više od 70 milijuna eura, u vlasništvu zagrebačkog Sveučilišta. Prehrana i smještaj u posljednjih su nekoliko godina višestruko poskupile, a Student-servis je od ove godine uveo ograničenje na sredstva primljena posredstvom studentskog rada smanjujući time i sredstva kojima bi se kulturna djelatnost mogla financirati. Studentski centar Rijeka u svoje osnovne djelatnosti također ubraja prehranu, smještaj te Student-servis, dok je, za razliku od zagrebačkog SC-a, organiziranje uvjeta za kulturne aktivnosti studenata ispunjavao uglavnom organiziranjem studentskih putovanja.
Riječka je studentska kultura začeta u prostoru Palacha koji je pedesetih bio menza, a inicijativom studenata pokrenut je klub koji današnje ime nosi od 1969. godine, uz prekid od 13 godina tijekom kojih se zvao Omladinski kulturni centar Ivo Lola Ribar. Osim Palacha, kultnog riječkog mjesta urbane kulture i kulture mladih, drugih prostora za studentske aktivnosti nije bilo ili nije postojala inicijativa za njihovim oprostorenjem. Izgradnja Kampusa na Trsatu, započeta 2005. godine i još uvijek u procesu, od Rijeke je stvorila grad s kapacitetom za preko 20.000 studenata. Krajem prošle akademske godine osnovan je na Sveučilištu u Rijeci Studentski kulturni centar (SKC) kao “tijelo koje u sebi objedinjuje platformu i okvir za unapređenje studentskog standarda u području kulture”, a uskoro je Grad Rijeka dodijelio prostor kluba Palach, dio prostora zgrade Filodrammaticae i prostor Marganova na korištenje bez naknade Savezu udruga Molekula u suradnji sa SKC-om.
S druge strane, u Rijeci je posebno snažna i nezavisna kulturna scena udružena u Savez udruga Molekula koji okuplja udruge Drugo More, Filmaktiv, Prostor+, TRAFIK, Kazalište Hotel Bulić, Škatula, Klub Ljubitelja Buke i Diston. Inicijativa nastala 2007. godine, potaknuta naizgled jednostavnom potrebom za prostorom i stvaranjem konkretne suradnje između različitih udruga, osniva Savez radi nastavka rada u adekvatnijim uvjetima. Razdoblje provedeno na adresi Delta 5 stvorilo je raznorodne programe, no sam je prostor dugo vremena funkcionirao više kao uredski nego kao živi prostor susreta javnosti i kulturnih programa. Iako je postojala društvena potreba za vidljivijim i participativnijim prostorima kulture u gradu, tek po službenom dodjeljivanju javnih prostora na upravljanje Savezu, otvorila se mogućnost da različiti kulturni programi nezavisne i studentske scene napokon postanu relevantniji široj javnosti. U toj konstelaciji, Galerija u Palachu ponovno može postati sjedište studentske vizualne umjetnosti.
Slučaj riječkog kulturnog razvitka
Kronologija događaja koja bi riječki kulturni život trebala pretvoriti u primjer dobre suradnje između nezavisne kulturne scene, studentske scene odnosno Sveučilišta te gradskog Odjela za kulturu i institucija čiji je osnivač Grad, poput Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, započela je prije godinu i pol. Odjel za kulturu grada Rijeke i Sveučilište u Rijeci predstavili su zajednički projekt USSUD, što je akronim za Unapređenje Studentskog Standarda u Domeni Kulture, koji je financirala Europska komisija. Projekt se temeljio na anketi provedenoj među studentskom populacijom koja je obuhvatila istraživanje i analizu trenutne situacije u kontekstu mladih i kulturnog života u Rijeci. U istraživanju je sudjelovalo 634 studenata od kojih 68 posto žena, a 32 posto muškaraca. Program USSUD-a odvijao se u razdoblju od 2. listopada do 23. studenog 2012. godine, a obuhvatio je studentske radionice, okrugle stolove, javnu debatu i e-raspravu. Na temelju takvog istraživanja1, kreiran je novi model koji je uvršten u nacrt Strategije kulturnog razvitka Grada Rijeke. Model je predvidio da Studentski kulturni centar, osnovan krajem akademske godine 2012./13. kao jedan od ciljeva projekta USSUD koji je ušao u nacrt Strategije prije svog osnivanja, i predstavnici nezavisne kulturne scene koji će biti odabrani putem natječaja, partnerski upravljaju prostorima kluba Palach, dijelom Filodrammaticae i Marganova (bivša tvornica papira Hartera).
