Pas koji se ne zna služiti mobitelom, zavjera sobnog bilja i svašta na bazi bijeloga dana
Baš sam izlazio iz Konzuma kad mi je zazvonio mobitel:
"Dadidilioooo, dadidilioooo!"
Na displayu je pisalo Newko. Bio je to moj novi pas, šar-šnaucer kojega sam nedavno uspio obučiti da se koristi mobilnim telefonom. Premda, stvar još uvijek škripi: opet je, kao i toliko puta do tada, nazvao s fiksnog telefona broj mojega mobitela, prekršio time treće pravilo obuke i prouzročio znatan trošak.
Unicef Bilo kako bilo, odgovorio sam na poziv. Možda je nešto važno, pomislio sam.
"Vau-vau!", rekao je Newko s druge strane nepostojeće žice.
"Dolazim odmah", rekao sam mu i prekinuo vezu.
I dobro da sam odgovorio na poziv, pomislio sam, jer sobno bilje da nam sprema zavjeru, da nam radi o glavi ili, u najmanju ruku, da stvara nevidljivu protekcionističko-klorofilaktičku mrežu (to je ono što mi je Newko priopćio svojim, samo naizgled kriptičnim "vau-vau!"), to uopće nije mala stvar, to je nešto što svakako treba uzeti u obzir, treba djelovati, treba djelovati hitno, jer to sobno bilje, kojeg imam po sobama u izobilnim količinama, svi ti fikusi, rododendroni i ukrasni komorači – ne smije ih se pustiti da klorofilišu previše, da rade što im se sprdne!
Stegnuo sam golemu zelenu vrećicu konzumušu čvršće i požurio prema izlazu, kadli me osoba s UNICEF-ova štanda (koji se kod samog izlaza bio začahurio), po običaju, upita:
"Oprostite, imate malo vremena?"
Prolazio sam kraj UNICEF-ovih štandova koji su se namnožili diljem grada možda već milijun, možda i tisuću puta. I svaki put bih na to isto, gore postavljeno pitanje odgovarao krajnje neodređeno: mrmljanjem, polurečenicama tipa "ah, žurim, žurim" ili bih se, još gore, pretvarao da nisam čuo, da ni inače ne čujem dobro. Naravno, takvo mi ponašanje ne služi na čast, UNICEF je UNICEF, pomažu siromašnima, pomažu djeci, pomažu siromašnoj djeci, kako se građanin grada-države-svijeta uopće može oglušiti na takav poziv? Ja bih najradije samo dao novac (ništa veliko, naravno, do 20 kuna, imam ja i svojih troškova), a da me ne uvuku u taj preliminarni razgovor humanitarnog karaktera, ali bojim se da to tako ne ide, da to tako ne može ići – jer socijalna stvarnost zasniva se na nepotrebnim komplikacijama; nepotrebnim, vraga nepotrebnim – potrebnim za održavanje na životu te iste, te socijalne, te stvarnosti.
Eto, zato ja izbjegavam zastati na UNICEF-ovim štandovima, a najčešća izlika (već izsugerirana pitanjem UNICEF-štandlije) jest ta da doista "nemam vremena".
Vau-vau A tog puta u Konzumu, uslijed Newkova poziva i potrebe za hitnom intervencijom po pitanju zavjere sobnog bilja, tog se puta, paradoksalno (jer socijalna stvarnost, taj parazit na živome tkivu svjetskoga duha dobrim se dijelom i zasniva na paradoksima, k tome još i na alogičnostima te anakronijama), nisam uspio oduprijeti pozivu osobe UNICEF-ovca (ili UNICEF-ovice, sjećanje mi sve slabije… – ako je to uopće sjećanje) na zadatku.
"Da, izvolite", rekao sam kao omađijan, premda sam, kako rekoh, dobro znao da vremena nemam, da se sobno bilje već bilo razmahalo, da su u veliku zavjeru možebitno uključene i raznorazne, slabije uočljive, fungoidne tvorevine!
Obuzeo me mazohistički poriv, dao sam da me se uvuče u razgovor, razgovor je potrajao dobrih petnaest, ako ne i dvadeset minuta, a s približavanjem razgovora njegovu (a)logičnom kraju postajao sam sve spremniji donirati UNICEF-u sve što posjedujem. Bio sam kao hipnotiziran. Iz tog nemuštog sna sred (još nemuštije) socijalne stvarnosti prenuo me ponovni zvon mobitela. Pogledao sam display: pisalo je Newko.
Odgovorio sam i na taj poziv:
"Vau-vau!", rekao je ćuko-Newko i tako me izvukao iz te vrlo, vrlo flagrantne situacije.
