Feđa Gavrilović  

Strepnja nad budućnosti i ljubav prema ništavilu

U zagrebačkim galerijama ovoga rujna možemo pogledati dvije interesantne i vrlo različite izložbe. Riječ je o danas iznimno eksploatiranim poetikama – u jednom slučaju intimizma, u drugom socijalne osviještenosti – međutim, ono po čemu se autorice i autor ovih dviju izložba razlikuju od većine suvremenika jest nenametljivost njihovih poruka, ali i suptilnost, neželjena u današnjoj umjetničkoj produkciji, gdje se čini kao da se umjetnici nadvikuju u tobože osebujnim, a zapravo istinski banalnim pokušajima da nam predoče svoj ‘unutrašnji svijet’, svoju ‘poziciju u društvu’, svoje ‘(ne)sretno djetinjstvo’ i niz drugih velikih riječi koje su najbanalnija petparačka melodrama s kioska u dječjem karnevalskom kostimu filozofije.

Utjeha kose u tragovima života Grafičarke koje izlažu u Galeriji Karas uspjele su suvremenim tehnikama otiskivanja i videodokumentacijom ostvariti radove koji u sebi imaju i neku minimalističku suptilnost, ali još više dozu bizarnosti, pa čak i dekadentne ljubavi naspram ništavilu. Izložene grafike i frotaži nisu opterećeni iskazivanjem erudicije svojih autorica ili njihovim osobnim pričama koje bi činile kontekst bez kojeg bi radovi bili ne(sa)gledljivi. Impresija Ane Sladetić i eksperiment Irene Pejović nude nam ulaze u njihove svjetove bez dociranja, a intimizam se ne nameće umjetničkom djelu. Priča nije važnija od dojma koji stvara.

Konkretizirajmo sve ovo. Irena Pejović (inače makedonska umjetnica koja živi u New Jerseyu) otiskuje monotipije umačući busenje kose u boju. Grafički listovi pokazuju njihove guste, isprepletene linije različitog intenziteta crnine. Otisci su precizni, pa svaka vlas ostaje vidljiva, čime se stvara razlika između pojedinih usamljenih linija i masivnih snopova kose. Svaka od njih se izvija na mnogo mjesta i izgleda živo, dinamično i vibrirajuće, kao stvorenje iz mikrosvijeta. Višestruko otiskivanje na jednom listu i slijepi tisak doprinose punini grafike. Njezin eksperiment u otiskivanju osim dinamična vizualnog dojma ostavlja neobičan zadah propasti, onoga što ostaje iza osobe nakon njenog odlaska iz našeg ili vlastitog života. Naime, kosa je dio tijela koji dugo prkosi raspadanju (kako sugerira Matoš u antologijskoj Utjehi kose ili Maupassant u priči o pletenici skrivenoj u stolu) pa njezin otisak sugerira memoriju koja izmiče, nestabilnost sjećanja na nekoga ili nešto. Dlake koje se uvijaju na njezinim listovima pletu vitičasti ornament poput srednjovjekovnog, ali nameće se i asocijacija da su ispljunute iz grla gdje stvaraju smetnje, poput nerješive tjeskobe.

 Varijacije papira, kao i kolorističkog tretmana otisaka, pa i kompozicija unutar listova od manje su važnosti, jer ideja kose kao traga i otiska ostaje ista, a ona je kralježnica ovog ciklusa. Kao što smo rekli, ona je podložna interpretacijama, odnosno osobnim dojmovima, te ne ide dalje od kose kao asocijacije na spomenute osjećaje i tu je njezina nenametljivost. Doduše, može se reći da takav rad ne ide daleko, jer koliko god mu je nenametljivost značenja vrlina, deficit istog tamo gdje je potrebno to svakako nije. Zbog toga je važno odrediti pretenzije ovoga ciklusa: on ne želi prodrijeti duboko, ne želi dati određeni narativ, niti svjetonazor. Izgubiti se u sitnim dlačicama, slijediti te malene bičaše ili prepustiti svoju težinu njihovoj mreži ono je što nam on nudi, a unutar njega moguće je pronaći već spomenuti morbidni minimalizam, trag kose koji ostaje dok se tijelo raspada.

Fantazije oronulih zidova Tema sjećanja ono je što povezuje Irenu Pejović s Anom Sladetić, suizlagačicom u Karasu, grafičarkom već poznatom zagrebačkoj publici. I njezin ciklus Sjećanje varijacija je na temu odsutnosti, ali ovoga puta ne radi se o odsutnosti osobe, nego mjesta koje je umjetnica posjetila. Izloženi su frotaži i videodokumentacije njihova nastanka. Sama tehnika frotažiranja, odnosno prelaska olovkom preko površine određene teksture kako bi se ona preslikala na papir pretpostavlja odsustvo autora, minimalnu intervenciju u kompoziciji u kojoj je umjetnik samo poroditelj koji pomaže teksturi da izađe na podlogu. I tu imamo pokušaj hvatanja sjećanja, iskustva, dojma, ali i uklanjanja subjekta iz njega, svojevrsni pokušaj izlaženja iz sebe. Frotaži su uzeti s poznatih zidova (kineskog, berlinskog, i bunkera atlantskog), a autorica će istaknuti važnost zida kao simbola koji definira identitet mjesta, pa i osobe, no to smatram manje važnim. Upravo je identitet (mjesta, osobe) ono što je poništeno u jednoličnim potezima olovkom koji ispunjavaju papir, upravo fragmentacija spomenutoga zida govori o nemogućnosti pojedinca da zahvati cijelo iskustvo, da pruži definiciju, odnosno distinkciju.

