Suzana Marjanić  

Stvaranje kao duboko oranje

Jedna ste od rijetkih naših umjetnica koja je dulje vrijeme bila posvećena land artu. Kada ste osjetili to usmjerenje prema “izvedbi Z/zemlje” i zbog čega već neko dulje vrijeme (točnije, od 2009.) ne radite na sličnim projektima? Naime, u popisu radova navodite kako ste rujna 2009. izveli posljednji, dakako, za sada land art projekt Hommage čovjeku koji je zamatao stabla (Zagreb, park Trešnjevka). Tako i za portal ziher.hr navodite da ste trenutno zastali s izvođenjem land arta.

Izvedba Zemlje? Ovo je zapravo dobar put za pronalaženje hrvatske riječi za land art: iz – voditi Zemlju, voditi iz Zemlje... voditi k Zemlji... u Zemlju... Znanje / umijeće / umjetnost Zemlje? Zemljano i zemaljski. I van-zemaljski isto tako... Terra est stella, uostalom... No, dok ne nađemo pravu riječ – neka to bude land art – kao operativni termin. Lingvistika i etimologija uvijek pomažu u potrazi za značenjem/znanjem, tj. za korijenjem ili za izvorom,  a to mi se činilo uvijek bitnim – i traganje i korijenje i izvori. Dakle, nakon ovih lingvističkih asocijacija i natuknica, vraćam se u 1997. godinu. Počeci te vrste moga stvaralaštva mogli bi se vezati uz (moju) klaustrofobiju. Izaći van – van okvira, van zadanog, van ograničenog, van ograničavajućeg – bilo je u jednom času pitanje opstanka moga stvaralaštva. A time valjda i mene. Ateljea u to vrijeme ionako nisam imala. Dolazilo je proljeće, valjalo je preživjeti, oživjeti, valjalo se odazvati. Prvu Crvenu krpu rasprostrla sam u svome dvorištu u Vodovodnoj 5 u Zagrebu. Crvena tkanina bila je poput velikoga crvenog poteza kistom, u zelenilu koje je isijavalo. Bilo je to upravo u ovo doba, u vrijeme Jurjeva, u doba kada zelena boja zemlje postaje jednako jaka crvenoj boji – koja je isto tako boja zemlje. I kako, dakle, ne reagirati, kako se ne odazvati tom komplementarnom (iza)zovu? Bila je to čista radost! A Hommage čovjeku koje je zamatao stabla izveden je 2009. godine, usred Zagreba, u spomen na jednog pokojnog ugljanskog oriđinala, kojega tamošnji stanovnici još pamte. On je umatao starim šarenim krpama pojedina stabla po otoku, u nakani da ih štiti. Izložila sam uvećane fotografije tih umotanih stabala koje i desetak godina nakon njegove nasilne smrti (iscipelarili su ga, naime, u Zadru, blizu umobolnice), pružaju dirljive istinske umjetničke (?) prizore s udaljenih uvala na zapadnoj strani Ugljana. Možda sam baš time zaokružila jedan svoj (životni i umjetnički) ciklus. No, klaustrofobija ovoga svijeta ne sustaje, i osjećam da se treba(m) vratiti. Zemlji?

LAND ART I OBRED

Prestrašna sudbina, no zamijetila sam da su neki umjetnici performansa isto tako poneseni sudbinama tzv. marginalaca. Mogu spomenuti osječku beskućnicu Anu Šebalj i Ivana Faktora ili pak splitske redikule koje su vrlo rado isticali kao svojevrsne preteče, kako Trokut to kaže, pripadnici anti-grupe Crveni Peristil, što se tiče akcionističkih energija Splita. Jednom je prigodom, spominjući svoj neizvedeni land art projekt Rezanje Sljemena (Neobični projekt) iz 1960. godine Ivan Kožarić spomenuo za tu vrstu radova odrednicu “zemljani radovi”. Izvedba zemlje, zemljani radovi… imate li možda još neki prijedlog?

U odgovoru na prethodno pitanje malo sam se poigrala s riječima i njihovim značenjem. Ali, to je (tek) traženje. Potraga koja ima razne ogranke. Termin, kad se jednom pronađe, odredi i ustali, onda možda i zarobi svoj sadržaj. (Sve) dok nije tako, umjetnost može što hoće, može preskakivati ograde/odrednice, zar ne?

