Spašavanje kapitalizma od kapitalista

Uvod

Kapitalizam, ili točnije rečeno, sustav slobodnog tržišta, najučinkovitiji je način organizacije proizvodnje i distribucije koji su ljudi dosad otkrili. I dok slobodna tržišta, a napose slobodna financijska tržišta, ljudima pune lisnice, iznenađujuće im slabo prodiru u srce i dušu. Financijska tržišta pripadaju onim dijelovima kapitalističkog sustava koji se najaviše kritiziraju, a najmanje razumiju. Ponašanje umiješanih u nedavne skandale poput propasti Enrona dodatno učvršćuje uvjerenje javnosti kako su takva tržišta naprosto samo sredstva još većeg bogaćenja bogatih na račun drugih. A opet, naša teza je da su zdrava financijska tržišta na kojima postoji zdrava konkurencija neuobičajeno učinkovito sredstvo borbe protiv siromaštva, koje stvara prilike sve većem broju ljudi. Uloga u financiranju novih zamisli omogućava održavanje procesa “kreativnog uništenja” – u kojem se stare zamisli i organizacije neprestano stavljaju na kušnju i zamjenjuju novim, boljim idejama. Bez živih, inovativnih financijskih tržišta, gospodarstva bi neizbježno okoštala i počela propadati.

U Sjedinjenim Državama, stalne financijske inovacije stvaraju sredstva za usmjeravanje rizičnog kapitala prema ljudima smjelih ideja. Iako su u SAD-u opće mjesto, drugdje se, čak i u razvijenim zemljama poput Njemačke, na njih gleda kao na radikalna financijska sredstva. A stanje u zemljama trećeg svijeta pak na granici je beznadnog; ljudima je teško doći i do nekoliko dolara kapitala koji bi im omogućio slobodu da stvore neovisan i ispunjen život. Ako financijska tržišta omogućavaju napredak, zašto su u cijelom svijetu tako slabo razvijena, zašto ih se čak i u Sjedinjenim Državama sve donedavno toliko ograničavalo?

Bolje bez politike

Ono što je sustavu slobodnog tržišta kroz njegovu povijest onemogućavalo razvoj nisu bili njegovi vlastiti ekonomski nedostaci, kao što tvrde marksisti, već oslanjanje na političku dobru volju kao element infrastrukture. Najveća su mu prijetnja dvije skupine protivnika. Prvu čine etablirani, oni koji su sebi već stvorili mjesto na tržištu i radije bi da tržište ostane ograničeno. Tko su najopasniji među njima, ovisi o razdoblju i zemlji, no tu ulogu dosad su preuzimali zemljišna aristokracija, vlasnici i upravitelji velikih korporacija, njihovi financijeri i organizirana radna snaga.

Druga skupina protivnika, oštećeni, obično stupaju na scenu u doba gospodarskih kriza. To je skupina poraženih u procesima “kreativnog uništenja” pokrenutih od strane tržišta – nezaposleni, ulagači ostali bez kapitala, propale tvrtke; oni odriču legitimnost sustavu u kojem su ispali gubitnici. Oni žele pomoć, a budući da im je tržište ne nudi, okrenut će se političkim sredstvima.

Neočekivani savez etabliranih industrijalaca – kapitalista iz našeg naslova – i oštećenih – nezaposlenih radnika, posebno je moćan među ostacima koji su posljedica stečaja korporacija i otpuštanja radnika. U vrijeme kada je gospodarstvo u silaznoj putanji, kapitalisti su skloniji usredotočiti se na troškove konkurencije koje stvara slobodno tržište nego na prilike koje im ono nudi. A nezaposleni radnik tada će shvatiti da su i mnogi drugi u sličnoj situaciji i sa sličnim strahovima, pa će im se biti lakše organizirati. Pod plaštom političke organizacije koji će im stvoriti oštećeni, kapitalisti će prisvojiti politički program.

