Stižeš u trenu kada prestaješ

Mrzim kad lupaš. Vidiš da se ne osjećam dobro. Glava će mi eksplodirati i srušit ću se od malaksalosti. Ne lupaj! Pobacat ću tvoje glupo suđe, pa ga nećeš moći prati. Mrcvariš glupu kokoš u tavi već satima. Planiraš ju zaliti vinom. Odlično. Jednim udarcem dvije muhe; i najest ćeš se i napiti. O kako mrzim sve ovo. Mogla bih porazbijati sve od ljutnje; pobacati tvoje porculanske figurice kroz prozor, potrgati cvijeću listove, išarati zidove.

Ipak ne činim ništa. Ljubazna sam i dajem savjete o kuhanju, stavljam gumbe na kariranu košulju i promatram tvoje kretnje.

Uvaljuješ mi loše vino u ruke da ga otvorim. Gledaš me s nadmoći, gledaš me kao da je ovo važno i kao da ne smijem upropastiti dan nemarom pri poslovima koji su mi zapovjeđeni da uradim. Gledaš me kao da je ovaj splet osobina koji posjedujem tvoje djelo. Katkad me promatraš kao da vrijedim, ponekad me gledaš kao da sam ništa.

Danas mi se ne obraćaš često. Tek nekoliko riječi o čovjeku koji treba doći i koji će biti od pomoći. Govoriš o njemu kao da je Mesija. Idealiziraš ono što bi mogao učiniti kada dođe, kao da je njegova pomoć jedina koja preostaje.

Plakala bih. U nevjerici sam zbog ikona svetaca koje vise na zidovima. Isus i Marija u nekoliko različitih izdanja: kipići, slike, Isus kao dijete, Isus sa trnovom krunom, Isus bez krune, Isus na križu..

Ne dopuštaš da bogohulim. Ne dopuštaš da kažem što mi je na umu. Uglavnom šutim i bavim se šivanjem. I čitam pomalo o srednjovjekovnom ustroju crkve i države; o tome kako su popovi htjeli postavljati careve na vlast, a carevi popove, pa su se oko toga svađali stoljećima i progonili jedni druge. Čitam o herezama i inkviziciji. Bogumili. Katari. Kalvini. Adamićani. Utrakvisti. Taborićani. Toliko različitih vjerovanja, toliko krvi proliveno kroz stoljeća. Ne učimo; ponavljamo se.

Za dva dana odlazim. Opet će se javiti osjećaj kao da nikada nisam bila ovdje. Znam da ćete živjeti istim tempom. Nikakvih mijena nikada ovdje. Oduvijek isto. Isto otkad znam za sebe. Isto do smrti.

Pravimo se važni danas. Šepiriš se u tajicama. Iritantno razvlačiš žvakaću gumu. Kako obična kokoš može razveseliti! Kako odvlači pozornost od svega. Imat ćemo veliku gozbu, nema sumnje. Cijela koka za nas dvoje; možemo se i opiti, nazdraviti za novi početak u novom gradu. Oho, mogao bi nam biti dobar dan. Mada je loše počeo, mada je premalo poleta u meni danas. Popila sam tri kave od jutros, a čini se da bih mogla zaspati kao dijete iste sekunde. Vrijeme uspavljuje. Oblaci unose inerciju u mene.

Slušam Cavea kako pjeva: “..people, they ain’t no good”, i razmišljam o tome. Slušam ga već neko vrijeme i razmišljam o tome stihu danima. I ne mogu reći ništa u prilog ili protiv toga. Kao da ne mogu uvidjeti istinu, kao da ne mogu vrednovati to što percipiram. Događaju se stvari i ja ih prihvaćam takvima kakve jesu; ne želim ih mijenjati, ne želim ih boljima ili gorima. Samo ih promatram. Nevjerojatno da mladu osobu može prožeti toliko letargije.

Možda se dogodila kap koja je prelila čašu.

Toliko prevrtljivosti glede emocija. Čudim se nestalnosti svega. Ne mogu pojmiti da se s toliko lakoće opredjeljujemo za ove lagodne stvari koje ne zahtijevaju mnogo angažiranosti, koje ne zahtijevaju promišljanje i razbor. Koji besmisao u kretnjama i obavljanju svakodnevnih radnji.

