Čudno je samo naše čuđenje da Hrvati vole narodnjake – zaključuje Aleksej Gotthardi Pavlovsky
Aleksej Gotthardi Pavlovsky, Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj, Zagreb, Naklada Ljevak, 2014.
“Ja mislim da su to svi pjevači tamo kod Balkana”, izjava je anketirane srednjoškolke, jedne iz mnoštva sugovornika i sugovornica uvrštenih u raznolik i polemičan polilog na koji se istraživački i analitički izdašno nadopisuje publicistički prilagođen doktorski rad Alekseja Gotthardija Pavlovskog na temu "Narodnjaci ili turbofolk u Hrvatskoj: Trendovi i razlozi popularnosti". Oslanjajući se u velikoj mjeri – kako se to formulira u znanstveno-akademskom registru – na "etnološku metodu kvalitativnih intervjua s velikim brojem kazivača", Pavlovsky je u svoju studiju inkorporirao širok i živopisan, prema kriteriju zastupljenosti reprezentativan i obuhvatan spektar glasova i mišljenja različitog profila i iz različitih miljea koji su za njegovu naslovnu temu vezani bilo strukom (muzikolozi, kulturolozi, glazbeni urednici i kritičari, novinari koji prate estradnu scenu te ugostitelji, menadžeri i izvođači u rasponu od tiražnih zvijezda do opskurnih tezgaroša), bilo kao raznogeneracijski konzumenti, koji ujedno figuriraju i kao tipski predstavnici osnovnih društvenih slojeva i raznih populacijskih kategorija, a koji autoru iznose (ne)kritičko mišljenje o fenomenu problematiziranom njegovim radom (inicijalno otpočetim za potrebe HTV-ove dokumentarne TV serije).
Naravno, to mnoštvo perspektiva, nerijetko opterećeno ideologiziranom reprodukcijom predrasuda i stereotipa, u autorovoj selekciji i kompilaciji tek djelomice zadovoljava antitetičku iscrpnost i empirijsku ekstenzivnost uvida iz svih potencijalno plodonosnih pozicija tumačenja kompleksnosti fenomena narodnjaka i turbofolka. Toga je svjestan i sam Pavlovsky, pa se gomilom tih partikularnih uvida zapravo više služi radi panoramskoga ilustriranja postojećeg obilja (ne)artikuliranih stavova i mišljenja kao simptomatičnih iskaza kroz koja se manifestiraju dominantna općenita uvjerenja, apriorno modelirana uglavnom neosviještenim kulturno-ideološkim konstrukcijama, stoga promašena kada je u pitanju potreba za preciznim razumijevanjem i definiranjem naslovne materije, no autentična kada je riječ o psihologiji odnosa prema Drugome ili o suočavanju sa slijepim pjegama identitetske samorefleksije. U tom smislu anketirana srednjoškolka s početka teksta posvema griješi kada definira narodnjake ograđujućim prostornim izmještanjem, no ključna joj se istina izgovorila frazom "tamo kod Balkana", sažimajući u te tri riječi esencijalni karakter one logike kakvu je studiozno razradila, primjerice, Katarina Luketić u knjizi Balkan: od geografije do fantazije – kao što i iz izjave Vladimira Škareca Škare, izvođača narodnjačkoga melosa ("Pjevam na ijekavici, a to je nedvosmislen znak da sam demokrat i Hrvat"), recimo, progovara shizofrena racionalizacija kontradiktornosti u jednom takvom "fleksibilnom" estetsko-ideološkom sustavu.
