Ovogodišnja natječajna izložba T-HTnagrada@msu.hr metafora je problematičnog kompromisa između umjetnika, pokrovitelja, žirija i publike
Način na koje umjetničko djelo nastaje određuje i način na koji ga se najprikladnije i najpotpunije može promatrati, doživjeti i analizirati. Kazališne predstave i ostali oblici izvedbenih umjetnosti oduvijek su bili kolektivni doživljaji, u svojoj najdubljoj biti iscjeljujući društveni rituali čiji je osnovni zadatak bio i ostao uzdrmati i pročistiti temeljnu hijerarhiju zajednice, što bi trebalo vrijediti i dan danas, kada je kazališni ritual gotovo u potpunosti institucionaliziran i birokratiziran. Stoga se kazališnom činu najuputnije prepustiti zajedno s većom skupinom ljudi – samo tako u našim vlastitim emocijama, uz pomoć katalizatorskog učinka glumačke igre, možemo prepoznati nepregledni id kolektivne podsvijesti. Film, nemjerljivo mlađa grana umjetnosti, u mnogočemu je znatno drugačiji, prije svega zbog svoje suštinske povezanosti s industrijskim mehanizmima kapitalističkog društva (da, čak i kada govorimo o tradiciji filma u socijalističkim i sličnim zemljama), što je i uvjetovalo njegovu pojavu tek u eri modernizma. Prije svega kolektivni proizvod uhodane, kvalificirane mašinerije (koliko god podržavali i idealizirali podzemni, kapitalom jedva okrznuti film), ipak je film vrlo često snažan generator individualnog sanjanja, zbog sasvim osobite strukture filmske slike, veoma nalik filtriranoj, to jest montiranoj struji naše vlastite svijesti. Gledanje filma, dakle, predstavlja svojevrsni odmak od klasičnog kazališnog rituala svakodnevnice, čineći ga do određene razine internim, naglašeno intimnim, tako da dramski sukob postaje konflikt koji možda možemo razriješiti isključivo u sebi. Zbog toga nemamo problema sa samotnim, uzastopnim gledanjima filmova unutar naša četiri zida, iako posjet kinu kao univerzalnom distributeru snova vjerojatno nikad neće izgubiti posebnu draž.
Ima li ovdje besplatne umjetnosti? S druge strane, čini se da su klasične i suvremene vizualne umjetnosti (od slikarstva, grafike i kiparstva, pa do instalacije, videa, konceptualnih radova, i ostalog), koliko god danas i same bile proizvod jednog razrađenog i razgranatog sustava, usklađenog s drugim granama tzv. ‘kreativnih industrija’ (a time i s osnovnim tijelima političke i ekonomske moći), zadržale određenu auru tajanstvenosti, neprozirnosti, ili – rekli bi mnogi – bezrazložne hermetičnosti i mistificiranosti. Usprkos potpunoj uključenosti umjetnika (često tek vrsnoga zanatlije i menadžera) u sustav kreiranja, distribucije, prodaje i kupnje umjetničkih djela, činjenica jest kako stvaranje umjetnosti, ili barem nečega što će naknadno poprimiti umjetničku narav, i u takvom kontekstu (što valja priznati i rubnim vrstama filma i kazališta) još uvijek može biti jeftino, pa i potpuno besplatno, i prema tome sasvim nepogodno za prodaju ili kupnju, odnosno borbu za opstanak pred jedinim i neupitnim sucem današnjice – tržištem. Da, zaista može biti tako, premda najčešće nije. No, kada se sve sretne okolnosti poklope, djelo postaje umjetničkim time što se njime ostvaruje komunikacija jedne osobe s drugom – nepatvorena, necenzurirana, nesavršena, k tome i iskrena i obvezujuća. Pitanje glasi: je li tako bilo i na recentnoj izložbi revijalnog godišnjeg natječaja T-HTnagrada@msu.hr, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti? Naime, riječ je o manifestaciji koja posebno dobro iskazuje ranije opisani konflikt – jedna od najvećih telekomunikacijskih tvrtki u regiji izdašno sponzorira najprofitabilniju državnu natječajnu izložbu u sklopu svog kulturnog programa, i premda je međunarodni žiri (koji su ove godine činili mr. sc. Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a, Dunja Blažević, povjesničarka umjetnosti i direktorica Centra za savremenu umjetnost Sarajevo, Radmila Iva Janković, kustosica MSU-a, Evelina Turković, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, Darko Fritz, teoretičar, kustos i umjetnik, Zlatko Kopljar, multimedijski umjetnik i Bart De Baere, ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti Antwerpen) posve nezavisan, nije naodmet zapitati se određuju li donekle iznosi triju nagrada granice do kojih su umjetnici spremni ići u svojim traženjima. Pitanje je na mjestu jer, generalno gledano, čini se da granice postavljene prethodnom izložbom ovaj put nisu prekoračene, iako pojedini radovi svakako jesu na svoj način izrazito sugestivni.
