Zorko Sirotić  

Damir Čučić - Slika jednoga od nas

Kako je nastao Dnevnik jednog šizofre-­

ni­čara?

Nakon dugo rada stvorio sam jednu mrežu suradnika. Aktivno radim sa sedam, osam ljudi koji djeluju što na mene, što na teme koje biram. I onda sam jednom kod svog suradnika Marija Habera naletio na prve Mitcheve snimke koje su bile odlične. Vratio sam se drugi dan ujutro i tražio da mi opet pusti snimke. Naprosto sam vidio nekog talentiranog, tko zna baratat kamerom, mobitelom prije svega, i tko bi mogao snimiti svojevrsni autoportret. Ja sam tu dosta imao ulogu u nekakvom gledanju materijala, sugestiji, donošenju nekog koncepta koji ćemo, s obzirom na mogućnosti, uspjeti izvesti.

Interes za rubne teme

Ranije sam radio s oboljelima od PTSP-a; u jednom je filmu protagonist oboljeli od PTSP-a, a drugi je napravljen prema motivima iz mojih razgovora s oboljelima od PTSP-a. Radio sam i jednu radionicu – terapija filmom. To je baš rad s osobom oboljelom od šizofrenije koja dođe na filmsku radionicu i boravi tamo nekoliko dana s ekipom, a polaznici radionice snimaju njezin portret. Možda je sve to neki moj interes za rubne teme...

Kako bi opisao film Mitch – dnevnik jednog šizofreničara nekome tko ga nije vidio? Što je tako kontroverzno u njemu?

Pa to je bolnički dnevnik čovjeka koji je dobar dio svog života proveo po ustanovama zbog kriminalnih djela. On u tome svom bolničkom dnevniku obuhvaća nekoliko godina kroz koje nas vodi. Jako je važno da je on koautor filma jer je to prva suvisla stvar koju je on u potpunosti počeo i završio u zadnjih dvadeset godina. Zadnja stvar koju je on počeo i završio u kontinuitetu od četiri godine bila je srednja škola. Zamisli svoj život, ili bilo čiji drugi, tako da si započeo nevjerojatnu količinu stvari, svaki dan ih započinješ jer si prepun energije, ali ništa, ništa, ništa ne dovodiš do kraja. Stalno se uvaljuješ u nove probleme i jednostavno pokušavaš iskrojiti stvarnost tog časa kako tebi odgovara. Ja sam mislio da će se netko tko je šizofreničar, što je vrlo ozbiljna dijagnoza, ozrcaliti i za početak prestati biti pun onoga zbog čega je završavao u tim ustanovama, a to je agresija. Sigurno ne nikakvo ozdravljenje, niti neki džinovski pomaci. Mislim, to nisu ni psihijatri uspjeli napraviti. Dakle nisam vjerovao da film može napraviti to. Ali umjesto bejzbol palice u ruci − mobitel, to je već nekakav napredak. Dakle, imaš četrdeset i koju – daj stani na loptu. To je ta vrsta inicijative: ajde, bar se nemoj tući s drugim ljudima i, ne znam, krasti, prijetiti, biti agresivan. E sad, to je uvijek teško procijeniti. To je zanimljiv pokušaj. Meni bi bilo drago da je bolnica bila zainteresirana za to. Ja sam nudio dolaziti u bolnici i raditi s drugim ljudima jer me to zanima. Što mogu ljudi koji žive u takvome jednom zatvorenom prostoru, hermetičnom? Svaki dan srećeš iste ljude, i to u trajanju od nekoliko godina... Kako oni uopće vide svoju stvarnost? Kako doživljavaju svijet oko sebe? Ovo je, na kraju, slika jednog od njih. Ili jednog od nas. Jednog od nas koji često završava unutar institucija i pod ključem. Kako on vidi svijet, a i da sam sudjeluje u nastajanju i formiranju toga svog svijeta. Time je očito da film ima autobiografske elemente.

Radi se o nekoj vrsti terapije filmom. Je li na kraju bila uspješna?

Teško mi je procijeniti. Raspoloženje protagonista neprestano pliva. On ima boljih i lošijih trenutaka. Kad su mu loši trenuci, onda mi je jako žao, pomislim – gle nismo ništa napravili. Kad je bolje, kad je nakon određenog trajanja liječničke paske on bolje – učini mi se da je ovo imalo nekog smisla. Manifestacija njegove šizofrenije užasno je agresivan pokušaj neprekidne manipulacije svijetom oko sebe. Kako bismo to narodski rekli – to su dosadne osobe, to su osobe koje k’o muha neprekidno kruže oko tebe i neprekidno ti zuje. Kad je u tvojoj blizini, onda je takva osoba u tvojoj blizini. To je možda njegova osobnost koja se pretvorila u nešto puno problematičnije, u šizofreniju. Pa i u bolnicama u koje dolazi, to sam isto primijetio, čovjek je užasno dosadan tim liječnicima, naporan, i samim pacijentima. On cijedi ljudima energiju i ima neprekidnu potrebu da ga ljudi slušaju i da on ispada važniji od drugih. Jednostavno je to takav oblik, tako se to manifestira kod njega... Ja sam baš htio da se film snima za vrijeme boravka u ustanovi. Nisam htio raditi s njim dok on nije pod čvrstim medicinskim nadzorom. Jer da se bilo kakva promjena dogodi u njemu... To je bio eksperiment, u svakom slučaju. Ja mislim da se premijera i premijerno prikazivanje filma treba određivati prema njegovu stanju. Ja bih strašno htio da on ima razgovor s publikom poslije filma, ali mislim da on za to treba biti u dobrom modu. On uistinu taj film smatra svojim. On može razgovarati o tom djelu kao njegov autor. To je kraj terapije po meni: javno prikazivanje i njegovo, po meni gdje god je to moguće i čim češće, pojavljivanje uz film, tako da publika ima mogućnost direktne komunikacije s njim. Ja sam tu potpuno sekundaran. Ja bih volio da on predstavlja film kad se to traži od autora.

