Let There Be Light ide u smjeru suzdržanog, pažljivo aranžiranog kozmičkog jazza; cijela je zvučna slika pažljivo osmišljena i poprilično tekuća te, naposljetku, povučeno i nokturnalno psihodelična
Da tišina može biti jednako gromoglasna kao i buka već je odavno poznato, no stvaranje tenzija smanjenim volumenom vrlo je vjerojatno nešto što dolazi s godinama, starenjem ali i promišljenijim pogledom na sviračko, ali i slušateljsko iskustvo. U tom je svjetlu sasvim jasna razočaranost određenog dijela fanova ovom kolaboracijom avant metal titana Sunn O))) i Ulver. Glasnoća ranijeg Sunna ovdje je mahom odsutna, kao i Garmov prepoznatljiv vokal s Ulverove strane. Ono što dominira albumom možda bi se najviše moglo povezati sa sjajnom kompozicijom Alice s posljednjeg Sunn O))) albuma Monoliths & Dimensions.
Prva od triju tema, Let There Be Light najviše ide u tom smjeru suzdržanog, pažljivo aranžiranog kozmičkog jazza; cijela je zvučna slika pažljivo osmišljena i poprilično tekuća te, naposljetku, povučeno i nokturnalno psihodelična. U pitanju je glazba koja bi lako mogla biti soundtrackom nekog egzistencijalističkog art filma, a motivi se sporadično i naizgled nasumično pojavljuju; jedino središnja tema Western Horn nosi nešto od tipične Sunn prisutnosti, a samim time je i nekako najmanje zanimljiva. Završna Eternal Return predstavlja zanimljiv amalgam psihodelije iz sedamdesetih, usporene gothic americane à la Earth i Ulverovskih synth tendencija ovjekovječenih u prekrasnoj melodiji koja presječe stvar na pola prije negoli se konačno ukaže elegantni Garmov vokal.
Kad se sve zbroji , Terrestrials je, kako mu i samo ime kaže, neobično prizemljeno ostvarenje, koje oba benda predstavlja u najsuzdržanijem, ali i najelegantnijem izdanju. Naposljetku, netko će ovo lako otpisati kao izlizani starački album; možda doista i jest tako, no nisu ni naše uši više mlade.