Potom je raspisan natječaj za predlaganje kulturnog programa, a početkom rujna 2013. odabran je prijedlog Saveza udruga Molekula. SKC i Molekula dobili su spomenute prostore na korištenje bez naknade, uz podmiren dio režijskih troškova, domara, obavezu zajedničkog planiranja investicija u prostore te prihod od najma ugostiteljstva u klubu Palach koji se vraća izravno u program. “Ovo posljednje izazvalo je dosta kontroverzi”, napominje riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar, “ali po mojem mišljenju to je jedini način da Grad na transparentan način pokuša kreirati model u kojemu komercijalna djelatnost financira kulturnu”. Iako je krajem veljače na natječaju SKC-a podijeljeno 175.000 kuna programskih sredstava za dvadeset studentskih projekata iz kulture i umjetnosti, a početkom ožujka završen je javni poziv Saveza udruga Molekula i SKC-a za stvaranje i realizaciju koncepta vizualnog uređenja Palacha, još uvijek nije raspisan natječaj za ugostiteljsku djelatnost u klubu. Tako Davor Mandić u Novom listu2 piše da je činjenica da “uređenje prostora, povrat najma od šanka, plaćen dio komunalija, a uz to i potencijal (za prijavljivanje, op.a) Javnih potreba u kulturi čine Palach mogućim mjestom nelojalne konkurencije”, uopće ne promatrajući Palach kao prostor javnosti koji ne mora nužno biti profitabilnan. Izgleda da je puno veći problem ovoga modela upravo prihod od šanka koji će ostati izabranom ugostitelju..
Slijedom te argumentacije, otvara se polje za postavljanje pitanja o komercijalizaciji kulturne djelatnosti. Više je primjera razvijanja kulturnih programa koji su na kraju osnaživali zaradu na šanku (ni upokojeni riječki festival Hartera nije daleko od toga), a koji su pokopali kulturne inicijative, potom primorane u potpunosti razdvojiti te dvije djelatnosti da bi nastavile s kulturnom proizvodnjom. Dalje, kreatori ideje stvaranja novih centara studentske i nezavisne kulture ističu ulazak Hrvatske u Europsku uniju, program Kreativna Europa i natječaj za Europsku prijestolnicu kulture 2020 kao poticaje razvoju ideje tog kulturnog huba. I upravo su kandidatura Grada Rijeke za EPK, Palach, Filodrammatica i Marganovo kao novi centri nezavisne i studentske kulture te Festival kreativnosti Republika tri od osam prioritetnih kulturnih projekata Grada Rijeke do 2020. godine.
