U povodu recentnih pritisaka na novinare, o akutnim problemima novinarske profesije razgovarali smo s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva
U posljednjih par tjedana zaredali su se otkaz Borisu Dežuloviću i ukidanje kolumne Davora Krile u Slobodnoj Dalmaciji, opomena pred otkaz Borisu Paveliću u Novom listu… Predstavljaju li vam takvi događaji iznenađenje?
Nisu mi iznenađenje. Naravno, nemoguće je točno predvidjeti kad će se i kome to dogoditi, ali taj model pritiska na novinare je već poznat. Kod Dežulovića se otkaz "fino" poklopio s parnicom koju je Slobodna Dalmacija izgubila zbog njegovog teksta, ali to je zapravo bio samo vrlo nespretan povod za otkaz suradnje.
Srećom, uz pritisak HND-a i pomoć sindikata u Novom listu, uprava je povukla odluku o otkazu Borisu Paveliću, ali ipak je dobio opomenu pred otkaz zbog navodnih profesionalnih prekršaja. Mi smatramo da prekršaja nije bilo. Navodni problem što u članku nije dao prostor drugoj strani (Tomislavu Karamarku, op.ur.) nije prekršaj jer je on tražio izjavu famozne druge strane, no ona nije htjela dati izjavu ni njemu ni drugim medijima (do intervjua Večernjem listu). Ako je glavni urednik zabranio tekst, može se govoriti o kršenju internog pravila, ali profesionalne pogreške nije bilo.
Koliko je takav model pritiska na novinare već uhodan tijekom prethodnih 25 godina?
U Hrvatskoj godinama ne postoji izravno miješanje politike u uređivanje medija, što je bio osnovni model za vrijeme Jugoslavije i prvih godina Hrvatske. No danas imamo novu situaciju u kojoj surađuju financijski i politički centri moći, pa čak i organizirani kriminal. Teško je reći gdje je tu granica zbog netransparentnosti medijskog vlasništva i zbog načina na koji se privatni mediji koriste za politička razračunavanja. Danas stoga ne postoji vladino glasilo, ali ono nije ni potrebno – vlade se koriste privatnim medijima, pomoću financijskih i drugih ustupaka.
Takvo stanje nije od jučer i nije ga uzrokovao samo jedan politički akter. Naravno, zbog početka predizborne borbe dolazi do mnogo očitijih i izravnijih političkih upliva u rad medija, ali političke organizacije se dugoročno služe sofisticiranijim metodama.
Je li pritisak uprave na pojedine novinare posljedica eksplicitnih političkih zahtjeva ili medijske autocenzure?
Uglavnom se radi o kombinaciji, a u ovim slučajevima odluku su formalno donijele uprave novina. Jesu li te odluke donijele jer su se htjele nekome dodvoriti ili jer je netko to od njih izravno tražio, ne mogu dokazati ni tvrditi. No krajnji rezultat je i u jednom i drugom slučaju identičan, nedopustiv i nespojiv s osnovnim pravilima novinarske profesije.
HND-ova pravna zaštita novinara
Pružaju li novinari organizirani otpor takvim pritiscima, kroz sindikate i druge organizacije?
Sindikat se uglavnom bavi svojom ulogom, a to je radno pravo, dakle radni uvjeti i sigurnost. U Hrvatskoj nažalost i dalje ne postoje kolektivni ugovori za novinare o čemu se govori već 11 godina. Sindikat je i nedavno reagirao u slučaju otkaza HRT-ovim djelatnicama.
S druge strane, jedna od osnovnih uloga Hrvatskog novinarskog društva bi trebala biti da osnaži novinare za borbu protiv svih vrsta pritisaka. Taj otpor je teži ako postoji jaka suradnja između političkih i financijskih centara, i ako je tržište slabije. Mnogi mediji svojim vlasnicima služe za izvlačenje novca ili razne političke utjecaje, naklade su pale, udio reklama je sve manji, imamo samo jedan novinski servis, sve je manje lokalnih medija… Novinari se stoga često bore za golu egzistenciju. Uloga HND-a je da im pomogne u toj borbi. Jedan od načina je pokretanje projekta Centar za zaštitu slobode izražavanja koji smo predstavili 30. lipnja ove godine. To je vrlo važan projekt za obranu pojedinih novinara i digniteta profesije.