Kroćenje binarnih opreka
Drugim riječima, Pavlovsky posve ispravno većinu uvrštenih izjava bira ne da bi citirao "mudrije glave", nego da bi ukazao na indikativne oblike njihovih nepromišljenih i nedomišljenih verbalizacija kao mjesta iz kojih se ponajbolje iščitava ambivalentan, kompleksiran i slabo razriješen odnos prema narodnjacima i turbofolku, nehotično iskren u svojoj omašci, previđenoj paradoksalnosti ili u ogoljelom karakteru papagajskog ponavljanja ključnih riječi mehanički preuzete retorike. Tako da ogromna količina "kvalitativnih intervjua" gotovo nimalo ne pomaže nekakvom idealu mozaičnog slaganja stavova i mišljenja u skup spoznaja, integrativnu konstrukciju koja bi bila na tragu sintetskoga karaktera, ne bi li se tako prevladala djelomična vizura svakog izvora, kao što niti nizanje (ne)suglasnih izjava ne pridonosi mogućnosti da se u toj raznovrsnosti ipak detektira zajednički nazivnik ili jezgra minimalnoga konsenzusa, nego tek zahvaljujući autorovoj analizi podteksta izjava i njegovom pokušaju objektivnog, distanciranog i neostrašćenog razmatranja izgovorenoga otkrivamo u kojoj se mjeri diskurzivnim operacijama regulira nelagoda, pa čak i trauma onih pitanja koja narodnjaci i turbofolk provociraju, bilo da su ta pitanja kulturno-identitetska, (pseudo)ideološka, političko-nacionalistička ili naprosto estetička. Inkluzivno uvrštavajući suprotstavljene tabore i demokratično vodeći računa o balansu oponiranih stavova, Pavlovsky kroz galeriju karakterističnih i reprezentativnih izjava zapravo ocrtava arenu afekata koja se u našem zaoštrenom društvu redovito rasplamsa oko kontroverznih aspekata i konotacija narodnjačke glazbe.
Uspješno nadilazeći mnogobrojne izrečene stereotipe, banalizacije, simplifikacije, generalizacije, predrasude i kategorična uvjerenja pomoću argumentiranih demantiranja i demistificiranja, također i svodeći na pravu mjeru krajnje pojednostavljujuće binarne opreke kojima se kazivači ispomažu u vlastitoj kognitivnoj orijentaciji u pravcu razumijevanja ili osuđivanja narodnjaka i turbofolka, Pavlovsky odvažno opovrgava gotovo sav aktualni repertoar olako prihvaćanih teorija i instaliranih diskursa o toj glazbi kao – ako ćemo za primjer sažeti jedan od narativa u opticaju – ruralnom, neinventivnom, neukusnom srpskom importu koji danas hara Hrvatskom zbog, popularno je to tako danas tumačiti, statusa zabranjenog voća. Pri tome su na testu autorovog preispitivanja pali i poneki uvaženi znanstveno-akademski radovi, budući da njihovim zavodljivim i uvjerljivim simulacijama racionaliziranoga objektivizma prethodi labava ili čak proizvoljna hipoteza, temeljena na fundamentalnom ideološkom opredijeljenju, nekritičnosti pozicije iz koje se misli i predrasudi koja bi se u većoj ili manjoj mjeri zakrivala autoritativnom intelektualističkom retorikom. Osim što će dijelu takve literature prigovoriti da terminološki i teorijskim aparatom ne uspijeva pratiti dinamiku i metamorfozu masovne pop kulture, ili da se ne odmiče od jednostrane vizure elitističkog prijezira, Pavlovsky upozorava i što je kronični problem većine dosadašnjih ambicija u uzastopnim pokušajima, kako kaže, znanstvenog ukroćivanja tog podivljalog fenomena: "Uglavnom, razlozi popularnosti ‘narodnjaka’ i TF (...) češće su se tražili oko njih negoli u njima samima".
