Novi Akinmusireov džez album je ambiciozniji, apstraktniji i slušateljski izazovniji od većine križanja s hip-hopom i neo-soulom
Među nekolicinom autentičnih, mlađih kompozitora i glazbenika koji eklektičnim stilskim izborima pokušavaju pronaći izlaz iz dominacije različitih inačica novog bopa (“podgrijane purice”, po riječima Milesa Davisa) i reciklaže džez lektire, jedan od najzanimljivijih novih autora fantastično je nadareni trubač Ambrose Akinmusire, rođen 1982. godine u Oaklandu u Kaliforniji.
Recenzirajući njegov debi za Blue Note te drugi album sveukupno, When the Heart Emerges Glistening, objavljen 2011. godine, Allmusicov će kritičar Jeff Tamarkin u uvodu napisati: “S vremena na vrijeme, pojavi se trubač koji ponovno iscrta ulogu svojega instrumenta u džezu: Louis Armstrong, Miles Davis, Dizzy Gillespie, Clifford Brown, Chet Baker, Wynton Marsalis, Freddie Hubbard itd. Ambrose Akinmusire posjeduje potencijal da se pridruži toj ekipi.” Uistinu, njegove riječi utemeljene su i u priznanjima koja je Akinmusire ostvario već do svoje 25. godine: nakon pohađanja Instituta za džez Thelonious Monk, osvaja znamenite nagrade za mlade glazbenike – prva mjesta na prestižnom međunarodnom natjecanju koje organizira Institut koji je pohađao i na Carmine Caruso natjecanju u trubačkim sôlima – te za španjolsku kuću Fresh Sound objavljuje svoj prvi album, Prelude (to Cora).
Slijedi suradnja s izvrsnim mlađim glazbenicima poput pijanistâ Geralda Claytona, koji je istu nagradu Instituta Thelonious Monk osvojio godinu prije Akinmusirea, Vijaya Iyera i Jasona Morana, od kojih smo posljednju dvojicu srećom mogli čuti i u Zagrebu. Već s Moranom pokazuje sklonost ka umjetnički ambicioznijem čitanju džeza, sudjelujući u njegovim eksperimentalnim rekreacijama čuvenih Monkovih koncerata u njujorškom Town Hallu iz druge polovice 1950-ih, a mladoga će Claytona vrbovati za svoj izvrsni kvintet po prijelasku na Blue Note.
Zrelo otvaranje Od prvih njegovih snimki, Akinmusireove će kompozitorske pretenzije i solistički jezik obilježiti upečatljiva odmjerenost i zrelost, atipična za mlade instrumentalističke zvijezde džeza koje tijekom posljednjih dvadesetak godina počesto preferiraju nezanimljive egzibicije nauštrb pažljive međuigre s ostatkom sastava. Tako je Prelude sačinjen od mirnih, polagano građenih postbopovskih kompozicija čiji zvuk određuju tihi Rhodes – podsjećajući ponekad na Hancockov zvuk u Hubbardovim sastavima, no ipak u bitno drukčijem stilskom okviru – i klavir Aarona Parksa te vibrafon Chrisa Dingmana. Akinmusireovo je pak sviranje zapanjujuće kontrolirano što se specijalnih efekata tiče, tona koji gdjegod gotovo da podsjeća na krilnicu, no ritmički i harmonijski kompleksno, često uspostavljajući neočekivane, zahtjevne odnose sa svojom pratnjom, uz prepoznatljive intervalske skokove u solima.
Rad za Blue Note pokazat će spremnost da kompozitorski nadiđe okvire post-bopa i okrene se ka otvorenijim glazbenim i izvedbenim oblicima, dobrim dijelom i pod Moranovim utjecajem, koji koproducira njegov prvi album za tu kuću i sudjeluje kao glazbenik na dvije kompozicije. Ipak, promišljeni kontinuitet u njegovu radu očit je iz zadržavanja dvaju glazbenika iz prethodnog sastava, sjajnog saksofonista Waltera Smitha III. i bubnjara Justina Browna, dok Claytonova harmonijska sloboda upućuje na zvuk koji će dalje istraživati.