Kako će točno Centar štititi novinare i profesiju?
Riječ je o projektu pri HND-u koji će novinarima pružati pravnu pomoć. Uspjeli smo angažirati dvadesetak najpoznatijih hrvatskih odvjetnika za medijsko pravo, fakultetskih profesora, drugih pravnika i vrlo dobrih vježbenika. Svi članovi HND-a iz cijele Hrvatske moći će dobiti pravnu pomoć, neovisno o geografskom položaju, političkoj orijentaciji, veličini medija… Uz redovan rad, održavat će se dežurstva za novinare u hitnim slučajevima. Branit će se svi novinari koji su optuženi zbog obavljanja svog posla, što je danas veliki problem jer redakcije sve manje brane vlastite novinare (kao što pokazuje Dežulovićev primjer, koji nije jedini takav). Centar će se baviti analizom pravosudne prakse, predlaganjem raznih zakonskih izmjena ili propisa koji uopće ne postoje (kao u slučaju govora mržnje i širenja netolerancije putem Interneta).
Odvjetnici će također moći provjeriti kompleksnije tekstove i sugerirati autorima kako da tekstovi ne budu utuživi. Centar će održavati edukaciju za mlade novinare kako da rade svoj posao, a da svojom pogreškom ili nepažnjom ne završe na sudu.
Ovim projektom želimo pokazati novinarima da ima smisla biti član HND-a. Ovakav oblik zaštite nije postojao dosad, nije često prisutan ni u drugim zemljama. Za projekt smo dobili pohvale veleposlanstava i međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom novinara i ljudskim pravima.
Sramotni zakonski članak o sramoćenju
Kakva je sudska praksa u Hrvatskoj što se tiče klevete?
Od klevete je opasniji famozni zakonski članak o "sramoćenju" koji vrijedi već duže od dvije godine. Taj članak ne odnosi se samo na novinare, no oni su najugroženiji. Najkraće rečeno, možete napisati potpuno istinit tekst za koji imate dokaze, no osoba koja se osjeti osramoćena tom istinom može vas tužiti i dobiti parnicu. A posao novinara i jest da sramote javne osobe koje kradu javni novac, ne obavljaju svoj posao, nalaze se u opasnom sukobu interesa itd. Zakon time otvara vrata da budete kažnjeni jer ste obavljali svoj posao od javnog interesa.
Pod "sramoćenje" spadaju poznati slučajevi Borisa Dežulovića i Slavice Lukić, no važno je reći da ti najeksponiraniji slučajevi nisu jedini – prema donedavnom stanju, na sudu je bilo preko 40 tužbi za sramoćenje. Radi se o vrlo opasnom članku Kaznenog zakona.
Slučajevi klevete i sramoćenja su najeksponiraniji, ali novinari su ugroženi i tijekom redovnog rada. Mnogi novinari tako se nalaze u nesigurnoj situaciji zbog tzv. RPO ugovora. O kakvom je problemu riječ i koliko je danas značajan?
Svi novinari su radili na RPO ugovore, i ja sam tako radio deset godina, jer imaš izbor ili da radiš preko RPO ugovora ili da ne radiš. Riječ je o lažnom statusu slobodnih novinara: ja sam "slobodan", a zapravo radim u redakciji i imam obaveze stalno zaposlenog novinara. Dobivam plaću, ali ona se ne vodi službeno kao plaća zaposlenika nego kao honorar vanjskom zaposleniku, čime vlasnik medija plaća manje poreze i može lakše otpustiti novinara.
Sada se to pokušava regulirati, ali s obzirom na tržišnu krizu, smanjuje se broj lažnih slobodnjaka i povećava se broj pravih slobodnjaka: ljudi ostaju bez posla i počinju raditi kao honorarni novinari. Tu dolazimo do problema što su slobodni novinari (i slobodnjaci općenito) u Hrvatskoj građani drugog reda: slobodne profesije su jedina kategorija u Hrvatskoj koja privređuje, a nema pravo na otvaranje zaštićenog računa u slučaju blokade računa. A slobodnim novinarima su masovno blokirani računi. Zbog toga slobodnjaci ne mogu otvoriti zaštićeni račun pa imaju izbor hoće li raditi na crno ili će umrijeti od gladi. Hrvatska time zabranjuje rad ljudima koji žele raditi i platiti porez.