To se događa jer bi političar morao biti izuzetno hrabar (ili sklon vratolomijama) da bi veličao vrline slobodnog tržišta. Umjesto da se na uništavanje gleda kao na neizbježan pandan stvaranju, političarima je mnogo lakše popustiti kapitalistima, koji postaju uporni zagovornici stradalnika tako što zahtijevaju da se konkurencija obuzda, a tržište potisne. Pod krinkom poboljšanja tržišta, kako bi se spriječile buduće cikličke krize, političke su intervencije u takvim vremenima usmjerene na sprečavanje da ono uopće funkcionira. Kapitalisti se tako mogu okrenuti protiv najučinkovitijeg kapitalističkog organa, a javnost, čijoj se budućnosti takvim radnjama nanosi izravna šteta, stoji po strani, rijetko prosvjeduje, često ništa ne shvaća, a povremeno se oglasi pljeskom.

Stvarna važnost stvarno slobodnih tržišta

Na početku knjige podsjećamo da dobar dio napretka, inovacije i stvaranja većih prilika koje smo iskusili proteklih desetljeća treba pripisati ponovnom usponu slobodnih tržišta, napose slobodnih financijskih tržišta. Potom prelazimo na našu glavnu tezu: trajan opstanak slobodnih tržišta ne može se uzimati zdravo za gotovo, čak ni u razvijenim zemljama, jer slobodna tržišta ovisna su o političkoj dobroj volji i među etabliranim kapitalistima imaju moćne političke protivnike. Na temelju naših tumačenja razloga uspona i pada tržišta posljednjih godina, predlažemo mjere koje slobodnim tržištima mogu pomoći u povećanju političke održivosti.

Nakon najduljeg razdoblja mirnodopskog gospodarskog rasta u novijoj povijesti, rasta koji je bio svjedokom urušavanja socijalističkih gospodarstava, može se činiti da pretjerano zvonimo na uzbunu zbog brige za budućnost slobodnog tržišta. Možda! No, uspjeh obično uljuljkuje u samozadovoljstvo. Nedavni skandali u tvrtkama, uzleti i padovi koje su izazvala financijska tržišta te gospodarske teškoće, doveli su do pojave globalnog nepovjerenja u tržište. Mnogo je i drugih zabrinjavajućih znakova, u rasponu od zajedljivih govora ekstremne desnice protiv useljenika do antiglobalizacijskih prosvjeda pomlađene ljevice. A skore demografske i tehnološke promjene stvorit će nove napetosti. Važno je shvatiti da uspon slobodnog tržišta nije nužno vrhunac neizbježnog procesa gospodarskog razvoja – na neki način, ekonomski kraj povijesti – nego bi mogao biti i međufaza, kao što se u prošlosti već događalo. Da bi slobodno tržište steklo veću političku održivost, sebi i drugima moramo često i glasno ponavljati razloge koji ga čine tako korisnim. Moramo otkriti njegove nedostatke i njima se pozabaviti. A moramo i djelovati kako bismo učvrstili njegovu obranu. Ova knjiga je doprinos ostvarenju tih ciljeva.

Na početku knjige objašnjava se zašto je slobodno tržište na kojem postoji zdrava konkurencija tako korisno. Financijsko tržište vjerojatno je ona vrst tržišta koja se najslabije razumije, koja trpi najmanje opravdane kritike, a koja je istovremeno najvažnija da bi neka zemlja postala konkurentna. Istovremeno, to je i tržište najosjetljivije na smjer kojim pušu politički vjetrovi. Mnoge od najvažnijih promjena u našem gospodarskom okruženju u posljednja tri desetljeća omogućile su upravo promjene na financijskom tržištu. Zbog svega toga, kao i zato što je najbolji predstavnik svoje vrste, posebnu ćemo pozornost usmjeriti baš financijskom tržištu.

Na početku se navode dva primjera, prvi iz zemlje u kojoj financijsko tržište ne postoji, a drugi iz zemlje gdje je ono vrlo živo. Novčarstvo se prečesto kritizira kao sredstvo kojim se služe bogati. A opet, kao što ukazuje naš prvi primjer, siromašnima se može posve uskratiti mogućnost da iskoriste priliku ako nemaju pristupa novčanim sredstvima. Kako bi se siromašnima poboljšao pristup, financijska tržišta moraju se razviti, a na njima stvoriti konkurencija. Kad se to dogodi, kao što pokazuje naš drugi primjer, sve što pojedinca sputava su dar i sposobnost da sanja.