Što Vas je u tome smislu usmjerilo na izlazak iz ateljea te da li neke prostorne intervencije radite bez prisustva publike, odnosno koliko je uopće publika potrebna tim projektima s obzirom da je riječ o translaciji “slikanja” iz ateljea u prostor prirode? Pritom, koliko mi se čini, više ste usmjereni da svoje land art projekte nazivate prostornim intervencijama. Zbog čega ponekad odustajete od te engleske sintagme za koju se još u nekim kontekstima koristi i kao bliskoznačnica Earthworks?

Evo, ponovila bih – jedan dio odgovora na ovo pitanje sadržan je već u uvodu, u gornjem odgovoru. Prostorna intervencija također nije spretna sintagma, zar ne? Zvuči kirurški, agresivno... Trebali bismo razmisliti o terminima. Nomen est omen. O land artu kod nas malo se pisalo, mnogošto se još nije ni sabralo, ni dokumentiralo, ni valoriziralo. Performans u Hrvatskoj se tekstualno dokumentira. Što ćemo s land artom? A pitanje prisustva publike (ili bilo koga, zapravo) pitanje je koje nisam do kraja razriješila i kao i svako pravo pitanje nema jednoznačan odgovor. Možda upravo tu leži (teoretska) razlika između preformancea i land arta. Za land art naprosto nije potrebna publika. Nije nužna. Nije ni nepoželjna, no ja je ni ne bih nazvala publikom, jer publika podrazumijeva neku predstavu/izvedbu, koja je s druge strane promatrača, a to meni nikako nije blisko. Nazvala bih to radije prisustvom ili odsustvom drugih osoba/bića.

Land art, onakav kakav je meni blizak – i bitan, jest zapravo vrsta obreda. Obred jest obrat na dobro. Obred nije roba. Niti je robovanje. Umjetnost jest nešto suprotno i robi i robovanju. Tu se vjerojatno približavamo počecima umjetničkog izražavanja kod ljudske vrste kada su rituali omogućavali opstanak (svetog) svijeta. U obredu nema publike. Obred je promašen kad netko bulji ili plješće, zar ne? Ili kad snima kamerom? No, bez dokumentiranja nema – dokumenta.

Imam jedno važno iskustvo koje mi se dogodilo prije nekoliko godina, na Marjanu iznad Splita. Bilo je to povodom Dana očuvanja Marjana. Provlačila sam crvenu nit kroz šumu. Tu se našla jedna trinaestogodišnja djevojčica. Sjećam se, zvala se Tara. Rekla sam joj: “Budeš sad ti malo?” I predala tkaninu u njezine ruke. Ona je nastavila – vezivala je nit oko stabala, provlačila se kroz žbunje, crtala svoj put... Bilo je to dobro. Translatio... Autorstvo/ ego / povlašćivanje time sam, barem u tome času, stavila u pitanje i na svojevrstan način nadišla.

CRVENA KRPA I STARI PRIRODNI BUNDEK

Obično ističete kako ste prvi land art izveli točno prije 17 godina na Bundeku povodom Jurjeva 1997. godine, kada su se po prvi puta okupili projekti sličnih ekoloških stremljenja, npr. etno-bend Legen kao što su i neki umjetnici/ice tada izveli projekte u okviru koncepta rada sa z/Zemljom. Koji ste projekt pripremili za tu prvu urbanu manifestacijsku proslavu Jurjeva u Zagrebu koja se nažalost u takvoj manifestnoj kvantiteti nije ponovila?

To je bilo ono, još uvijek sretno vrijeme, kada smo bez velikih priprema i projekata, naprosto – nešto uradili – skupili se na Bundeku – na onome starom, na kojemu je još bilo grmlja, drveća, gnijezda divljih pataka, ježeva, pitke vode, dobrih i još kojekakvih duhova, i kojega je kao takvog trebalo samo sačuvati i malo počistiti, i dati mu poštovanje kao preostalom nedirnutom odsječku izvorne prirode unutar velegrada. Naravno, to su bili posljednji dani takvog Bundeka, podsvjesno smo to znali, a svjesno smo pokušavali svojim akcijama ukazati na vrijednost Bundeka, ali kome? Uskoro se pokazalo da je sve drugačije...