Novi ovršni zakon ipak je otvorio mogućnost otvaranja zaštićenog računa, ali nisu promijenjeni podzakonski akti, pa vam za otvaranje zaštićenog računa u FINA-i trebaju potvrde iz Porezne uprave koja, pak, ne izdaje takve potvrde. Kao kod Kafke! Dogovorili smo sastanak s ministrom Lalovcem i nadam se da ćemo riješiti taj važan problem koji je nastao zbog birokratske začkoljice.
Čemu služe javni servisi
Pričali ste o negativnom utjecaju uprave na rad privatnih medija, a kakvo je stanje javnih medija? Počnimo s problemima HRT-a.
To je jako veliki sustav zbog čega nužno postoje problemi, a uz to se trenutno govori o reorganizaciji i rezovima koji su uvijek bolni. No, početni problem je Zakon o HRT-u koji vladajući uvijek donose s idejom da će vječno biti na vlasti. Tako je i sadašnji zakon dao prevelike ovlasti glavnom ravnatelju, a ako se sutra promijeni vlast, onda će isti ti koji su donijeli zakon kukati da nova vlast ima prevelike ovlasti na HRT-u.
Postoje i brojni manje vidljivi problemi. Recimo, najnoviji slučaj je da javni servis preuzima lokalne i regionalne radijske stanice, što znatno utječe na njihove prihode, oglase i profesionalne standarde. O takvim se slučajevima ne priča jer se često bavimo naizgled važnim problemima s naslovne stranice, dok se užasno bitni problemi nalaze ispod površine.
Hoće li doći do zatvaranja Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA-e)?
HINA je i javni medij i javni servis. Ona sada posluje dobro, iako su postojale razne ideje i intencije da se HINA uklopi u HRT. No čak je i glavni ravnatelj HRT-a potvrdio da oni uopće nemaju takvu namjeru.
HINA je nekad bila vladino propagandno glasilo, ali danas je riječ o vrlo dobrom i vjerodostojnom servisu. Mnogi drugi mediji preuzimaju HINA-in servis, a druga je priča što ga često selektivno koriste ili ne potpisuju, ali jako je važno da HINA ostane neovisan servis. Neke države i ukidaju javni servis. Recimo, Srbija je pokušala privatizirati Tanjug, a budući da ga nitko ne želi kupiti, vjerojatno će ga ukinuti što je jako loše iz niza razloga.
Zašto je došlo do zatvaranja Vjesnika? I nedostaje li Hrvatskoj takav javni tiskani medij?
Hrvatskoj nedostaje jedna broadsheet mainstream novina. Što se Vjesnika tiče, pred kraj je bio vrlo loše kvalitete, što ne znači da ga je trebalo ukinuti. I u drugim zemljama javni mediji su pod političkim utjecajem. Bilo bi čak i dobro da vlada ima svoj list, to bi barem bilo mnogo poštenije i profesionalnije nego da stranke koriste privatne medije kao skriveni servis.
Način na koji je Vjesnik ugašen pokazuje da nitko nije imao ozbiljnu namjeru pozabaviti se tim problemom. Novine su ugašene, tiskara je postala predmet razračunavanja, i danas traju borbe oko vlasništva nad Vjesnikovom zgradom… Čini se da nikome nije stalo do Vjesnika, nego samo do zgrade i zemljišta.
Potezi bez strategije
Ministarstvo kulture počelo je prije dvije godine subvencionirati neprofitne medije. Što mislite o tom projektu i koja je njegova budućnost?
Riječ je o korisnim i potrebnim medijima koje država treba poticati, no pitanje je kako se to radi, koliko je subvencioniranje transparentno, koliko su kriteriji jasni i korektni… Recimo, razgovarao sam s ogorčenim kolegama koji se ne mogu prijaviti na natječaj jer vode medije preko tvrtke, a ne udruge. Neki njihovi mediji su vrlo dobri, a profiti tih medija zapravo su vrlo mali i uglavnom služe održavanju medija.
Postoji još mnogo stvari u vezi neprofitnih medija koje treba definirati, ali kao što znamo, problem je što u Hrvatskoj još nemamo medijsku strategiju. Prvo bi trebala postojati strategija iz koje bi slijedile taktike da bi na kraju nastali pojedinačni operativni planovi. Mi nemamo strategiju, a pokušavamo raditi sve drugo.
