Neulovljivo suptilni simptomi propadanja nadomješteni primjerima osiromašenja – hoćemo li i dalje ovako, kad ovako ionako više ne ide?
“Mislim da je opisana pojava nesumnjiv indikator posvemašnje anksioze među pripadnicima tzv. srednje klase. U neoliberalnom soicoekonomskom okruženju srednjoj je klasi njezina ‘srednjost’, ali i njezina ‘klasnost’ u neprestanom stanju ugroze. Razlike u bogatstvu sve su veće; sve je više multimilijardera, ali još više lumpenproletera, totalnih siromaha. U takvim uvjetima zlatne sredine nema niti je može biti. Svi ti njihovi lažni monovolumeni, plazme i ikearije sviju fela; njihovi doživotni krediti i beživotni životi posvećeni izbjegavanju stresa – sve to moglo bi nestati u hipu, i to oni, duboko u sebi, jako dobro znaju. Ali do te dubine ne dosežu”, reče Finiela Gundevalj.
Neizrecivo i vijugavo Bio je to spontani sastanak građana, kakvi su (sastanci, a bogami i građani) u ta su mutna vremena bili praktički svakodnevni.
“Zanimljivo, čak vrlo”, reče Katica Skarab. “Nadahnuto i metodički nemilosrdno. No, ipak, temeljna nejasnoća ostaje: kakva je to ‘opisana pojava’ o kojoj govoriš na početku ekspozea? Nekakav generalni primjer za nešto, za opće stanje u društvu, ili što? Nitko od ovdje prisutnih, koliko ja znam, nije opisao nikakvu ‘pojavu’, pa ako takva i postoji negdje u kolektivnoj nam međusvijesti, svakako nije ‘opisana’. O kakvoj to pojavi, građanko Finiela, govoriš?”
“Govorim o pojavi koja se još nije pojavila! O događaju koji se nije dogodio. O jedva zamjetnom, možda i nepostojećem, ali krajnje bitnom simptomu postojećeg stanja – simptomu koji najavljuje terminalnu bolest i opće propadanje trenutne situacije. Radi se o onom neizrecivom i vijugavom! Simptomi propadanja mahom su skriveni. Neće uoči katastrofe doći glasnik i reći: dogodit će se to i to, izvolite se pripremiti. To su bajke, to se jednostavno ne događa. Treba biti budan i prijemčiv za znakove vremena. Pogotovo kad je riječ o jedva primjetnim kretanjima s ruba vidokruga, kretanjima neizrecivim i vijugavim!”
“Kad je riječ o vijugavosti”, ubaci se Kevin Kajonda, “ja sam jučer primijetio oštar a vižljast pokret na rubu vidokruga, desno od reciklažnog dvorišta. Premjestio sam fokus očišta tako da padne na središte vižljavosti, ali ona se, vižlja jedna vižljava i žvalava, ukotvila na novome rubniku, i to u trenu! Napominjem da sam registrirani korisnik vizualizacijske migrene, tako da se ovdje možda radi tek o pukom somatičnom simptomu mnijućeg mene.”
“Zašto nas onda gnjaviš tim glupostima?”, upita Arijadna Končijata. “Zar je tvoj osobni simptom možebitno prerastao u društveni? Idi pa se liječi!” I otišao je, Kevin Kajonda, da se liječi, ali ispalo je da mu zdravstveno ne pokriva simptome s ruba vidokruga, tako da je badava išao, a još je k tome i zakasnio na sastanak Komore, zbog čega je dobio po prstima i, kao posljedak svega od rođenja do evo ovog tu trenutka, počeo miješati Badelov brendi i domaću orahovaču.
Prosjačenje iz nužde “Ja mislim” nastavi nakon departure Kevina Kajonde ona ista Arijadna Končijata, “da se današnja srednja klasa najviše grozi prosjaka koje je moguće sresti na svakome ćošku, a sve češće zvone i na vrata srednjoklasnih, premda trećeklasnih stanova još iz doba socijalizma!”
“Dobro govoriš”, nadoveže se Leon Kantator. “Jedna moja prijateljica, pripadnica srednje klase, doživjela je da joj je netko zazvonio na vrata za vrijeme nedjeljnog ručka koji je njezina obitelj upravo bila konzumirala u decentnom i relativno ateističkom modusu. Nije mogla ništa – poslala je stariju kćer da otvori vrata, ali ju je u tome omela (kćer u otvaranju vrata, ne prijateljicu u slanju kćeri) upravo usformirana afta unakrs gornje usne. Poslala je potom muža po istome poslu, ali taj se spotakao o neukrotiv laminat jugozapadno od samostojeće svjetiljke. Nije imala druge, morala je vrata ići otvoriti sama. A na vratima stoji žena u ranim četrdesetima i priča joj kompletan svoj život, od začeća do fiskalizacije! Život, naravno, pun okrutnosti od strane društva, pojedinaca i inih fenomenalija, okrutnosti od kojih je na kraju u toj mjeri osiromašila da joj je moja prijateljica – ona koja joj je i otvorila vrata već uvibrirana od silne zvonjave – morala dati poveći novčani prilog.”
