O tranzitu kroz ambis
Postoje opustjeli prostori lišeni dubine. To su oni prostori prepušteni zaboravu kroz koje prolazimo ignorantni prema svemu što nadilazi prometnu signalizaciju, oznake ugostiteljskih objekata ili gabarite našeg vida. Njihova tranzitna dimenzija duboko je ukorijenjena u kolektivnoj podsvijesti i mi ju uglavnom ne dovodimo u pitanje. Kroz taj prostor prolazimo hitro, nastojeći izbjeći periodične gužve koje se pred većim gradovima stvaraju u nedeljnja predvečerja ili pak nesnosne gužve koje kao da eksplodiraju u sprženim ljetnim mjesecima. Krajolik se tada podredi vremenu koje se pak transformira u divljeg satrapa koji nabija luđački ritam u našim pregorjelim glavama – čim prije stići!, čim prije stići!, čim prije stići! Da, treba čim prije stići kući i ostaviti iza sebe taj koridor devastacije u kojem srce tuče s pola udara, osim kada udara direktno posred lica.
U Kordunu prepoznajem takav prostor. Kordun danas djeluje kao prokleta riječ, strana riječ, relikt imperijalnih vremena, tuđica iza koje stoji stagnacija, dehumanizacija, pauperizacija i degradacija. Kao da je vrijeme zaustavljeno negdje krajem 18. stoljeća, kada su se sablje bljeskale na krajiškom krvavom suncu, a bubnjevi postrojavali momčad pred licem smrti. (I kao da dan danas tamo stoji. Vrijeme u busiji, vrijeme što nišani kroz zahrđale kremenjače koje su s jednakim žarom pucale u čarkanjima i na svadbama. Rođenje, krštenje, slave, vjenčanja, smrti, proputovanja generala i ponekog čudnovatog cara, sve je to obilježeno puščanim zrnom. Kultura jatagana, kultura sablje, doba carsko doba naše, sve izmješano u neman što je u salto mortale skoku progutalo sve, hlapljivo i arogantno kao što to već mitska bića pograničja čine.
DANAK U KRVI U historiografiji postoje sintagme poput "dugog 18 ili 19 stoljeća", za one vremenske okvire koji kronološki probiju stogodišnji period, a da se u sociopolitičkom pogledu suviše ne promjene. Kada bi to primijenili na Kordun, možda bi mogli govoriti o "predugom 19. stoljeću", ili čak o predugom "ranom novom vijeku". Ratovi moderne kao da su samo prolongirali ili rekuperirali predmoderna strujanja. A slika predmoderne je slika smrti, slika doma što se napušta, kuće što gori dok sretno preživjeli manijakalno jure sa skučenih njiva u utrci za preživjele. Predmoderna je slika besprijekorne kasarne koja ne tolerira prigovor. Sve pravocrtno, sve propisano, sve carski. Van tih gabarita ne postoji stvarnost. Ako propis udari na bračnu postelju taj se befel do kraja poštovati mora. Ako naredba glasi da bračni par mora odvojeno snivati, tada se Bog nema što mješati u carske posle. U protivnom korbač, u protivnom trčanje kroz šibe, u protivnom predionice ; u protivnom bol, otvorena rana i često smrt.
Kordun, odnosno Vojna krajina bila je mnogo toga, ali u konačnici se sva ta kompleksnost svodila na danak u krvi. Svoju vjernost caru i domovini kordunski je svijet plaćao smrću, da bi za svoju žrtvu bio nagrađen ponekom medaljom, plemićkom titulom, ali prije svega sveprisutnom invalidnošću i agonijom. Za cara i domovinu s Korduna se u imperijalne besmislice izvozila smrt, a uvozio tjelesni hendikep i agonija ljudi. Iza zastava kojima se tako ponose infantilne mase stajale su tragedije bez broja, kolone jecaja i rovovi ispunjeni tugom. Pruske bajonete, madžarske sablje, osmanski jatagani, talijanska mržnja, francuski top, ruska zima, sve je to svojom partikularnom logikom udaralo u kičmu kordunskog čovjeka koja se samo naizgled doimala čvrstom poput hridi! Za cara i domovinu! Grmilo se na mušri, da bi gordost s vremenom bila otpuhana na vododerinu periferije gdje se patetičnim (ali ništa manje iskrenim!) molbama i peticijama nastojalo isprositi novčanu ili neku drugu potporu za život. No, simbolične potpore nikada nisu eliminirale siromaštvo i bijedu krajišta. Siromah sam iz zemlje gdje se bijeda sije, a junaci niču! lamentirali su u zimama svojih života isluženi junaci imperijalnog nasilja. I stoga su na bansku adresu stizale ovakve molbe.
Preuzvišeni gospodine bane!