Proizvođačica stolica iz sela Jobra

Vjerojatno ne postoji veći autoritet po pitanju dostupnosti kreditiranja siromašnih od Muhammada Yunusa, osnivača Grameen Banke. Yunus u svojoj autobiografiji opisuje kako je važnost financiranja uvidio još dok je bio profesor ekonomije na fakultetu u Bangladešu. Zgrožen posljedicama nedavne gladi po siromašne, prošetao se izvan zaštićenih zidova sveučilišta do obližnjeg sela Jobre, da bi ispitao kako siromašni zarađuju za život. Zapodjenuo je razgovor s jednom mladom majkom, Sufiyom Begum, koja je izrađivala stolice od bambusa.

Saznao je da je Sufiya Bengum nabavljajući sirovinu za stolice trošila 22 centa. Kako nije imala novaca, posuđivala ga je od posrednika kojem je potom morala prodavati te stolice da bi otplaćivala zajam. Tako je ostvarivala dobit od samo 2 centa. Yunus se zgrozio:

Promatrao sam kako ponovno počinje raditi, a njezine su male ruke plele bambusovu trsku kao što su to činile već mjesecima i godinama bez prestanka... Kako će njezina djeca izići iz kruga siromaštva koji je ona započela? Kako će se školovati, kad je njezina zarada bila jedva dovoljna da se ona sama prehrani, a da ni ne spominjemo stvaranje obiteljskog doma i nabavu odgovarajuće odjeće?

Sufiya je, jer nije imala 22 centa, upala u ralje posrednika. Posrednik ju je natjerao da prihvati bijednu milostinju od 2 centa za cjelodnevni rad. Kreditiranje bi je oslobodilo posrednika i omogućilo joj da prodaje izravno kupcima. No, posrednici nisu htjeli dopustiti kreditiranje, jer bi je to oslobodilo njihova stiska. Iz razloga što joj je nedostajalo 22 centa, njezin je rad postao robovski.

Nedostatak kreditiranja, što je prečesto uobičajeno stanje stvari u većem dijelu svijeta, još je uočljivije kad se usporedi s alternativom: izuzetnim utjecajem financijske revolucije u nekim dijelovima svijeta. Da vidimo i to, za drugi se primjer selimo u Kaliforniju.

Fond za potragu

Kevina Taweela, koji je bio pred diplomom na Poslovnoj školi Stanford nije oduševljavala ideja da se zaposli u velikoj, tradicionalnoj korporaciji. Cilj mu je bio voditi vlastitu tvrtku.

Dobio je mnoštvo ponuda za posao, no ni jedna mu nije nudila mogućnost da bude sam svoj gazda. Naposljetku, tko bi nekom s tako malo iskustva prepustio vođenje tvrtke? Izbor je bio jasan. Ako želi upravljati tvrtkom, mora je kupiti. Ali kako? Ne samo da nije imao novca za to nego nije mogao pokriti ni troškove potrage za privlačnom metom.

Situacija u kojoj se našao nije rijetkost. Milijunima ljudi diljem svijeta glavna prepreka za ostvarivanje financijskog blagostanja je nedostatak sredstava za financiranje vlastitih zamisli. Suviše često događa se da morate imati novca kako biste ga zaradili još. No, Kevin je doskočio tom problemu jer se okoristio malo poznatim financijskim sredstvom koje se naziva fond za potragu. I za nešto više od dvije godine nakon što je diplomirao na Stanfordu, vodio je vlastitu tvrtku.

Fond za potragu je novčani fond kojim se financira potraga za tvrtkama koje bi mogle biti pogodne za prodaju. U pravilu, fond stvara osoba koja je nedavno diplomirala pravo ili ekonomiju, a nema vlastitih sredstava. Iz fonda se plaćaju troškovi potrage i neki od troškova životnih korisnika (diplomanta koji vodi potragu). Kad otkrije odgovarajuću metu, korisnik mora sklopiti ugovor o prodaji i osigurati njezino financiranje. Kao naknadu za svoje početno ulaganje u fond, ulagači će dobiti pravo investiranja u predstojeće preuzimanje pod povoljnim uvjetima. Kad je meta preuzeta, korisnik nekoliko godina upravlja tom tvrtkom i naposljetku je prodaje, isplati ulagače i, ako je ostvario uspjeh, za sebe zadrži prilično bogatstvo.