Dakle, onu svoju prvu Crvenu krpu iz dvorišta jednostavno sam odvukla na Bundek i s jednog spruda pustila da se spusti prema jezerskoj vodi. Nad sprudom su bile vrbe, u vodi su bile ribe i ponešto smeća kojeg smo tom prilikom skupili i počistili okoliš. Bilo je tu još jako zanimljivih akcija – sjećam se, na primjer, da je tada Igor Grubić zasadio na jednom proplanku tri mala stabla: hrast, brezu i lipu. Ne trebam ni napomenuti da ta tri stabla odavno više ne postoje. U tijeku preuređenja stabla su nestala. S lica Zemlje. Nastao je i ostao današnji Bundek.

A moja Crvena krpa – tkanina dugačka dvadesetak metara naprosto se tada sljubila s okolinom, s tlom i s vodom – počela je lelujati i odražavati se u zelenoj vodi, bila je tu. I to je bilo to.

KRPE I KOLCI

Obično svoje land art projekte, koje ste odredili i naslovnom sintagmom jedne svoje izložbe Krpe i kolci, doživljavate kao slikanje u prostoru/prirodi. Da li onda navedene materijale ostavljate u prirodi kako bi nestali prirodnim tokom slike u prirodi? I tragom navedenoga koristite li prirodne materijale kao i eko boje?

Da, tkanine su (kao i drveni kolci) prirodna tvar i one mogu o(p)stati ili nestati, svejedno, mogu se razmočiti, mogu od njih ptice ili miševi možda graditi gnijezda, može ih raznijeti vjetar... Jednom prilikom u Prilepu u Makedoniji jedan me momak zamolio da uzme tkanine kako bi od njih kreirao haljine za svoj maturalni rad; bio je to jedan mladi modni kreator, koji je sretno ponio naramak ružičastog i ljubičastog platna, a i ja sam bila sretna takvim ishodom. Drugom su mi prilikom, na Krku gradski derani – grupa desetogodišnjaka – ukrali krpu sa stijena i htjeli su mi je drugo jutro prodati za deset kuna... Dogovorili smo se prijateljski...

Krpe su već u boji (kupujem ih u onim famoznim dućanima, gdje su na policama tkanine u balama i gdje prodavačice mjere drvenim metrom, na Britancu ima još jedan takav dućan pun tkanina od poda do stropa).

Najčešće su u nekoj crvenoj boji, a raspon crvene kao primarne boje može biti, znamo, od boje života do boje smrti – poput venske ili arterijske krvi – nebrojene su mogućnosti crvene boje...

LAND ART BEZ TEHNOLOGIJE

Koji su Vam radovi sa Zemljom posebno dragi. Ovdje mislim na mega-projekte u kojima se koriste npr. buldožeri, dizalice (npr. Double Negative Michaela Heizera, iz 1969/1970.).

Impresivne su te mega-brazde, u prvom naletu bih i ja rado uzela ogroman buldožer, zar to nije divno... moćno, pa i lijepo, ali odmah potom me Google odveo na sasvim drugu stranicu – i stranu svijeta – australski land art... Nešto sasvim drugačije. Pritom sam naišla na jednu poljsku poslovicu: “Ne guraj rijeku, ona će teći sama od sebe.” Postoje lovci-sakupljači, postoje orači, postoje ratnici. Postoje oni/one koji/e pjevaju uspavanke ili bajalice za iscjeljenje...

Zbog čega ste žutu boju platna odabrali upravo za “land art” projekt na Velebitu – na Velikom Rujnu?

Žuta je zlatna. A zlatna je sveta. Svijetla i sveta. U njoj je sadržano Sunce. I Velebit je svet. Veliko Rujno je planinska visoravan na kojoj su nekada bili ljetni pašnjaci. Usred nje je crkvica Gospe od Rujna, a pojedine stijene na Rujnu se još uvijek štuju – etnografska istraživanja govore o tzv. B/babama – kamenim monolitima – koje su čuvale to područje. Na Velikom Rujnu izvela sam Zlatnu spiralu. Bilo je to upravo u vrijeme ljetnog suncostaja. Nekada su pašnjaci na tim visinama u to doba oživljavali i živjeli sve do kraja ljeta. U isto vrijeme na Velikom Rujnu jednu od svojih akcija – otiskivanje lica zemlje – izveo je riječki umjetnik Branko Lenić. Bili smo jedini na Rujnu. I čuli smo glasanje medvjeda, u blizini. Javio nam se iz šume. Zanimljivo je da mnogi land artisti izvode širom zemlje upravo spirale. Ne bih rekla da kopiramo jedni druge. To bi zaista bilo besmisleno. Prije bih rekla da radimo na istom. I to daje nadu.