Konzistentnost raznolikog zvuka S najnovijim svojim albumom, objavljenim u ožujku ove godine, Akinmusire je konačno pokazao pune razmjere svoje kompozitorske kreativnosti. Poput najzanimljivijih novih autorskih uradaka u džezu, The Imagined Savior is far Easier to Paint iznimno je eklektična zbirka. No dok je većina glasperovskih inovacija okrenuta ka slušljivijim (u Glasperovu ili slučaju Snarky Puppy iznimno zanimljivim, u slučaju Esperanze Spalding nešto manje poticajnim) posezanjima za pop formama, a najčešće za hip-hopom i neo-soulom, Akinmusireov je vokabular bitno hermetičniji, bez obzira što citira stilski najraznovrsniju glazbu i postupke. Tako na trinaest uvrštenih kompozicija – od kojih je dvanaest napisao on, a jednu pjevačica Becca Stevens – nailazimo na tako raznoliku građu poput folk gitara, improvizacija na rubu slobodnoga džeza, recitacije, soula, gudačkih kvarteta, pertovskih vokalnih harmonija, a povrh svega i nešto “angažiranoga” tekstualnog referiranja na suvremena kršenja prava Afroamerikanaca. Također, sâm format sastava iznimno varira pa već na prve tri kompozicije slušamo prvo duo klavira i trube, potom nešto klasičniji džez sekstet, a zatim izuzetno inventivno aranžirani vokalni oktet čiju polovicu čini zanimljivi gudački kvartet Osso.
Ipak, osnovu albuma čini Akinmusireov fantastični kvintet/sekstet, proširen gitaristom Charlesom Alturom, dok ostatak sastava dovršava kontrabasist s prethodnoga albuma, Harish Raghavan, a Claytona mijenja podjednako zanimljivi Sam Harris, bivši Moranov učenik. Potonji je, uz Akinmusireov izuzetno prepoznatljiv ton i način improviziranja, najzaslužniji za konzistentnost ukupnoga zvuka albuma svojom pratnjom koja se kreće od klasičnih utjecaja do ambivalentnih modalnih improvizacija.
Potrcrtano je to činjenicom da upravo njih dvojica otvaraju album, i to izvrsnim duom Marie Christie u kojem na Harrisove elegantne razlomljene akorde Akinmusire slobodno improvizira, krećući se od gustih, koltrejnovskih linija, preko dojmljive igre pauzama i dugim tonovima, prepuštajući Harrisovoj dionici da prelazi granice planova.
Dramatične međuigre Paratekstualni i ritmički se slojevi druge kompozicije daju čitati u kontekstu sporadičnih političkih referenci na koje je moguće naići na ostatku albuma. As We Fight (willie penrose) obilježena je prepoznatljivim ritmom marša koji drže sjajni Raghavan, Brown i suptilni Harris. Dinamički polagano građena, s inovativnom promjenama tempa i modulacijama, dokaz je Akinmusireove zrelosti kao vođe sastava: svima je dana podjednako zanimljiva uloga u ukupnoj zvučnoj slici, dok su solistički dijelovi podjednako raspoređeni. Izbor muzičara potvrđuje njegovu želju da nitko ne narušava zvuk cjeline: ton Smithova tenora je atipično mekan, dok je Alturina gitara podjednako nenametljiva.
Prvu vokalnu kompoziciju na albumu napisala je Becca Stevens, no ona je dokaz Akinmusireove aranžerske i produkcijske genijalnosti. U podlozi su samo bas bubanj i dugi Harrisovi akordi dok se polako ne ubaci i gudački kvartet čija je harmonijska pratnja bliska jeziku minimalističkih kompozitora. Jedan od najdojmljivijih dijelova na čitavom albumu nastupa kada nakon Stevensina prvog pjevanja kvartet pređe u tihi pizzicato, a Akinmusire uđe u jedan od svojih izvrsnih modalnih sola. Šteta stoga što je Stevensin glas razmjerno nezanimljiv, pjevanje ponekad patetično, na granici kakvog suvremenog pop-metala.
