Razgovaramo s Antoniom Kavaš, jednom od organizatorica Ethnoambient festivala (www.ethnoambient.net), koji se ove godine održava 18. i 19. srpnja
Uskoro će se u Solinu održati 17. po redu Ethnoambient festival koji je po broju godina održavanja najdugovječniji etno/world music festival u Hrvatskoj. Mojmir Novaković/Kries/Legen ime/imena su koja su od samog početka “zaštitni znak” festivala, ali znamo da je za organiziranje takvog događanja potrebno puno rada na pripremama i dosta onih osoba koje su “iza” svega. Koliko ste godina u organizaciji solinskog festivala?
Mojmir je zasadio osnovnu ideju sredinom devedesetih i s Goranom Cvokom, koji daje sve od sebe da ta ideja ima tehničke uvjete za realizaciju, a uz podršku Špira iz Doma kulture Zvonimir i grada Solina, započeli su s festivalom 1998. god., a ja sam im se pridružila 2000. i počela raditi na programu i međunarodnoj promociji.
Što je za Vas najbitnije za organiziranje tog festivala i što ulazi u opseg onoga što radite pripremajući se svakog ljeta u srpnju kako bi organizirali nastup glazbenika iz raznih zemalja?
Kad god me netko pita što je najvažnije, prvo što mi pada na pamet je rečenica: “Najvažnije na svijetu je ne skidati pločice sa zida u kupioni” i sjajna emisija Mladena Kušeca iz davnih dana. Svatko u svojem životu interpretira tu rečenicu na osobni način. Možda možemo reći da su i pločice i zid festivala Ethnoambient jednom riječju ljubav prema životu koja se očituje na više razina ako ćemo je analizirati; prihvaćanje različitosti kao dijela bogatstva koje nam se pruža na ovom planetu — zvuk nepoznatog glazbala, melodiju, boju glasa ili kože i temu pjesme možemo shvatiti kao simbol što nam se sve nudi pod Suncem i ne razmišljati da nas ugrožava sve to šarenilo, već doživljavati ga iz srca i to nam može omogućiti i da više zavolimo i tlo na kojem smo rođeni i zvukove koji nas okružuju od djetinjstva. Stara je mudrost da čovjek koji istinski ne voli svoj život teško može biti u stanju voljeti i poštovati život drugoga. Iz te ljubavi radimo festival, dajemo sve od sebe u svakome trenutku planiranja i organiziranja, a onda otpustimo. Iz tog otpuštanja događaju se divne, neki bi rekli čudesne akcije i reakcije, razumijevanje između samih glazbenika, njih i publike, unutar publike...
ORGANIZACIJA FESTIVALA
Organiziranje i najmanjeg koncerta rad je s ljudima, znamo da je to najteže, a festival podrazumijeva brojne i najrazličitije pripreme? Što činite kako bi sve teklo po planu?