*** Vrativši se kući, sredim učas to sobno bilje i zavjeru istoga na biokemijskoj, evolucijskoj i etičko-hegelijanskoj razini. Sjednem malo da se odmorim, popijem pivo i pogledam što ima na TV-u, kad me sustigao osjećaj krivice. Zbog UNICEF-a. Što sam ih onako grubo odjebao na štandu, nakon drugoga Newkova poziva (Newko, koji bi, uzgred, trebao u šetnju, da se opet ne popiša po tepisima, po sva tri tepiha).
I nisam našao mira, prepustih psa tepišnim livadama, a ja ponovno u cipele – do UNICEF-ova štanda u predvorju Konzuma. Ali već su ga bili razmontirali. Trebalo mi je dva dana da pronađem drugi, smješten na jednoj od nezgodno strmih ulica Gornjega grada. I za štandom, prirodno, neka druga UNICEF-aktivistkinja, pa dok sam joj ja objasnio svoju situacija – a ona je nije uspjela apsolvirati kako treba, i kako se sve to skupa bilo odužilo – namjestio sam glas na opciju unjkanja i krenuo tražiti oprost.
Buditi se svakoga jutra… "Oprosti!", zatražio sam oprost, ali ga nisam dobio.
Ta aktivistkinja s Unicef-štanda, negdje na strminama Gornjega grada, jednostavno mi nije htjela oprostiti, jer, kako mi je priopćila, nije pojmiti mogla za kakav to grijeh nevoljnik-ja uopće tražim oprost. Krivicu isprati nisam uspio, tako da sam, odlukom Onoga Neznanog i Nečega Neznanstvenoga, za taj moj neshvaćeni grijeh, bio četverostruko kažnjen. Već od sljedećeg dana morao sam:
- buditi se svakoga jutra u 6, 7 ili 8 – 0.0, dakako – buditi se na dnevnoj bazi, s osjećajem da to nije onaj dan;
- zasnovati stalni radni odnos (dakako, na dnevnoj bazi) u jednoj od institucija sistema;
- susretati se na dnevnoj bazi s frazemom “na dnevnoj bazi”, čuti ga kako dopire iz svakog zakutka, očitavati ga sa svačijih usana, slušati mu eho kako se odbija od kostiju lubanje, rebara i ošita časnog.
Ali aktivistkinja s UNICEF-štanda – vrijeme je da joj doznamo ime: Kortina Ups – naknadno mi je ipak odlučila oprostiti (što, zašto i zbog čega – i dalje nije znala, nisam ni ja, ja koji sam zbog svakodnevnog jutarnjeg buđenja razvio sindrom jutarnjih krmelja i podlegao ritualu jutarnjeg ispijanja kave, ja koji sam na radnom mjestu trpio mobing podređenih, dakako, na dnevnoj bazi, kao i ja koji sam već posve izludio od frazema "na dnevnoj bazi", s kojim sam se susretao na frtaljsatnoj bazi).
Kortina Ups oprosti, dakle, mojoj malenkosti, oprosti mi raširena srca, posve, ali oprost je, prije negoli je mogao stupiti na snagu, morao proći sve moguće (upravo svemoguće) nebeske i zemaljske procedure. Tako da se stvar odužila, oprost je kasnio, oprost je kasnio opako – poput netom skućenog puža golaća pod suncem Sahare.
Dnevna baza A i one kazne preliminarne odužile su se u očekivanju oprosta. Moja jutra bijahu sve bunovnija i sve krmeljavija, a zbog iznenadne i prilično šokantne reindustrijalizacije sjeverozapadne Hrvatske disanje mi je bivalo sve plićim – već više mjeseci nisam bio u stanju zamahnuti plućnim krilima. Na radnom sam mjestu, pak, dobio povišicu, ali kako ista ne bijaše sastavnim dijelom oprosta, to mi je malo vrijedilo. A dnevna baza… eh, dnevna baza. I dnevna baza. Ni ona mi ništa nije vrijedila.
Na kraju, ogorčena sporošću procedure, sama me Kortina Ups odluči posjetiti, licem mi u lice oprostiti (što ono?). Tako je i učinila.
"Opraštam ti", rekla je, ali nije mi vrijedilo.
U akciju opraštanja uključio se naposljetku i moj pas Newko. Zaboravljeni Newko: obuzet zasluživanjem oprosta posve sam ga bio zaboravio – osam je tepiha u međuvremenu bio popišao, 18 komada nogu raznorodnim primjercima namještaja izgrizao. I vlastiti rep od muke izgrizao, i mobitel mu se (onaj isti, s početka priče, premda sam mu iPhone obećao kupiti) bio ispraznio, a ipak se nije naljutio, ostao je vjeran, sebi i meni, te je prozborio u razini pseće mu gubice:
"Vau-vau.