U dosadašnjim radovima Ana Sladetić prolazila je faze grafičke bujnosti, deskripcije i stilizacije, a korak koji vidimo u Sjećanjima (najavljivan intimizmom njezinih crteža velikog formata) usmjerio je njezinu pozornost ka sve većem apstrahiranju, odnosno od punine dojmova (na crtežima Biblija, ili Drugi svijet) ka intuitivnom pristupu njima. Čak i ako ne volimo uklanjanje u umjetnosti, odnosno minimalističku poetiku, u ovom radu možemo pratiti autoricu koja odbacuje svaku bespotrebnu priču i čisti svoju ideju do njezine srži, dok ne ostane gotovo ništa osim postupka rada (videa) i proizvoda (papira). A i jedno i drugo je temporalno i gotovo eterično.

 Na minimalistički način može se prikazivati vlastita nutrina, odnosno emotivni sklop, ali s iluzijom potpunog odsustva autora (iluzijom, jer autor je nužan preduvjet djela, prisutan i kada je najdiskretniji) može se ukazivati i na probleme društva. Fotografija od svojih početaka pretendira na čistu objektivnost i dokumentarnost, a njezino objavljivanje u novinama ima(lo je) i društvenokritički potencijal. Ciklus fotografija Budućnost Bojana Mrđenovića izložen u Galeriji PM polazi u tom smjeru. U kolor fotografijama snimljenima u totalu i iz čvrstoga očišta umjetnik dokumentira stanje lanca dućana Budućnost, osnovanog pedesetih godina. Budućnost je nastala iz tvrtke Psunj i njezine samoposluge pokrivale su područje Pakraca, Lipika i okolnih sela. Tvrtka je do devedesetih poslovala izuzetno dobro, međutim rat i privatizacija došli su joj glave i od nje je danas ostalo tek nekoliko zapuštenih ruševina koje Mrđenović dokumentira s minimumom formalnih intervencija. Napuštene zgrade stoje kao činjenice, a naziv dućana je ironična metafora propale sadašnjosti i budućnosti u liberalnom svijetu.

 Na većini fotografiranih zgrada vidljiva je derutna oznaka trgovačkog lanca, neke od njih su na seoskim putovima, zapuštene i zarasle kao u postapokaliptičnom pejzažu, dok se druge raspadaju u centrima gradova. Tu je zanimljivo pratiti povijest zgrade Budućnosti u središtu Pakraca, koja je najprije izgrađena kao robna kuća u historicističkom (neorenesansnom) stilu kao djelo lokalnog arhitekta Stjepana Golubića, potom je ‘modernizirana’, odnosno devastiran je njezin historicistički sloj, koji se smatrao ‘malograđanskim’, da bi danas stajala kao lešina usred grada, kao podsjetnik na konstantu hrvatskoga razaranja vlastite baštine u kojemu nam ne može konkurirati niti jedan od naših ‘vanjskih neprijatelja’ kojima obiluje osnovnoškolska mitologija.

Tko su neprijatelji budućnosti? Najveći neprijatelj budućnosti ipak je vrijeme koje je fizički uništilo zgrade, ali je, što je još važnije, onemogućilo i ponovni procvat malih obrta, dućana ili zanatskih radnji. Liberalni kapitalizam pogoduje monopolima, velikim trgovačkim lancima, bankama i krupnim ulagačima. Samoodrživost malih zajednica je nemoguća i one su, nasuprot snu arhitekta Golubića, koji je želio stvarati palače u Pakracu (kako to danas smiješno zvuči) osuđene na poziciju duboke provincije, na ponižavajuće siromaštvo, a talentiranim ljudima ne preostaje drugo nego da se zapute do prvog većeg grada. Temu iseljavanja ovaj fotograf je već dodirnuo u seriji Dobrodošli, koja pokazuje visokoestetizirane, raspadnute interijere napuštenih kuća u selima zapadne Slavonije, iseljene ne zbog rata, nego upravo zbog nepostojećeg životnog horizonta u tom području. Treba reći da je tako i zbog globalnih trendova od devedesetih (pojeftinjenja rada na istoku, brže proizvodnje dobara) koji su uzrok propasti manjih industrija i provincije i u zemljama kudikamo bogatijima od Hrvatske. Ovaj ciklus priča je o propasti naše ekonomije, dok se bezumni i priglupi narod iscrpljuje u efemeridama pseudoideoloških obračuna.

Toliko o politici koja je izuzetno važna u ovome ciklusu, a sad pogledajmo na koji se način ona u njemu manifestira. Ono što tu treba cijeniti jest to da on ne docira, ne igra na kartu patetike (kao na primjer, i to na sličnu temu i vrlo uspješno Michael Moore, posebice u svom prvom filmu Roger i ja iz 1989.), nego sistem optužuje nijemo: postavlja mu pred lice zrcalo i sliježe ramenima u rezignaciji. Svi mi ćemo podijeliti budućnost Budućnosti, raspast ćemo se i nitko neće pitati za naše sjajne trenutke. Ove fotografije ne nude rješenje, ne stoje na propovjedaonici savjesti, niti se bave jeftinim angažmanom kojemu je cilj isključivo promocija umjetnika. Fotografova apsolutna hladnoća u postupku kao i pokušaj čiste dokumentarnosti kojom prikazuje ove ruševine govore o nepromjenjivosti situacije, o bezizlaznoj slijepoj ulici bez budućnosti (i Budućnosti), o krležijanskom ‘panonskom blatu’ u kojem nije zaglavila samo naša provincija, nego i cijela zemlja (i Zemlja)