Branko Franceschi  

Sinergija slika s arhitekturom

Kontrapunkt tektoničke energije Murtićeve vijugave geste i brutalističke statičnosti interijera Radničke galerije pamtit ćemo kao jedan od vrhunskih izložbenih postava zagrebačke proljetne sezone. Sklad modernističkog slikarstva i arhitekture, norma koju smo nekad uzimali zdravo za gotovo, a danas o njoj govorimo kao o uzoru bez premca, oživljen je zahvaljujući sinergiji koju je rigorozna selekcija crteža tušem, gvaševa i slika izvedenih između 2002. i 2005. godine ostvarila sa sivim, rafinirano dizajniranim interijerom galerije.  

Vitalizam Murtićevog stvaralaštva otjelotvoren u intenzitetu poteza i kolorističkom hedonizmu od pedesetih je godina prošlog stoljeća u kolektivnoj memoriji urezan kao obrazac regionalnog modernizma. 

Ono što po riječima Zvonka Makovića u uvodnom tekstu kataloga izložbe obilježava radove predstavljene u Radničkoj galeriji nastale u posljednjim godinama Murtićevog života, povratak je u čistu gestualnu apstrakciju, slobodnu od bilo kakve asocijativne ili ma kako daleke mimetičke povezanosti s predmetnom stvarnošću koja je dominirala njegovim slikarstvom osamdesetih i devedesetih godina nadahnutim mediteranskim pejzažom, istarskim lokalitetima, predviđanjem ili registriranjem strahota rata. Ono što je pak na tim radovima izvjesno, Murtićeva je koncentracija na crnu liniju kojom još od kraja pedesetih, a potom sve izrazitije − ponekad je izvlačeći i do širine polja − određuje strukturu slike. Crni potez sublimiran do znaka, iako se sporadično pojavljivao i ranije, kao na primjer u antologijskom O.K. (1978.) ili na slici Dobar dan crveno (1980.), zahvaljujući Murtićevom poslovično snažnom kolorizmu nikad nije u toj mjeri dominirao kompozicijom ili, štoviše, bio njezin jedini element, kao na monokromatskom i koloristički reduciranom segmentu opusa predstavljenog na ovoj izložbi.  Dok se tri crteža tušem u potpunosti razvijaju u crnilu središnjeg slikanog polja koje se na rubovima rastvara u mrežu linija i intenzivnim se dripingom kreće prema rubovima kompozicije, na slikama se događa nešto drugo. Riječ je o seriji slika zajedničke morfologije koje Murtić kontinuirano stvara od 2000. godine, suštinski  različitoj od vehementnog kolorističkog opusa izrazite gestualnosti i kolorizma koji je nastajao paralelno. Seriju odlikuje prostranstvo slikanog bijelog polja po čijem središtu teče, uvija se ili u petlju zatvara kompaktna crna pruga. Po njezinim obodima, spojnicama i pregibima u kratkim, energičnim potezima odvijaju se kolorističke eksplozije, a šira polja boje prate središnju crnu liniju ili ispunjavaju njezine petlje. Za razliku od tipično jarke Murtićeve palete, boje su ovdje zagasite, utišanog intenziteta. Registar naginje zemljanim tonovima, ili ohlađenim plavim nijansama. Svoju kao i uvijek suverenu i sigurnu gestu, Murtić ovdje kao da kanalizira i kontrolira više nego što to inače radi. Koncentrira je u određenim područjima, dok ostatak kompozicije ostavlja otvorenim, slobodnim da djeluje svojom naizgled praznom površinom. Ovim se postupkom svaka kompozicija realizira u znak oslobođen konvencionalnog simboličkog podteksta, slobodan da s promatračem korespondira na bilo kojoj razini značenja što, pak, svaku tuđu interpretaciju čini bespredmetnom. Kontemplativno ozračje kompozicija naglašeno je odlično pogođenom niskom razinom osvjetljenja postava, što je cijeloj izložbi pridalo smiren, gotovo spiritualan ambijentalni dojam. 