Izložba sa zrnom soli Za početak, među 38 izloženih radova (od 200 prijavljenih), uz očekivani, premda suzdržani priljev slika, crteža i fotografija, najveći dio izložbe ponovno su činili video radovi, ambijenti i instalacije, počesto izmiješani u hibridne, no ne uvijek i nepredvidive forme. Također, prvu i drugu nagradu zaslužili su upravo video radovi – Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom (1978./2010.), provokativan i zanimljiv, ali ne i osobito radikalan projekt našeg međunarodno najpoznatijeg video umjetnika; te Sol (2012.), mnogo suptilniji rad Tonija Meštrovića, koji je svojom hipnotičkom, poetičnom estetikom s pravom zaintrigirao žiri (srodan mu je rad iz 2011. Prebivalište praznine Tanje Deman, o kojem će kasnije biti više riječi). Treća nagrada, pak, pripala je Nemanji Cvijanoviću za rad Do not fuck with social democracy! (2011.), fotografiju ogromnog formata otisnutu na aluminijskoj plohi (320x170x20 cm), koja predstavlja vješto izvedenu, ali ipak samo dosjetku: ironičan komentar jalovosti suvremene institucionalne socijal-demokracije – monumentalnu bijelu zastavu koju promatramo kroz kričavu crvenu foliju. Koliko je ta slika rječita metafora, a koliko površna interpretacija vrlo kompleksnog političkog problema, pitanje je za raspravu; makar se umjetniku mora priznati kako je tiskajući fotografiju na sjajnoj, luksuznoj podlozi, opravdano pretvorio zastavu u fetiš vrlo sličan križu, dodatno podcrtavajući globalnu impotenciju klasične ljevice time što je zastavu ostavio bez bilo kakvih nacionalnih obilježja. Bez sumnje, riječ je o efektnom radu, no je li to zaista dovoljno za reprezentativnu izložbu koja bi trebala okupljati neprikosnoveno najbolje od domaće produkcije umjetnosti? Bilo bi dobro kada bi se rasprava u eventualnim naknadnim polemikama, ako ih uopće bude, kretala i u tom smjeru.