Ljetos je gotovo milijun kuna bez natječaja dodijeljeno projektu Republika koji su organizirali ljudi iza novosadskih festivala Exit i Cinema city te beogradskog Share, za koje akteri novosadske nezavisne scene nemaju riječi pohvale. Festival Exit pojeo je oko 90 posto gradskog budžeta za kulturu, ostavivši iza sebe razbijenu i opustošenu scenu u polju umjetničke prakse, bez ispostavljanja financijskih izvješća svih ovih godina, a prošle godine niti jedna nezavisna organizacija nije dobila podršku na natječaju za javne potrebe u kulturi. Unatoč jasnim obrisima scenarija liberalizacije tržišta i neoliberalne politike koji je Republika naznačila u riječkom kulturnom prostoru, nezavisna se scena pobunila prvenstveno zbog nepostojanja procedure dodjele sredstava. Iako Ivan Šarar ističe da je poticanje nezavisne kulture jedno, a poticanje kreativnih industrija drugo, teško je zamisliti način na koji je ta dva sektora moguće odvojiti ako su oba financirana iz gradskog proračuna za kulturu, što je i pokazao slučaj festivala Republika. Na pitanje o isplativosti minulog festivala za riječku scenu te koliko je taj projekt doveo do osnaživanja kulturne scene i njenih aktera, pročelnik za kulturu naglašava da “još uvijek ne znamo ni kakva je ‘isplativost’ ulaganja u nezavisnu kulturnu scenu, jer svi jako dobro znamo da smo u Hrvatskoj tek u povojima što se tiče evaluacije u kulturi, bez obzira o kojim se parametrima radi”. No evaluacija projekta Republika već je izostala i izgledno je da se festival ove godine neće održati unatoč tome što se i dalje nalazi među strateškim prioritetima kulturnog razvitka. Kao što je teško razdvojiti poticanje nezavisne kulture i kreativnih industrija u kontekstu jednoga budžeta, tako je upravo na primjeru Exita možda i lako predvidjeti mogući smjer razvoja ove politike.
Potržišnjenje kulture
Naizgled, riječka je priča moguća bilo gdje jer u svakoj sredini postoje neiskorišteni prostori s jedne strane i potrebe za prostorima s druge te kulturni radnici iz svih sektora koji imaju ideje, znanje i iskustvo. No, kako pojašnjava Daniela Urem, pročelnica kulture riječkog Sveučilišta, trenutak u kojem dolazi do osmišljavanja i stvaranja riječkog “huba”, trenutak je u kojem se na pravim mjestima (ured za kulturu Sveučilišta, gradski ured za kulturu i Savez Molekula) nalaze pravi ljudi. Sretan splet okolnosti ili nužda u suvremenom poretku stvari? Što vlast u gradu Rijeci priječi da atraktivne lokacije u centru grada i prostor bivše tvornice papira isporuči najboljem ponuđaču koji će tamo sagraditi komercijalne sadržaje poput polivalentnih dvorana, šoping centara ili drugih sadržaja koji će donositi profit privatnim džepovima? Na ovome se mjestu potrebno vratiti korak unatrag da bismo vidjeli postoje li već suradnje privatnog i javnog u okruženju sljedećeg strateškog projekta.
Do 18. veljače bila je otvorena javna rasprava o Nacrtu Strategije razvoja Sveučilišta u Rijeci 2014.-2020., a indikativno je da je u nju po prvi put uvedena kultura kao strateški prioritet. To konkretno znači ovo: kultura se u nacrtu Strategije spominje točno 15 puta, ponajviše u kontekstu javne funkcije Sveučilišta. Pod točkom d) odnosno “Sveučilište u Rijeci je pokretač kulturnog razvoja regije” nalaze se svega dva cilja: razvijati sustavnu kulturnu produkciju na Sveučilištu (ovdje svakako ulazi osnivanje SKC-a te financiranje dvadesetak studentskih projekta), te “u suradnji s Gradom Rijekom natjecati se za status Europske prijestolnice kulture”. Zanimljiva je i točka b) koja glasi “Sveučilište u Rijeci je pokretač regionalnog gospodarskog razvoja te relevantan gospodarski partner i subjekt koji osigurava dvosmjerni transfer tehnologije i ekspertize”. Sveučilište taj transfer osigurava razvijanjem znanstvenih i stručnih usluga (servisa) kojima će se dodatno podupirati razvoj “nove” industrije u regiji, posebice zdravstvene, turističke, farmaceutske i obrazovne industrije, industrije znanstvenih istraživanja te industrije proizvodnje e-aplikacija (softvera), informativnih, zabavnih i kulturnih sadržaja. Sintagma “industrija proizvodnje kulturnih sadržaja” tako neodoljivo podsjeća upravo na slučaj Republike za koju su Grad Rijeka i Sveučilište u Rijeci dobrodušno omogućili riječkim studentima besplatne ulaznice “s ciljem da na festivalu okupe što više kvalitetnih mladih pojedinaca”, a što je zapravo značilo i javno bilo objavljeno, da se nudi “jedinstvena prilika zainteresiranim studentima da sudjeluju u organizaciji ovog događaja kroz volonterski program”3, dakle neplaćeni rad, unatoč milijunu za koji je gradski budžet za kulturu umanjen.