Mandat sadašnje vlade bliži se kraju. Hoće li objaviti medijsku strategiju?
Prema posljednjim informacijama, prijedlog strategije trebao bi biti objavljen 1. rujna nakon čega bi uslijedila javna rasprava od mjesec dana. Vidjet ćemo. Sudjelujem u nizu razgovora koji se tiču raznih elemenata strategije i, po mom osobnom mišljenju, ako do jeseni medijska strategija bude zaista spremna za objavu i ozbiljnu javnu raspravu, bit ću iznenađen.
Ukoliko dođe do smjene vlasti, možemo li očekivati da će se nova vlada držati medijske strategije?
Znate kako je kod nas: sve se mijenja, nekad čak i do portira. O medijskoj strategiji i njenim osnovnim pravcima razgovaralo se i ranije, tokom prethodne HDZ-ove vlasti, a tadašnji i sadašnji djelatnici u mnogim stvarima imaju bitno različita mišljenja. Stoga možemo pretpostaviti da bi i promjenom vlasti došlo do promjene strategije. Iako medijska strategija ne bi trebala ovisiti o dnevnoj politici, iluzorno je očekivati da neće biti tako.
Dobro je što ima prostora za napredak
Javno eksponirani problemi novinara uglavnom su vezani uz velike gradove. Kakav je status novinara izvan većih centara?
Status novinara danas je posvuda loš, u svakom pogledu. Uvijek postoje izuzeci, kao što su neki odlično plaćeni viši urednici u pojedinim privatnim medijima, ali to je više zato što su produžena ruka menadžmenta nego "prvi među jednakima" u redakciji, što bi trebao biti njihov posao.
U provinciji je još gore jer su tamo lokalne vlasti još utjecajnije nego državna vlast. U općini imate možda jednu radio stanicu i jedan list kojima je lakše manipulirati. Čak i privatni mediji dobivaju novac lokalne uprave za "praćenje rada lokalne uprave", a zapravo se radi o nagradi za panegirike ili šutnju. Naravno, toga ima i u Zagrebu, no u manjim sredinama situacija je još gora jer iz jednog takvog medija nemate gdje otići.
Osim radnih uvjeta, mnogi u pitanje dovode i modele novinarske edukacije. Kako se u Hrvatskoj obrazuju i pripremaju budući novinari?
Kod nas je koncept cjeloživotne edukacije nepoznanica, iako je kolegama iz drugih država vrlo važan. Kolega iz Engleske ima 65 godina i uredništvo ga šalje na obuku, što je tamo posve normalno. U Hrvatskoj, pak, imamo problem ne samo sa cjeloživotnim, nego s obrazovanjem kao takvim. Ne samo medijska, nego i kulturna i obrazovna politika utječu na buduće novinare.
Na fakultetima na kojima postoje novinarski studiji pitanje je koliko studenti mogu steći praktično znanje, iako se situacija razlikuje od fakulteta do fakulteta. No sada se izjednačio broj novinara koji su završili na burzi i broj diplomiranih novinara koji su tek došli na burzu. Toliko o planiranju edukacije budućih novinara…
S obzirom na sve probleme novinarstva, ima li hrvatsko novinarstvo uopće budućnost?
Naravno da novinarstvo kao profesija i zanat neće izumrijeti, kao ni medij. Nadam se da će projekti HND-a i suradnja s drugim organizacijama uspjeti sanirati i popraviti situaciju, iako to neće biti lako te iako nećemo nikad doći do idealnog kraja. Pozitivno je što postoje brojne stvari koje se nisu prije radile ili koje se nisu radile kako treba, pa postoji puno prostora za napredak.
Kako HND namjerava poboljšati stanje novinarstva?
Osim navedenog Centra, pokrenut ćemo edukacije koje su prije postojale pa su ugašene. Valja reći da je HND udruga koja se nije ponašala kao udruga, ali sada će se ponašati. To je udruga starija od 105 godina koja ima više od 2500 članova, i to profesionalaca. HND se godinama nije prijavljivao na domaće i međunarodne fondove kojima se mogu financirati edukacije, Centar, izdavaštvo priručnika i udžbenika… Mogućnosti postoje i namjeravamo ih iskoristiti