Meštrovićev video uradak Sol, u trajanju od 23 minute, zato je nešto potpuno drugačije – digitalnim alatima upravljano, autentično suočavanje gledatelja s fragmentom zaboravljene analogne stvarnosti, koji u svojoj urbanoj svakodnevnici sasvim sigurno nije imao prilike iskusiti nešto slično. Video je u prvom redu svjedočanstvo o polaganoj, permanentnoj patnji u jednom specifičnom geografsko-biološkom okruženju, morfološki reduciranom i ogoljenom (pa je i način video zapisa također takav, odmjeren i suzdržan, ali zato ništa manje uzbudljiv i senzualan), u kojem se uobičajene socijalne i kulturne kategorije gube, a čovjek ostaje sam u iznimno darvinističkom okruženju, u potrazi za najosnovnijim životnim resursima. Riječ je o obnavljanju manualnog, mukotrpnog postupka prikupljanja morske soli u dupljama zabačenog, nenastanjenog otočića Oruda kraj Velog Drvenika u splitskom arhipelagu, što je bio uobičajeni zanat dalmatinskih težaka u ono davno doba kad su tim dijelom jadranske obale upravljale naizmjenično Venecija i Dubrovačka Republika, a siromašan se puk snalazio kako je znao i umio, protuzakonito berući sol sa svoje rodne zemlje koju su još prije njihova rođenja prisvojili drugi. Možda bi bilo pretenciozno ustvrditi kako je to nenametljiva paralela sa sadašnjom ekonomskom, ali i političkom situacijom, kada su prirodna dobra sve manje javna, a sve više privatna, te nije nimalo nerealno očekivati kako će nam u bliskoj budućnosti biti zakonski nedostupna čak i najosnovnija sredstva za život, poput vode i njenih prerađevina u svim agregatnim stanjima. Pri tome valja istaknuti kako Meštrovićev video nije nikakav politički pamflet, nego dostojanstvena posveta izboranoj muci nekih odavno pokojnih ljudi, koja bi uskoro mogla postati i naša, te nas ukrasiti jednakim ožiljcima. K tome, zbog prikladne osebujnosti forme, neizbježna istinitost sadržaja dobiva gotovo sudbonosnu dimenziju.
San o praznom i napuštenom Muzeju Prebivalište praznine Tanje Deman gleda se u diptihu s Meštrovićevim videom baš zbog te zajedničke suptilne lakoće izraza, koja u svojim nježnim montažnim rezovima kao da čuva neku izrazitu snagu primordijalnih prirodnih elemenata. Ovdje je riječ o nizu statičnih kadrova koji prikazuju nepoznat, potpuno prazan, modernistički monumentalan interijer, okružen divljom prirodom i olujnim vjetrovima, što vidimo kroz prozore, čime se neprestano virtuozno orkestrira napetost između prvog i drugog plana u kadru. Još više nego gledajući Meštrovićev video, promatrač se osjeća izgubljenim između ostatka ostataka ljudske civilizacije, prebirući pogledom po njenim ruševinama dok eksterijerom urliče studen vjetar i briše granice između prošlosti i budućnosti. Kada bi video Demanove bio projiciran samostalno u posve praznom muzeju, tek tada bi to bio odgovarajući ugođaj za njegov doživljaj, čime se svojom beskompromisnom sugestivnošću izdvaja od svih drugih radova na izložbi.
Kada se piše kritički prikaz izložbi ovakvog tipa, najveći je problem njihova opsežnost, zbog čega je nužno fokusirati se na svega nekoliko reprezentativnih radova, koji ne moraju uvijek biti i najkvalitetniji (što je također diskutabilna kategorija). S druge strane, općenita uniformnost i relativna predvidivost radova na ovoj izložbi uvjetovala je lak izbor, jer su iskočili oni o kojima se naprosto moralo pisati i koje se ni pod kojim okolnostima nije moglo ignorirati, pri čemu to nisu samo radovi spomenuti u ovom tekstu, nego svakako još barem dva-tri djela, poput serije fotografija Nevena Petrovića Billboard (2012.) i sjajne ambijentalne instalacije Bijela soba (2011.) Valentine Stepan. Kamo sreće da je izbor bio mnogo, mnogo teži! Ovako, primjetno je kako u korijenima koncepta ove redovite godišnje izložbe leži, nažalost, problematičan kompromis – pokušaj pomirenja očekivanja samih umjetnika, uže stručne publike, šire laičke publike, pokrovitelja, te članova žirija, što svake godine postaje sve teže i teže, i napokon se očituje ponajviše u jednom – kvaliteti konačne (re)prezentacije