Nastavno na to, važan je moment i Znanstveno-tehnologijskog parka Sveučilišta u Rijeci, smještenog u prostoru Kampusa. Nastao kao model tzv. javno-privatnog partnerstva, obuhvaća niz privatnih projekata koji koriste javni prostor, javna sredstva, studentski rad, a malo ih ostvaruje projekte od javnog značaja. Među gotovo dvadeset privatnih tvrtki nalaze se agencija za zastupanje u osiguranju, PR agencije, konzultantske tvrtke te toliko nužne agencije za posredovanje pri privremenom zapošljavanju, traženju i selekciji kadrova, outsourcingu te “drugim rješenjima na području ljudskih potencijala”. Osim njih, neki su od korisnika prostora Parka i tvrtka za razvoj inovativnih ICT tehnologija, tvrtka za izradu web stranica i aplikacija, tvrtka za razvoj tehnoloških inovacija i oblikovanje vizualnih komunikacija te brodograđevno-dizajnerska tvrtka. Ovdje se već nalazimo na čvrstom tlu onoga što nazivamo kreativnim industrijama, novom ključnom pojmu razvoja riječke, ali i globalne kulture. Na simpoziju u organizaciji mreže Clubture koji se održao u studenom 2013. u Rijeci, Tomislav Medak je, objašnjavajući odnos kulturnih i kreativnih industrija naglasio da smatra pojam kreativnih industrija donekle praznim jer mu nedostaje baza: ne postoje kreativne industrije bez industrije, tehnološkog know-howa, sofisticiranih proizvodnih tehnologija i dovoljno velikog tržišta. “Stoga, kada se kreativne industrije smještaju u područje kulture, ‘promašili smo ceo fudbal’, jer one su prvenstveno pitanje industrijske politike, politike zapošljavanja i politike istraživanja i razvoja”, naglasio je tom prilikom.
U tom kontekstu, posebno je zanimljivo postojanje brodograđevno-dizajnerske tvrtke u sklopu riječkog znanstvenog huba jer angažira i pitanja stanja sektora brodogradnje, koji je baš u Rijeci potučen i planski uništen, te uz njega vezanog sektora rada, prema kojemu je odnos možda najbolje ocrtan upravo ugošćavanjem tvrtki za agencijski rad i outsourcing u sklopu Parka. Nije naodmet spomenuti da je u tijeku realizacija ideje novog Znanstveno-tehnologijskog parka koji bi, eksplicitno se i s obzirom na spomenutu situaciju demontiranja riječkih brodogradilišta krajnje sarkastično naglašava, trebao omogućiti daljnji razvoj brodograđevne industrije, čijem su sastanku u Rijeci u siječnju ove godine prisustvovali svi relevantni akteri hrvatske kreativno-industrijske priče: ministar financija, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, a pozvani je ministar gospodarstva bio spriječen. Tako se polako stvaraju obrisi daljnjeg parazitiranja privatnog profita na javnom dobru, nastalog kao proizvod menadžerske kulture čiji je osnovni interes statističko ostvarivanje, a ne proizvodnja sadržaja od koje prvenstveno lokalna zajednica, stvarni vlasnik materijalnih sredstava, ima koristi.