Dereš se na mene jer je muzika glasna. Ne slutiš da me spašava od ludila. Na trenutke imam dojam da mrziš to što jesam i što nisam ono što želiš da budem. Mada ne slutim što želiš. A i da slutim, možda bi mi bilo svejedno. Ne imponira ni ono što si ti danas. Ne vrijedimo mnogo, kako god okreneš. Razmišljam o našoj situaciji često i ne mogu se oteti dojmu da neće biti bolje nikada, da se nećeš pomaknuti s mjesta, da ne mogu učiniti ništa da se pomakneš s mjesta. Čak se pomalo bojim da se ni ja neću maknuti. Uvijek na isti način. Uvijek s istim oprezom i istim ljudima oko sebe. Inertno i kukavički.

Telefon zvoni sedam puta i više. Trčiš uz stepenice i stižeš u trenu kada prestaje. Ja se smijem. Stavljaš koku i neke krumpire kao prilog na stol. Žvačemo zadovoljno. Umačemo kruh u umak od lošeg vina i gutamo kao da nam je posljednji zalogaj. Mačke se motaju oko stola i gledaju nas molećivo u oči. Tjeramo ih, ali se vraćaju. Dajemo im krilce. I one žvaču zadovoljno. Ljudi i mačke okupljeni oko ubijene koke. Jedna životinja mrtva, nekoliko sitih.

Ali zadovoljstvo će iščeznuti za nekoliko trenutaka; uvijek iščezne. Ja se vraćam malaksalosti i letargiji, ti ne znam čemu, suđu vjerojatno, i promišljanju financijske krize koja nas je zatekla. Vjerojatno ćeš još bezbroj puta spomenuti čovjeka koji bi trebao, ali vjerojatno neće doći. Reći ćeš da uspjeh ne mora nužno izostati čak i ako ne dođe. Nije neophodan.

Poštar će doći. Trebao bi donijeti neki davno zarađen novac. Trebao bi donijeti pismo koje kaže da mi smještaj u drugom gradu nije odobren.

Daješ naznake zadovoljstva zbog čovjeka i poštara. Ja isto dajem naznake, mada nisam sretna posve i ne smijem se glasno kao ti, mada bih htjela da mogu.

Lijepo te vidjeti da se smiješ. Volim slušati kako se smiješ. Oduvijek sam voljela i zauvijek će biti milozvučno. 

Poštar je došao. Čovjek nije došao. Kokoš je ubijena. Vino ispijeno.

Ne ulijevaju mnogo povjerenja okolnosti koje su nas zatekle i koje vjerujem da će nas zateći u skoroj budućnosti. Čudan dan. Pomalo smiješan, pomalo tužan. Nemam predodžbu kako bi stvari mogle izgledati za mjesec dana, za godinu dana, za deset godina.

Promatram s balkona

Nisam izišla iz stana nekoliko dana. Tako sam odlučila. Ne mogu podnijeti automobile, semafore, gužve, babe, znoj, kašnjenje, ljude, poslove. Cijeli svijet koji se odvija vani. Sjedim i buljim u uvrnuti virtualni svijet. Ponekad se uključim i kažem nešto na nekom forumu. Odašaljem poruku. Plasiram pjesmu ili priču.

Moje tijelo je poprimilo oblik stolice, oči oblik ekrana.

Nisam otišla kupiti šampon, povrće i kavu. Otkazala sam dogovore. Mogla bih ostati zauvijek u ovom stanu. Samo da mi dobavljaju hranu i stavljaju pred vrata. Jabuke, mrkve i paprike. I kekse. Kekse osobito. I knjige da mi dobavljaju. One koje zatražim.

S prozora vidim kliniku za tumore. Ispred šetaju ljudi u ljubičastim i bijelim ogrtačima. Rodbina izlazi i ulazi u automobile. Jedni žure, jedni teturaju, jedni sjede zamišljeni. Prometno mjesto.

Promatram mijenu vremena. Dva dana je bilo sivo i vjetrovito. Danas pak sunčano. Tako lijepo da me skoro izmamilo van. Ali volja je popustila nakon što sam primila poziv.

- Kaniš li umrijeti tamo?

- Kanim - rekla sam i poklopila.