Paradoksalno, u kontekstu suvremene slikarske produkcije u Hrvatskoj koja kao da živi zaborav velike tradicije apstraktne umjetnosti i u najvećoj se mjeri iscrpljuje izravnom komunikacijom zasnovanom na figurativnom sadržaju ili recikliranjem konceptualnih obrazaca, Murtićeve nove apstrakcije doimaju se i rječitijim i bremenitijim značenjem od svojih izravno narativnih pandana. Promatrajući, pak, Murtićev opus u retrospekciji i njegovu sposobnost kontinuiranog razvoja naizgled sužene formalne matrice, izloženi ciklus, u odnosu na prepoznatljivu eksplozivnu kombinaciju gestualne i kolorističke ekspresije, predstavlja smirivanje i hlađenje idioma na utišanu dramatičnost ključanja u ledu. Riječ je o racionalnoj adaptaciji provjerenog postupka na registar koji u skladu s nazivima poput Razgovor (2003.), Rastanak (2003.), Odlazak (2003.), Izlazak iz tišine (2004.) ili Stara maslina (2004.), nadahnjuje kontemplaciju o suštinskim pitanjima poput onih o životu i onom iza njega.

Možda je pretjerano tvrditi da upravo ove kompozicije pokazuju da dvije velike, programski često nepomirljive tradicije apstraktnog slikarstva, one zasnovane na koncepciji evolucije slikarstva postupkom redukcije mimezisa i potom hedonističkog prelijevanja u strukture čiste geste i boje, kojoj Murtić u suštini pripada, i one avangardnog radikalnog prekida sa slikarskom tradicijom zasnovanog na kognitivnim postavkama o smislu umjetničkog djela, i nisu toliko udaljene koliko bismo htjeli. Možda se približavanje Murtićevog i Maljevičevog crnog križa na bijelom polju odvija samo u glavi ovog kritičara, ali bjelodano ukazuje da je dijalektički napon unutar krajnjih polazišta apstraktne umjetnosti djelotvoran i stoljeće poslije njezinih odlučnih iskoraka i definitivnog kraja supremacije tradicije renesansnog iluzionizma. 

Praktičnoj stvarnosti bliže, uspješnost postava, odnosno, vrhunska sinergija Murtićevih slika s modernističkom arhitekturom Radničke galerije, nameće pitanje zašto kurentni trend neomodernističke arhitekture nije nadopunjen pojavom neomodernističkog slikarstva? Ili drugim riječima, pitanje je zašto danas holistička konstrukcija stvarnosti, njezin totalni dizajn, o kojem se toliko govori kao o utopijskoj povijesnoj kategoriji, praktično nije moguć. Očito, humanističko uvjerenje u mogućnost uspostave boljeg i pravednijeg života koja je obilježavala ne samo Murtićevu generaciju, već cijelu epohu modernizma, a bez koje je bezizgledna bilo kakva holistička programacija stvarnosti, jednostavno nije moguće u epohi neoliberalnog voluntarizma. Za nadati se da rastanak nije definitivan i da susret s humanističkom umjetnošću kakva je Murtićeva neće postati tek pitanje kulturne baštine.  

Karizma umjetnikâ Murtićeva formata i njihov kulturološki značaj, često se s umjetničkog područja preliju na polje društvenog djelovanja. Murtić je shvaćao koliko je važno poticati ravnomjeran razvoj društvenog okruženja umjetničkog stvaralaštva, stoga nije čudo da je zarana u tada mladom Marijanu Hanžekoviću, poticao kolekcionarski žar i tako neizravno doprinio stvaranju jedne od danas najkompletnijih zbirki hrvatske likovne Moderne te, u konačnici, i same Radničke galerije kao uspješne platforme privatne kulturne inicijative u kod nas još dominantno javnom području.  

U svjetlu ovakvog razmišljanja, realizacija Donacije Murtić Gradu Zagrebu koju je predložila umjetnikova obitelj i koja je s 2010. na 2011. godinu vrlo uspješno predstavljena javnosti izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti, poprima širi društveni značaj od onog institucije koja će temeljito predstavljati umjetničku ostavštinu jednog od najvećih slikara s ovih prostora u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Polazeći od Murtićevog opusa kulturološka misija donacije po želji obitelji treba biti posvećena reafirmaciji ideje o progresu u bolje i humanije društvo te predstavljanju povijesne i suvremene umjetnosti koja je utjelovljuje.