Izlistati javna dobra
U slučaju riječkog kulturnog huba, odluka o korištenju prostora u centru grada naizgled je u rukama onih kojima je prostor “dan” na upravljanje, i iako je prvotni dojam da se radi o ravnopravnosti svih strana, posebnost je i tog strateškog kulturnog prioriteta u tome što se radi o inicijativi institucija koje raspolažu prostorima potrebnim za realizaciju projekta, dakle opet o prostorima koji bi trebali biti javni. Sveučilište je osnovalo Studentski kulturni centar kojem je povjereno korištenje prostora u gradskom vlasništvu, riječki je Odjel za kulturu raspisao natječaj o kojem je odlučivalo Povjerenstvo u kojem su sjedili predstavnici kulturne uprave, predstavnici kulturnih vijeća te predstavnica Sveučilišta u Rijeci. Stoga ne čudi povjerenje koje projektu iskazuju predstavnici institucija, dok predstavnici nezavisne kulture ipak sa zadrškom čekaju rezultate potpisanih ugovora: “Uz postojeću društvenu sliku koja ide k negaciji raznih oblika društvenih ugovora, očekivanja su svedena na minimum”, kaže Damir Batarelo, predsjednik Saveza udruga Molekula.
Batarelo također ističe da prostori u centru grada traže potpunu rekonstrukciju. “Budžet grada Rijeke namijenjen svim zahvatima iznosi oko 300.000 kuna. Obnova Palacha će uključiti, osim samog izgleda, zadovoljavanje minimalnih tehničkih uvjeta, strujne i vodoinstalacije te sve oblike dodatnih radova, pritom misleći na uistinu sve, od poda, razglasa, rasvjete itd. Filodrammatica je s druge stane konzervatorski zaštićena i u samoj dvorani ne smije biti ulaganja osim ako iste ne odobre restauratori. Čini mi se da je i taj projekt Grada nakon markiranja označenih površina zastao na tome radi nedostatka sredstava za obnovu. Zidovi dvorane su isti još od vremena čuvenog arhitekta Giacoma Zammatija, a stolice su iste još od vremena JNA. Osim farbanja i osposobljavanja uredskog prostora, dvorana se neće bitnije mijenjati. Hartera s druge strane predstavlja derutan lokalitet s tendencijom propadanja ako Grad ne uspije pronaći sredstva da barem pokrpa ono što se pokrpati može. Krov glavne hale Marganova je gotovo propao, ne postoje struja niti voda za održavanje bilo kakvog kontinuiteta tijekom godine, ostali sadržaj je razbijen i čak pokraden (primjer željeznih vrata koja nestaju istom brzinom kako se i postave). Osim Palacha, budžet za pokrivanje ovih radova za 2014. godinu ne postoji. Odjel za kulturu se sporazumom ugovora obvezao nastaviti ulagati u navedene sadržaje. Što će biti u 2015. godini “ne mogu tvrditi sa sigurnošću”.
Prostori Palacha, Marganova i Filodrammatice javni su prostori čijem bi korištenju moralo prethoditi razgraničenje pojmova javnog i privatnog te transparentno upravljanje koje neće ovisiti o ostacima budžeta koji pojede kandidatura grada za Europsku prijestolnicu kulture, daljnji strateški prioritet koji povezuje Grad i Sveučilište. Kad u Strategiji razvoja Sveučilišta čitamo da je potrebno “uključiti studente u sva tijela vezana uz studentski standard u obrazovanju, prehrani, smještaju, kulturi, sportu i sl.”, tako olako izlistan popis javnih dobara podsjetnik je da je studentski standard ujedno i društveni standard koji prečesto previđamo. Međutim, prilika za sudjelovanje u organizaciji kulturnih događaja studentima predstavlja kao prilika za stjecanje iskustva, a zapravo im se podvaljuje uloga radnika koji trebaju biti zahvalni što sudjeluju u velikim projektima. Bila to Republika, kulturni hub koji profitira od šanka kojim upravljaju “iskusniji” voditelji udruga, znanstveni projekti koji se hrane javnim za privatni džep, kreativne industrije koje su uništile vlastitu bazu ili privatna tvrtka koja u susjedstvu fakulteta čeka diplomce da ih iznajmi na određeno – u temelju je svega odnos prema radu.