Ne treba mi on govoriti što ću i kako ću i gdje ću i gdje neću. Sad iz inata neću izlaziti dok mi ne ponestane hrane. A, hvala bogu, ima tjestenine koliko hoćeš. I riže i umaka koje preporučuje Lidija Kralj. Bar petnaest dana mogu da ne izlazim. Eto ti, pa vidi da mogu.

Sad bi se družio? Ja kažem ne. Odlučno i hrapavim glasom kažem.

Kanim li umrijeti? Da i kanim, ne bi saznao. Zamisli drskosti!

Nakon što je nazvao, uhvatila me suluda želja za čišćenjem. Uvijek se uzrujam zbog njega. Potrošila sam skoro pola domestosa. Sve sam ribala domestosom. Čak i parket. Čak sam i balkon ribala domestosom. Stakla, sve. Suludo. Otišla sam malo, svjesna sam.

Ali problem je što vidim neke stvari u zadnje vrijeme. Znam da ne bih smjela vidjeti te stvari. Prvenstveno jer ih prije nisam vidjela. Bakterije, viruse, bacile. Baš kao one iz  reklama prije zalijevanja pločica super dobrim sredstvom za čišćenje. Sve izribam detaljno svaki dan, ali ih vidim konstantno. Gmižu po kauču, po sudoperu, po tipkovnici. Čak ih osjetim na koži. Suludo. Teturaju u skupinama. Crni i smeđi i zeleni. Ja onda trčim po krpu. Špricam raznim sredstvima i trljam. Trljam dok ne nestanu. Ali se vrate. Ako ne za nekoliko sati, onda idući dan.

To me malo uzrujava. Nikada nisam bila ovakva. Tjerali su me da pospremam nered. Sada je sve pod konac. Majka se iznenadila kada je vidjela moju sobu. Majice u ormaru su mi složene po kategorijama. Po boji i po dužini rukava. Ne može se zadesiti da crvena i zelena majica završe skupa. To nikako.

Znam da će mi doći kucati na vrata. Ali neću otvoriti. To jest, pretvarat ću se da me nema. Kako će znati? Ne može znati da sam unutra. Može lupati i zvati policiju, ali ga neću pustiti.

Na pamet mi je pao dan u travnju kada je izjavio da nije mogao i nije znao što bi i na koji način. I da mu je žao jako, ali jednostavno ne može. Na Ribnjaku. Tim riječima. A sada je došlo da zna. Ne vjerujem. Smatram to licemjerjem i nezrelim ponašanjem. On je glumac. Da, i? Fotograf. Da, i? Studira muzeologiju i povijest umjetnosti. Ne imponira. Bit će mi žao kada za tri godine ne bude mogao naći posao.

Kanim li umrijeti? Kanim! Za tvoju informaciju. Dobit ćeš pravo uslikati me mrtvu. Na odru, sa cvijećem. Napisat ću u poruci koju ostavim da ti daju to pravo. Budalo naivna!

Razmišljam dosta o reklamama i načinu na koji su ljudi izmanipulirani njima. Razmišljam o idealima modernoga doba. I razmišljam, jer su mi zadali tako, o Drugom svjetskom ratu i hladnoratovskoj politici. I kako je dobro što je Jugoslavija bila nesvrstana. I razmišljam kako su Malnar i Bebek putovali svuda po Aziji, još osamdesetih, mislim. Družili se s ljudožderima i ostalim domorocima po Borneu. To je bilo pravo istraživačko putovanje, a ne ovo danas, po turističkim aranžmanima. Glupost. Mogu otići i na Jadran ako želim odmor i pogledati koju crkvu. Ali zabavno je reći da si bio u Egiptu ili Tunisu.

Rekli su mi da hitno moram biti uspješna i zgrnuti neki novac. Ali ja nemam genetsku predispoziciju, kažem. Ja ne znam igrati igre koje se igraju danas. Mene izguraju. Od mene su glasniji. Laktare se i gaze nogama. Ja samo odem. I krivim roditelje nakon toga. Uvijek krivim roditelje. To je način da oslobodim sebe.

Odlučila sam ne sudjelovati u svijetu izvan stana. Ne podnosim galamu i zabave u gradu. Kafiće i ciku djece. Prosjake i dućane. Ja ne mogu van.

Ja sam odlučila.