“Tvoja prijateljica, što?”, začudi se Rina Undante. “Veći dio tvoje priče, Leone, uopće nisam razumjela! Okolišaš kao stidna uš oko bestidnog dijela tijela! Ali shvatila sam ponešto od svega: srednja klasa, osiromašenje, strahovi. I ja polako uočavam množenje svih tih simptoma, njihovo spajanje, pretapanje i nemalu prijetnju da će prerasti u nešto nesumnjivo.”
Čega sam se odrekao u korizmi “Evo neki dan u busu”, nastavi Rina Undante, “slušam razgovor dvojice građana slabijeg imovnog statusa. Jedan pita – čega si se odrekao u korizmi? Drug u nevolji mu odgovara:
‘Čega sam se odrekao u korizmi? He-he, ta ti je dobra…’
‘Svijet je proklet.’
‘Nije, nego smo mi prokleti. To je velika razlika.’
‘Koliko si već dugo…?’
‘Treću godinu za redom. Tad sam dobio otkaz u Lidofermu. Ali i prije toga sam znao biti bez posla, bez ičega, godinama. Ma, mislim, može se dobro jesti po javnim kuhinjama, ali ja sam si još godinu poslije sam kuhao i osamdeset kila imao. A sad? Šezdeset i nešto, jedva!’
‘Ma ja se nikako ne mogu naviknuti. Prekjučer kod Anđe, znaš ona kuhinja u Međugradskoj, uzmem ja tanjur, varivo i ne izgleda loše, kad pod zubima, jebote, nokat! Tad mi se sve zgadilo, izlio sam tanjur u wc – otad se snalazim. Ali jebi ga, morat ću se vratiti, svi se vrate na kraju!’
‘Mi smo, ipak, stari vukovi. A jedan moj kolega – umro.’
‘Prvi put?’
‘Da. Kad je počelo, zatvorio se u kuću. Žena otišla. Odvela i djecu. A on – ni makac. Susjedi mu donosili jelo, ali nije htio primiti. I umro.’
‘Da, kad se prvi put dogodi, znaju ljudi od šoka, samo tako, ni ne snađu se.’
‘Da. Mi smo stari vukovi.’
‘Da, lisci.’”
Revolucija na dnevnom redu Rina Undante bi prisiljena prekinuti ono što je sličilo direktnom prijenosu jednog skoro pa onostranog razgovora, jer se suočila s bujičnim negodovanjem prisutnih, kao i sa serijom pitanja:
“Kakve sve to veze ima sa srednjom klasom?”
“S obzirom na opći ton priče, nije li se ipak radilo o tramvaju?”
“Kakvi vukovi, kakvi lisci? Ti se šegačiš s nama?”
“I kako to da si cijeli taj razgovor uspjela upamtiti od riječi do riječi? Izmišljaš, lažeš kao stoka – na primjer, govedo jak!”
Rina Undante uplaši se gore opisane harange, a posebno usporedbe s govedom jak. Ona bi najradije otišla s lica mjesta, ali jednostavno nije imala prostora za uzmak. Zato je odlučila okrenuti pilu naopako – ali treba imati na umu da je ista od početka bila okrenuta naopako, tj. nerezivim rubom prema događajnici.
“Svečano objavljujem”, reče Rina Undante lupivši o stol otvorenim dlanom (tako da si je nabila, možebitno i zašpranjila liniju života), “da sam odlučila izići iz srednje klase. I to ne zato što joj prijeti propast, već zato što je tako nešto pravedno i moralno! Hoću reći: revolucija počinje sada!”
No, ništa se nije dogodilo. Nikakva revolucija, čak ni začetak neke puževsko-ramenonožačke evolucije. Rina Undante ponovno lupi o stol (ovaj put blistavim, ožarenim čelom) u namjeri da još jednom objavi veliki početak još veće revolucije, kad je prekine neki Germion Galafalos koji je na skup došao kasnije:
“Je li ispravnije reći revolucija ili šijasni blisteron?”, pitao je u najboljoj namjeri.