Naš šund je bolji od njihovog Kako ne bi bilo krivo shvaćeno iz dosad navedenoga, Pavlovsky nije apologet narodnjaka i turbofolka, no histerija onih koji sotoniziraju narodnjake i delirij onih koji se narodnjacima duševno hrane, a naročito licemjerje onih koji pokušavaju pomiriti poželjnu javnu sliku s osobnim porokom uživanja, opuštanja ili barem kibicerskog fasciniranja tim "slatkim grehom" isprovociralo je Pavlovskog da pokuša neutralno i racionalno razumjeti čime to narodnjaci i turbofolk uspijevaju s jedne strane pridobiti publiku, a s druge strane izazvati toliki animozitet. Iako ga uzima u obzir, Pavlovsky ne smatra da je ispravan pristup toliko u političko-socijalnom kontekstu – makar ga rasteretili i od prekobrojnih ideoloških pritisaka i tenzija – nego ga zanima umjetnička formula kojom narodnjački hit žari i pali. Pavlovsky se ne zadovoljava jednostavnom geopolitičkom ili geokulturnom shemom prema kojoj su narodnjaci i turbofolk drastičan primjer, najgori scenarij infiltracije balkanskog i orijentalnog u zapadnoeuropsku Hrvatsku. Prema Pavlovskom, za razliku od, uvjetno rečeno, jednostavne situacije u Srbiji, gdje je turbofolk bio režimski potican, enigma fascinantnosti toga glazbenoga fenomena uvelike se plodnije može propitivati kroz iskušenja otpora i (navodne) razlike na hrvatskom tlu, na temelju žilavog opstajanja u subkulturnom undergroundu te etapnog manevriranja iz geta do relevantnijeg javnoga prostora unatoč hrvatskoj kulturnoj i nacionalnoj politici te medijskom embargu. U takvoj konfliktnoj i polariziranoj atmosferi hrvatske uljudbe prema narodnjačkom soundu još su indikativnija, smatra Pavlovsky, bizarna hibridna, kompromiserska rješenja koje on naziva politički oportunima katoličkim narodnjacima, dospijevajući tako u svom "čačkanju" hrvatske diskografije preko notornog i, dakako, za tu fenomenologiju nezaobilaznog glazbenog švercera Huljića, do narodnjačkoga zvuka u srcu ultimativno najljućeg bojovničkog hita, do Čavoglava.
Mnogo čime će Pavlovsky osjetljivije čitatelje ražestiti, dok će neku drugu kategoriju čitatelja istinski nasmijati, kao u slučajevima kada nastojanja hrvatske produkcije da ispuni prazninu u eteru "podobnijim" narodnjacima komentira kao nacionalnu akciju u kojoj se željelo dokazati da "naš šund je bolji od njihovog". Na kraju krajeva, netko od anketiranih će i reći da je prerađivao narodnjačke hitove "tako da gode našem hrvatskom uhu". Pavlovsky, naglasimo, nije maliciozan, nego minuciozan: on će muzikološki pedantno popisati koje su to stilske i izvedbene karakteristike narodnjačke melodije te će njene elemente pronalaziti u više ili manje (ne)domišljatim mimikrijskim hitovima hrvatske estrade, u B-chorusu ili nekom drugom segmentu aranžmana.
Asimiliranje trendova
Iako je isprva u sav taj posao krenuo, priznaje Pavlovsky, zbog čuđenja da Hrvati – što tajno, što javno – vole narodnjake, po završetku istraživanja dospio je do vrlo aforistične spoznaje, no tako je u bavljenju odnosom Hrvata i narodnjaka valjda i moralo završiti. Naime, zaključuje Pavlovsky diskretno, ali epohalno: čudno je samo naše čuđenje da Hrvati vole narodnjake.
Razmatrajući to otkriće u povijesnoj perspektivi, on će rekonstuirati kontinuitet toga glazbenoga žanra u hrvatskom kulturnom prostoru, kao i "njegovanost" estetskoga afiniteta hrvatskoga puka prema tom zvuku, čime objašnjava i sve te silne improvizacije i manipulacije u praznini nastaloj tijekom devedesetih (s najdelikatnijim primjerom slušanja narodnjaka među hrvatskim postrojbama u opkoljenom Vukovaru). Tobože najslabije mjesto takve teze, zaluđenost hrvatske mladeži kao populacije koja bi trebala biti u generacijskom diskontinuitetu što se tiče prenošenja te "tradicije", Pavlovsky također tumači povijesno, tj. vitalističkom sposobnošću narodnjaka da radi tržišnoga opstanka asimilacijski posegnu za svim isplativim trendovima kako bi se modernizirali za novodobne senzibilizitete. Na temelju toga (što je možda skandalozno za one koji se trude izgnati narodnjake iz bilo kakve oficijelne kategorije), Pavlovsky generalno razumijeva i taj žanr kao postmoderni fenomen, posve sukladnog ponašanja kao i većina cijenjenijih sorti popkulture. Na koncu, kod narodnjaka nas može smetati samo njihov zrcalni karakter našega društva: vulgarno neukusnog i bestidno prostituirajućeg, ma koliko se pravili gluhi i umišljeno se postavljali iznad takve realnosti svirajući si provarljiviji soundtrack, "tako da godi našem hrvatskom uhu"