Starac sam graničar od preko 70 godina, a živim u pustom kraju, gdje se bijeda sije, a junaci niču. Dao sam Nj. Veličanstvu u krvi, što imao i mogao. Bio sam i sam u bitci pod Visom. Dva su mi sina već prije nekoliko godina kao aktivni vojnici umrla; dvojica mi se sinova danas nalaze na bojnoj liniji,- koji su odijeljeni od mene, ali su me za vrijeme mira uzdržavali – dok mi jedini, koji je ostao na domu, nesposoban radi bolesti za vojničtvo i za svaki posao, te sam tako sjedi starac udovac ostao kao samotno i suho drvo u gori, čekajući ove zime na pustom ognjištu golu nevolju, jer ono prljužine ne može da me hrani, jer je nema tko da obradi Da me mine dojduće ljute zime nevidovna bijeda, utičem se očinskom srcu Vaše Preuzvišenosti sa smjernom molbom za bud kakvu potporu, koja bi me sačuvala, da u ovim teškim danima sveopće nevolje ne skapam od gladi, pošto od nikud nikakove potpore ne uživam.
(Bilježim se sa smjernošću.
Lukovo Šugarje, općina Karlobag
25. rujna 1915. Mile Maras)
KONTRADIKTORNA NESTABILNOST No, nakon stotina godina krajišta, uslijedila je kataklizma. Dvadeseto stoljeće na najgori se mogući način poigralo s promatranim prostorom. Uništavanje kordunaških zajednica (primarno se) odigralo u četiri odlučna koraka 1941. pa 1945., zatim 1991. pa 1995. Plamenovi su se redali gotovo matematičkom preciznošću, sekundirani bukom stupanja vojničkih čizama i galamom arhaičkog svijeta u pozadini. Sela su plamtjela kao signalne vatre užgane pred davno prohujalom osmanskom opasnošću, potpaljena teškom aromom alkoholnih pića domaće proizvodnje. Ta uzajamna paljevina djelovala je kao nepatvorena historija koja se pred našim očima ponavlja stoljećima, a da nije izgubila ni djelić svoje praiskonske snage. Jer ima li suštinske distinkcije između osmanskog paljenja Steničnjaka 1570-ih ili Klokoča ili Vojnića tamo negdje na kraju 18. stoljeća i paljenja Blagaja ili Cvijanović Brda, 1991. i 1995.? Kao da se samo promijenila scenografija, moda i donekle frizure. Dakako, danas se puca dalje, a spaliti je lakše nego ikad prije, što bi vjerojatno trebalo svjedočiti o progresu modernih ljudi. Povijest kao da se pretvorila u beskonačnu vrtnju filmske trake, iscrpljivanje iznova i iznova, sve do onog trenutka kada nestane zvuk ljudi u selima pobijeđenih, a u selima pobjednika ostane tek podmukli zvuk pobjede, prožet izdajničkom notom melankolije i beznađa. I tada se ljudska bijeda razotkrije u svom najčišćem obliku i oni koncentriraniji primijete paradokse krajiških pobjeda. Trenutak najvećeg trijumfa, naglo se pretvara u puzajući poraz. Sa strane cijeli taj historijski hod djeluje kao kontinuirano odstranjivanje dijelova višeslojnog karaktera sve dok od one bogate tradicije ne preostane ništa do prosjačka bijeda provincije i napadna tuga tranzitnog koridora.
Modernost je zasjela na historijski mozaik satrapski, odvažno i bezrezervno. Etnokonfesionalne međe uresile su se kruništima i puškarnicama, dok se narod zbio iza nacionalnih bedema kao slama u stogu. Svi oni meandri historijskih gibanja reducirani su na formu linije, osigurane prenaglašenim zemljanim nasipima kao stražarima. Čak je i industrijalizacija (modernizacija) druge polovine 20 stoljeća propala u ambis atavizma ratnih devedesetih kao da je nikada nije ni bilo. Industrija kao simbol progresa i modernizma impostirana je po ideološkom ključu koji ipak nije uspio otključati zasune prastarih mentalnih blokada. Danas ti giganti iz ere modernizacije bez presedana stoje kao razbacane kosti poslije nakaradnih terevenki. Trebali bi na njihove urušene hale pozabijati carske zastave. Za cara i domovinu. I naravno Boga. Iz kojeg god oltara On iskočio.
No, u zemlji boćate vode glave (egzistencije) levitiraju između konflikta i suživota, interne logike i vanjskog pritiska, kretanja i stagniranja. Ta karakteristična dijakronija nasilja poprima tragikomičnu parabolu "paljenja susjedove kuće". U takvom kontradiktorno nestabilnom ambijentu jedan hitac dovoljan je da poruši sve mentalne putokaze, pa da se plamen tiranski spusti na ljude. A kad iskrica frcne i kad se zapali oganj, nekontrolirani požar bezrazložno guta sve što mu se nađe na putu, stogove, kuće, škole, bolnice, rodilišta, groblja, crkve i općine, žene, djecu, starce, muškarce bez razlike, živote, tradicije, stavove i snove – to hlapljivo čudovište proguta kompletne zajednice ljudi. Ono što uspije uzmaći zauvijek nosi znamen plamena i teško da se ikada može vratiti onome bistvovanju od ranije. Uostalom, čemu da se vraća, ako je sve beskompromisno zgaženo i otuđeno? Kao da se život svede na mentalnu arheologiju u kojoj preživjeli čeprka po prašini ne bi li iz nje izvukao građu za nemoguću rekonstrukciju. Suvremeni čovjek mnogo teže podnosi plamen od svojih predaka.