Može li nešto ne teći “po planu” ako namjeru postavimo, radimo na njoj, ali se za nju strogo ne vežemo utezima vlastitog ega? Organizacija festivala poslužila mi je kao jedna od važnijih škola o životu općenito. Prvih godina silno sam željela da sve ide po zamišljenom planu i često nije bilo tako pa bih nakon festivala samoj sebi govorila: Nikad više! Međutim, izreka da treba ganjati svoje snove meni se kroz život ne pokazuje istinitom — ti “snovi” ganjaju nas! I tako bih nakon nekoliko dana ponovno počela pripremati program za slijedeću godinu. Prvih godina dobivala sam izuzetne lekcije za smanjenje control freak-a u sebi. Na primjer, Eko-etno sajam koji smo nekoć davno organizirali u sklopu festivala planira se i dogovara cijele godine, naruče štandovi, hladnjaci, dolazak potvrde eko proizvođači iz cijele Hrvatske i onda... Na dan festivala mnogi izlagači ne dođu jer je taj dan prvi bio pogodan za žetvu ili neke druge poljoprivredne radove. Sasvim razumljivo, jer dio su prirode čijoj se nepredvidljivosti mora prilagoditi. Organizator i posjetitelji mogu kukati nad preostalim praznim štandovima i razočaranju ili biti sretni s onime što postoji. Nakon svega postavilo mi se pitanje želim li previše toga ugurati u jednu ideju, silim li nešto na nepogodno mjesto i vrijeme? Je li samo glazba dovoljna za život osnovne ideje festivala kao promicatelja različitosti? Organizacija festivala, a i drugi poslovi koje sam radila pomogli su mi da se počnem liječiti od tzv. perfekcionizma koji je ionako ograničeni image ega koji sami stvaramo i rastvaramo. Hoće li u ta dva, tri dana sve teći glatko ili onako kako smo zamišljali i na čemu smo radili tijekom cijele godine? Možda ćemo zaključiti kako je neka pločica sa zida oštećena ili je čak otpala, možda je nećemo uspjeti vratiti ili zamijeniti na vrijeme? A što ako baš zvuk pada te otpale pločice upotpunjuje cjelokupnu harmoniju kakvu ne bismo uspjeli dobiti da je baš sve išlo po našem zacrtanom planu...?
Koji su kriteriji kad pozivate određene glazbenike?
Kriteriji tog tipa teško se mogu opisati riječima razumljivim na uobičajenoj razini komunikacije i drukčiji su od kriterija kad sam, na primjer, nekoliko godina radila program proslave Svjetskog dana kulturne raznolikosti pri Uredu hrvatskog povjerenstva za UNESCO ili čak program za Ethnoambient Zagreb. Prvih godina kad sam počela raditi program za festival u Solinu i sama sam si to pokušavala objasniti na uobičajen, razumom vođen način, ali nije baš išlo. Nije dovoljno samo da određeni bend nadahnuće dobiva iz tradicije zemlje i kulture iz koje dolazi, a pogotovo ništa ne znači da je bend poznat široj publici u Hrvatskoj, dapače, na festivalu mnogi prvi put imaju priliku doživjeti nešto novo što nigdje drugdje u blizini Solina ili Hrvatske nisu imali mogućnost. Isto vrijedi i obratno. Najkraće rečeno, kriterij je unutarnji osjećaj. Gledala bih ili slušala neki bend i pojavila bi mi se Gradina u mislima, u srcu, u cijelome tijelu. Koža reagira i jednostavno osjećaš, “znaš” da je to – to, i Mojmir i ja osjećamo isto. Možda bi neki pjesnik rekao: Gradina ih sama pozove, a glazbenici, mi i publika se prepustimo tom pozivu. Poslije dolaze tehnički detalji koji katkad spriječe da se sve realizira po “prvotno zamišljenom planu” i načinu, ali i to je dio koji ima svoj smisao. Sjajan bend za Gradinu! Ne ove godine? Sigurno ima dublji razlog zašto je to dobro; možda sljedeće, možda za tri, pet, deset godina. Na primjer, jedan meksički bend koji smo gledali, slušali i upoznali u Kanadi već petu godinu planiramo i još se nije posložilo, ali Kila, legendarni bend iz Irske, nakon nekoliko godina namjere, ove godine napokon dolazi na Gradinu. Nedavno sam u Zagrebu bila na probi sjajnog novog benda Kazan i iako još nemaju album niti dovoljno pjesama za klasičan koncert na EA, odmah sam ih poželjela staviti u program za ovu godinu, ali datumi se nisu poklopili. Možda hoće, sljedeće godine.
SOLINSKA GRADINA
Tko je još u timu kod pripremanja svega što je potrebno za takav festival i što rade?