Nije im se svidio film

Nije mi jasno, oni su u bolnici znali da se film snima i kakav film se snima, kako je onda došlo do prijetnje tužbom zbog koje film nije prikazan na ZagrebDoxu?

Pa oni su naprosto vidjeli DVD. Vidjeli su film kad je bio gotov. Ravnateljici bolnice poslan je DVD, kao i moji neki prethodni projekti koje sam joj slao poštom. Uglavnom smo komunicirali telefonom – znači dobar dan, poslao sam vam to i to, što vi mislite o tome itd. Ravnateljica nije bila zadovoljna krajnjim rezultatom, nije bila zadovoljna filmom. Ja sam rekao ok, vrlo bih rado došao tu kod vas i producent skupa sa mnom i da pričamo o tome što nije u redu. To je bilo oko mjesec dana prije ZagrebDoxa, dakle prije prvoga javnog prikazivanja. To je možda neki strah od toga što se može napraviti u tih mjesec dana. Može se napraviti jako puno. Ja znam što otprilike njih žulja. To je možda par scena za koje ljudi inzistiraju da se bace van. Možda prikrivanje nekih eksplicitno seksualnih scena i možda u nekim slučajevima malo jača zaštita identiteta. To su sve stvari koje su rješive u od deset do četrnaest dana. Od trenutka kad se s nekim nešto dogovori mi te stvari idemo popraviti. Ja sam zaključio iz telefonskog razgovora da se bolnici nije svidio kompletan film. Pa je tu počelo. Počela su nabrajanja: “Mi mislimo da je ovo loše, ovo, ovo i ovo.” Pa onda ublažavanja toga... Ali mi moramo razumjeti da je producentovo povlačenje s festivala uvjetovano time da, kad bi se slučajno pokazalo da je bilo nekakvoga tajnog snimanja, to bi značilo od tri do pet godina zatvora. Za to odgovara pravno tijelo za film – producentska tvrtka, dakle producent.

Međuigra stvarnosti i fikcije

Možeš li mi reći nešto o svojim budućim projektima?

U montaži sam trenutno s Rakijaškim dnevnicima. To bi, ustvari, trebao biti dio te trilogije u kojoj crpim od protagonista ono dokumentarno koje onda vodim negdje dalje. U Pismu ćaći sam dokumentarni film odveo u igrani. Kod Mitcha – dnevnika jednog šizofreničara ostao sam u dokumentarnom, ali sam glavnog lika, i on sam sebe, tretirao kao glavnog glumca igranog filma; tu ima nešto i animacije, eksperimentalnog upliva u zvuk i sliku. Dakle, trudim se raditi hibride. Ovo bi sada trebalo biti tretiranje glavnog protagonista kao filmskog glumca iz igranog filma raznim metodama, ali film stilski ima obilježje eksperimentalnog, no funkcionira i kao dokumentarni. Rakijaški dnevnici jesu audiosnimke moga dragog prijatelja i suradnika Marija Habera, odnosno Ericha Marije Stroma, kako mu je umjetničko ime. On ima u kući dvije pecare u kojima peče rakiju, a inače je inžinjer zvuka. Tijekom više od deset godina snimao je audiozapise oko kotla i za vrijeme pečenja rakije. Film se temelji na audiopredlošku koji sam ja vizualizirao i stilizirao. Audiopista koja je dokumentarna, a onda je dosta stilizirano sve što pokušava vizualizirati tu audiopistu. Ima tu i snimaka klasične glazbe, i razgovora i eksperimentalnih zvukova, vrenja rakije u kotlu, mjehurića koji izlaze prilikom fermentacije raznoraznog voća... Sve što može dozrijeti na stablu, on bere i stavlja u kotao. To je priča o svojevrsnom alkemičaru koji radi neke auditivne i vizualne pokuse, pa su i ti njegovi pokusi dio filma.

To su tri filma koja su snimana u isto vrijeme. Od 2008. pa do kraja 2011. snimio sam materijale za sva tri. Prvo je izašlo Pismo ćaći, pa Dnevnik jednog šizofreničara i onda dolaze ti Rakijaški dnevnici kao zadnji film u ovom nizu.

Gdje sebe vidiš unutar hrvatske kinematografije danas?

Ja sam dosta eksperimentirao u svojim nekim godinama, dosta se igrao u pješčanicima sa svojim kolegama, a onda sam se isključio iz neke mainstream produkcije bilo dokumentarnog bilo igranog filma. Ne želim da mi išta predstavljaju rodovske razlike unutar filma. Ne robujem rodovima, žanrovima... Radim svašta: dokumentarne radiodrame, televizijske dokumentarce i znanstvene serijale, samo da imam poligon za istraživanje. S vremenom je došla neka ozbiljnost i neko povjerenje kod producenata i financijera. Nisu to pretjerani novci jer nitko ti za potpunu slobodu neće dati puno novaca, ali naučiš raspolagati s malo. Davno sam prestao biti klasični dokumentarist koji bi sa svojim filmom mogao otići na ove današnje pitching forume i tražiti od stranih televizijskih urednika pare. Jednostavno mislim da mi ih nitko neće dati. Kako bi to izgledalo: “Evo imam oboljelog od šizofrenije i nas ćemo vam dvojica snimiti film”. Ljudi ne žele vjerovati u to, mislim, oni nisu plaćeni da u to vjeruju. Oni ne žele riskirati. Mnogi. Tako da možeš dobiti neka sredstva isključivo tamo gdje imaš određeni autoritet, a meni su to Hrvatska i regija.