Nakon takvih kompleksnih postupaka, Vartha otvara potpuno neočekivanom gitarskom dionicom koja zvuči kao kao da je iz kakvog psihodeličnog folk albuma iz 1960-ih, osobito kada se ubaci i Brownova udaraljka. No s vremenom se pretvara u pravu post-bop improvizaciju, u kojoj se ističe Alturin gitaristički solo.
Ipak, najinteresantnije su one kompozicije u kojima je moguće doživjeti sve Akinmusireove snage, što instrumentalističke, što kompozitorske. The Beauty of Dissolving Portraits je dramatična međuigra Akinmusireove trube i gudača kojima se pridružuju Raghavanov kontrabas, također sviran gudalom, i flauta Elene Pinderhughes, koja gostuje i na predzadnjoj kompoziciji.
Politički jazz Sredinu albuma zauzima najuspjelija vokalna suradnja, Asiam (joan), posvećena Joni Mitchell: kvintetu se pridružuje pjevač Theo Bleckmann, poznat po intrigantnim vokalnim suradnjama s Meredith Monk. Uz vrlo zanimljivo pjevanje, dojmljiva je i njegova uporaba efekata, uz pomoć kojih ovdje slaže vokalne harmonije na tragu Arva Pärta, no u instrumentalističkom kontekstu koji je ipak nešto poticajniji od Estončevih repetitivnih postupaka. Osim suptilnoga odnosa muzičara i Bleckmannova pjevanja, produkcijski postupci poput inovativne promjene pozicioniranja vokala u zvučnoj slici pridonose dojmu da je riječ o jednoj od najzanimljivijih vokalnih kompozicija u džezu u posljednje vrijeme.
Nakon relativne post-bop konvencionalnosti Bubbles (john william sublett), dolazimo do dvije otvoreno angažirane kompozicije: prva, Ceasless Inexhaustible Child (cyntoia brown), posvećena je Afroamerikanki osuđenoj na doživotnu robiju zbog ubojstva jer je sa šesnaest godina ubila čovjeka koji ju je kao maloljetnu prostitutku “pokupio” nakon što ju je njen svodnik ostavio ozlijeđenu na ulici. Snažno pjevanje Baby Specks fukcionira izvrsno na razlomljenoj, ogoljenoj ritmičkoj podlozi koja zvuči kao prebijeni soul, dok Akinmusireovo kretanje između pentatonike i disonantnih tonova upečatljivo podcrtava tematski sloj pjesme.
Na sljedećoj, Akinmusire ostavlja trubu i sjeda za Rolandov Juno sintesajzer, dok Harris prelazi na Mellotron, a Brown pruža slobodnu ritmičku osnovu. Dječji glas čita imena Afroamerikanaca čija su ubojstva bila rasno motivirana, završavajući s ponavljanjem imena Trayvona Martina, čiji je slučaj prije nekoliko mjeseci bio iznimno popraćen u SAD-u.
Dođi u Zagreb! Album zatvaraju dvije podjednako izmještene kompozicije: Inflatedbyspinning je sekstet sastavljen od istih muzičara kao i na The Beauty of Dissolving Portraits, samo bez Akinmusirea, koji ovom prigodom demonstrira ozbiljne kompetencije kompozitora klasične glazbe. Završna, Richard (conduit), agresivna je improvizacija od gotovo sedamnaest minuta koja je puno bliža Coltraneovoj slobodnoj fazi nego ičemu što smo imali prilike čuti na čitavom albumu. Također, jedina je snimljena uživo, zbog čega je i upečatljivija njezina razmjerna različitost. Na njoj se Akinmusire ipak vraća post-bopu, možda čak i bližem Milesovom drugom velikom kvintetu, nego ovom suvremenom, ukazujući na trajnu podlogu njegove fantastične glazbe.
Daleko apstraktniji od svojih suvremenika, slušateljski izazovniji od većine križanja s hip-hopom i neo-soulom, Akinmusireov album pokazuje da džez i dalje može profitirati od ambicioznijih glazbenih odabira. Nakon gostovanja na pretprošlom Beogradskom džez festivalu, bilo bi vrijeme da takvo što možemo doživjeti i u Zagrebu