Osnovni dio tima je već spomenuti Goran Cvok bez čijeg temeljitog rada na financijama i papirologiji tipa prijava na natječaje za financiranje i osiguravanje radnih i inih drugih dozvola za festival, Mojmirov i moj rad ostao bi u svijetu neostvarenih ideja i festival bi možda živio jednu godinu, a ne sedamnaest koliko ove godine navršava. Ethnoambient Salona nije komercijalni festival ni po čemu, a pogotovo ne po programu jer ne dovodimo glazbenike koji su općepoznati na ovom području, iako iza sebe imaju godine i godine rada i publiku diljem svijeta, tako da nismo zanimljivi klasičnom obliku sponzorstva. Oni koji financijski omogućuju da se okupimo i proslavljamo različitost na takav način, grad je Solin, Dom kulture Zvonimir, TZ grada Solina, Ministarstvo kulture RH, Grad Split... U timu je, na različitim razinama, i svaki glazbenik i svaka osoba u publici. Podrška dolazi od prijatelja koji na različite načine doprinose, svjesno i ne na uobičajen vidljiv način, da se festival održi i traje, djeluje puno dulje od ta dva dana godišnje i puno šire od svojeg žarišta na i u solinskoj Gradini.
No, Vaše se ime pojavljuje i kao potpis na nekim fotografijama. Da li je to hobi ili profesija?
Fotografija je u meni od dvanaeste godine, a tek sam posljednjih nekoliko godina etiketu hobi zamijenila s etiketom profesija.
Trenutno živite sa suprugom Mojmirom Novakovićem u Engleskoj (Mojmir Novaković je vrsni programer). Da li je to otežavajuća okolnost i dalje raditi na organizaciji festivala iz druge zemlje?
Odlazak u Englesku bio je lagani šok za mene jer, iako sam godinama putovala u tu zemlju radi edukacije, nisam baš planirala život na sjeveru. Međutim, Mojmir je dobio ponudu za posao koja ga je oduševila pa se sad navikavam na tu promjenu. Što se tiče organizacije festivala tijekom godine, nema velike razlike, osim što imamo veću mogućnost uživo čuti glazbu s različitih strana svijeta. Mi smo s Gradinom i Solinom uvijek povezani, bilo da smo u Zagrebu, Berlinu ili u Brightonu.
ŽIVOT U BRIGHTONU
Čime se bavite kad ne radite na pripremama za Ethnoambient?
Brighton & Hove je neobično širok melting pot različitih kultura i umjetničko stvaralaštvo životno je tijekom cijele godine na otvorenim i u zatvorenim prostorima te su česta gostovanja umjetnika različitih usmjerenja što i meni otvara ideje za nešto novo. Na primjer, upravo s jednom umjetnicom iz Hrvatske radim na projektu koji ćemo prvo predstaviti upravo u Brightonu. Radi se o neobičnoj, nadahnjujućoj predstavi (u nedostatku boljeg izraza) kroz koju se provlači glazba temeljena na napjevima iz Hrvatske i nekoliko drugih zemalja. Nadalje, višegodišnja edukacija koju sam spomenula odnosi se na različite terapeutske tehnike i pristupe koji ulaze u naziv complementary therapy (komplementarna terapija) koju sam planirala koristiti u Hrvatskoj i pomoći ljudima da pomognu sami sebi u rješavanju nekih životnih izazova, međutim, okolnosti su se tako poklopile da sada to radim u Engleskoj gdje je takva vrsta terapije i coachinga-a uobičajena, a neke su od komplementarnih terapeutskih tehnika i dio National Health Servicea (engleska inačica hrvatskog HZZO-a) pa su dostupnije širem krugu ljudi. Naravno, uvijek je tu i fotografija. Preostalo vrijeme najčešće je ispunjeno proučavanjem tema vezanih za moje različite interese; čitanjem, posljednjih godina uglavnom radova iz područja psihologije i neuroznanosti. A onaj najintimniji dio posvećen je zaigranosti; promatranjem stabala, proučavanjem samoniklog bilja, lupkanju po žicama, pisanjem eseja i priča kako bi nabujala mašta dobila ispušni ventil, onako bez namjere da bude za ikakvo opće dobro i korist već samo za moju dušu, kako se kod nas voli reći.