U prosincu 1993. godine, Kevin je u fondu koji mu je financirao potragu skupio 250.000 dolara. Godinu i pol kasnije, uz pomoć kolege s fakulteta Jima Ellisa, pronašao je odgovarajuću metu, tvrtku za usluge pružanja pomoći na cesti. Vlasnik je tražio 8,5 milijuna dolara, a toliko su Kevin i Jim uspjeli skupiti uz pomoć banaka i pojedinačnih ulagača (koji su uglavnom bili početni ulagači u fond za potragu). Izgledi koje su ponudili pojedinačnim ulagačima bili su tako primamljivi da su potreban novac uspjeli prikupiti za manje od 24 sata!

Pod Kevinovim i Jimovim vodstvom, preuzeta kompanija izuzetno brzo je rasla, kako organskim širenjem, tako i pripajanjima. I dok je prihod od prodaje za 1995. bio tek 6 milijuna dolara, 2001. dosegao je čak 200 milijuna. Tvrtka je ulagačima ostvarila fantastičan povrat na ulaganje: dionice koje su 1995. kupili za tri dolara, kompanija je krajem 1999. otkupila za 115 dolara.

No, nisu svi fondovi za potragu priče sa sretnim završetkom. Neki korisnici ostanu bez novca prije nego pronađu prikladnu metu. Drugi uspješno pronađu metu, no nisu tako uspješni u njezinom vođenju. No, općenito su fondovi za potragu vrlo profitabilni, pa prosječno donose povrat na ulaganje od 36 posto, dok sami korisnici ostvare i mnogo više.

Revolucionarni pomak

Koncept koji stoji iza institucije fonda za potragu mnogo je važniji od prosječne stope povrata na ulaganje. Ono što se financira fondom za potragu nije imovina koja financijerima nudi čvrsto jamstvo. Nije to čak ni dobra poslovna ponuda. Predmet financiranja je potraga za poslovnom ponudom – ustvari, potraga za idejom. Fond za potragu nagovještava svijet koji u prošlosti nije postojao, svijet u kojem sposobnost neke osobe za stvaranjem bogatstva i stjecanjem financijske slobode nije određena veličinom njezinog bankovnog računa, već kakvoćom njezinih ideja.

Fond za potragu odražava revolucionarni napredak mogućnosti da širok spektar ljudi ostvari pristup novčanim sredstvima. Ona im značajno mijenja životne uvjete, često na način da toga uopće nisu ni svjesni. Primjerice, tijekom većeg dijela povijesti, radne snage bilo je dovoljno, a samo povlaštena manjina imala je pristup kapitalu. To je za posljedicu imalo malu vrijednost zaposlenika u odnosu na kapital – u poslovičnoj velikoj korporaciji iz prošlosti, odlučivali su  vlasnici kapitala (dioničari) ili njihovi zastupnici (najviše poslovodstvo), dok su oni na nižim hijerarhijskim razinama mogli samo slušati. Široka dostupnost kapitala s razvijenih financijskih tržišta omogućila je ljudima u mnogim granama stvaranje jače pozicije prema vlasnicima kapitala. Termin kapitalizam, kao opis poduzetništva na slobodnom tržištu, u mnogim granama sve više postaje anakronizam.

Iako je u to teško povjerovati u doba recesije, prosječni obrazovani radnik ili menadžer u razvijenim zemljama ima znatno veći izbor nego nekad. Fenomeni u rasponu od jačanja položaja radnika do poravnavanja korporacijske hijerarhije, od porasta vlasničkog udjela zaposlenika do razbijanja velikih kompanija na manje dijelove – svi su u znatnoj mjeri posljedice razvoja financijskih tržišta.

Luigi Zingales, profesor ekonomije na Sveučilištu u Chicagu, rođen je 1963. u Italiji. Zingales je jedan je od vodećih stručnjaka za upravljanje korporacijama i jedan od osnivača nedavno utemeljenog European Corporate Governance Panela. Objavljivao je u gotovo svim vodećim ekonomskim i financijskim stručnim časopisima, a stalni je kolumnist vodećeg talijanskog lista Corriere della Sera. Radi i kao viši znanstveni suradnik u National Bureau of Economic Research.