Autor proročanski piše o snijegu i snježnim vijavicama koji tek nam slijede
Gore dolje
Snijeg nad Parizom. U djetinjstvu sam to često mogao vidjeti.
Put svile
Neobične amplitude Puta svile
Geste i grimase zimske idile (u susret izborima)
I evo ga, snijeg. Taman sam pomislio kako ću se ipak malo zagrijati nakon moje zakonski utemeljene narkomanske krize u kojoj, među ostalim simptomima, kao da vam se sav mraz svijeta uvukao u kosti i zglobove, pogledam kroz prozor i - eno ga. Pršti, gad.
Odvikli smo se posljednjih godina. Sad je uranio. Ne puno, možda tjedan dana. "Sveta Kata, snijeg na vrata", govorili su stari, ali stari lopov, stariji i od najstarijih staraca nije imao strpljenja pričekati do 25. studenog. Bit će da je odlučio progovoriti gluhonijemim jezikom svojih ledenih prstiju prije predizborne šutnje, onako kako je govorio uvijek, oduvijek, prije demokracije, prije civilizacije i svakako prije no što bi ikom palo na pamet da su njegove manifestacije nekakve – gestikulacije.
Svemirska uspavanka
Prosinac osim široko otvorenih vrata sjevera donosi i zimski san, čudesan način da se prebrodi razdoblje zimske smrti. A san je, to se zna, predvorje smrti, pa čovjek već tisućljećima nije sasvim siguran što se to zimi zapravo zbiva; je li priroda umrla ili pak samo spava?
Tako i nije sasvim nerazumljivo moje neobično stanje nesanice noću i pospanice danju. U zimskom sam snu. Dani su mračni, kratki i nehumano hladni, koliko god nam globalno zatopljenje olakšavalo stvari. Možda će se tvrdnja činiti pretjeranom, ali neke bitne razlike između dana i noći nema, koliko god da smo daleko od polarnog kruga.
I zato uvijek pospanom veselošću pozdravljam zimski san. Veliko je to čudo i blagoslov i još jedan neoboriv dokaz kako je najveći zakon prirode – ravnoteža. Laku noć, Svemire!
Pozdrav s Islanda
Eldalie arandor tul, aure ar’ silma, kalina tul!
Seere a’ ilya, gwaith ar’dulin ar’ orn, cuivië ehtele’, winya coia. Khelek lemb. Dur dú lemb. Aran glin cam forya tul!
Alasse gwaith!
Alassedor!
Sve će to, o mila moja, prekriti snijegovi i posklizli Liliputanci
Sad već pada i neki čudni snijeg. Sličnog nikad nisam vidio. Najprije sam pomislio da je neka sitna krupa, jer su se kuglice odbijale i veselo poskakivale odbijajući se od stola i ograde na balkonu. One koje bi ostale mirne bile su vrlo bijele i izgledale su meke, nimalo nalik ledenim kuglicama. Morao sam otvoriti vrata da to vidim izbliza. I zaista, snijeg. Ali umjesto pahulja, onih fraktalnih geometrijskih tvorevina, padaju sitne grude, kao da milijuni Liliputanaca imaju masovno grudanje negdje gore na oblaku pa su zasuli svijet promašenim hicima.
Dugo gledam rezultat ovog neobičnog grudanja, a neka tiha jeza spriječava me da pogledam gore, valjda strah da ne vidim kako su počeli padati Liliputanci, oni zlosretni koji bi se u grudanju poskliznuli.
Podsjetnik
General Zima ambiciozan je vojnik. To ne treba nikad smetnuti s uma. Uvijek on sanja maršalske epolete. O, bio je on već i maršal, bio je generalisimus, šogun, pravi warlord, Veliki Vladar Sjevera. Njegovo doba je Ledeno Doba, a umjesto konjice tada tutnje mamutice.
Ljudi se ne mogu dogovoriti prijeti li nam opet zimski šogunat, novo ledeno doba, ili pak globalno zatopljenje. Ili i jedno i drugo.
Zato nikad ne treba zaboraviti na generala Zimu, jer on uvijek misli na nas.
Uzak iskaz i fragmentarnost tekstova ukazuju na traumatiziranost autora pisanjem školske zadaćnice. Vjerojatno zbog stroge obaveze raspisivanja i estetiziranja teksta u zadaćnici o “herojima našeg doba“ i “ljubavi prema voljenju“, autor se zarekao da će u budućnosti pisati samo tekstove dužine par redova, i to o posve efemernim temama. Bilo bi daleko lakše da je odustao od pisanja jer bi autor tako ostao zdrav, no pokosila ga je književna bolest i tako je napisao bezbroj najkraćih tekstova o snijegu čiju selekciju prikazujemo u ovom tematu.
Tema snijega nedvojbeno upućuje na pismovnu prehladu. Pripovjedna vezanost uz snijeg odvodi autora u svijet velike hladnoće, vlage i hunjavice od koje ne može pobjeći. Posljedice izloženosti fiktivnom snijegu ogledaju se već u pričama: od osjećaja snježnog mraza već u studenom, preko bunila u Islandu pa do liliputansko-generalskih halucinacija koje ukazuju na ozbiljnu pothlađenost.
Srećom, liječenje je rutinsko i svima poznato: odlazak u toplice. Grijanjem i fizičkom terapijom u Tuheljima ili Stubici autor će se oporaviti od ozeblina i književne preokupacije lijepim, ali opasnim snijegom. Svakako osoblje toplica treba onemogućiti pristup papiru, olovkama i drugom pisaćem priboru, da ne bi autor svoje spisateljske želje prebacio na druge teme iz neposrednog iskustva i počeo pisati kratke priče o staricama koje skaču u bazen.