Spomenuli ste spiralu; tu je i jedna od najpoznatijih spirala Spiral Jetty Roberta Smithsona iz davne 1970. godine koju su povjesničari umjetnosti iščitali (čak) i iz aspekta Gestalt psihologije, a o kojoj Ivan Ladislav  Galeta – ne iz vrijedonosne perspektive već iz ekološke niše, nije imao pozitivnokvalitativno mišljenje. Koje značenje pridajete svojim spiralama?

Uz svaki land art ispisujem kratki tekst – zapis kojim popraćujem taj čin. Uz land art Zlatna spirala I, koji sam izvela na brdu Drosos u pokrajini Rouvas, na otoku Kreti, u srpnju 2008. zapisala sam: “Spirala je i sveta i svagdašnja. Na Kreti, velikom svetom otoku, susrećem spiralu. U obliku kruha, školjki, bilja, plesa, arheoloških krhotina, pastirskih nastambi, valova, energetskih staza u krajoliku… Kroz trnje zapuštenog maslinika, kroz gusto staro vrijeme, kroz naslage života živih i davno mrtvih, probijam crtež – tvarnost spirale svojim tijelom i svojom mišlju.”

Drugom sam prilikom napisala: “Spirala (zavojnica, uzvojnica) jednostavna je i posvuda je: ponovljeni, ponavljani ritam života, povratak u središte i istodobno izviranje iz središta u beskraj – dva (bes)kraja postojanja. I pjesma i ples i put duše i Sunce i Mjesec u svom su praobliku – spiralni.” Treću spiralu, onu na Velikom Rujnu na Velebitu, popratila sam ovim riječima: “U(z)vojnica /spirala/ je put Sunca i Zemlje. Utrobe, nutrine, rasta, zrenja, izlaska, uviranja. Do Velikog Rujna namjeravaju uskoro, još ove godine, probiti cestu.” Ovo o cesti je nastavak, primjedba, koja se odnosi na uzaludnost nastojanja za očuvanjem nekih mjesta na Zemlji. Zar baš posvuda mora prolaziti cesta, da bi land-roveri i džipovi i kvadovi skupa sa svojim vlasnicima i svime onime što ide uz njih mogli prodrijeti u najosjetljivija mjesta – npr. na nekadašnje pašnjake na Velebitu?

LAND ART I SVETO

Spomenuli ste kamene monolite B/babe; koliko Vam je isto tako bitna sakralna dimenzija krajolika, kako je navedeni kompozit prirode odredio, što se tiče naše etnologije i kulturne antropologije, pokojni etnolog, antropolog Tomo Vinšćak?

Izgleda da neki ljudi – stvaraoci, znanstvenici, mislioci – s različitih stajališta misle, govore i rade isto. To daje nadu, kako rekoh. Pokojnog Tomu i njegov rad, kao i rad njegovih suradnika, upoznala sam nakon što sam izvela već podosta svojih land art radova.

Rezultati tih novijih etnoloških, lingvističkih i kulturno-povijesnih istraživanja potakli su me i na sudjelovanje u zajedničkim akcijama, a i na nastavak prikupljanja podataka na terenu. Otkada sam osvijestila neke elemente tih istraživanja, ukazuju mi se neprestance novi izvori. Neki dan sam npr. prolazeći kroz zapadni dio Hrvatskog zagorja (Zagorje je, naime, moj zavičaj) i iščitavajući toponime u krajoliku – naprosto bilježila sljedeće: Kunagora, Vinagora (starije i novije Marijino svetište), između njih slap Sopot i stijena Vražja peć, u selu Sopotu srednjovjekovna kapela sv. Mihaela i kip sveca koji ubija vraga, zapadno od Vinagore Dubravica i područje od srednjeg vijeka zvano Terra sancti Georgii. Da je Tomo živ, imali bismo već i interpretaciju!

Mnogo je toga neistraženo, nedokumentirano. Etnografska istraživanja samo na području Hrvatskog zagorja gotovo da i nisu nikada sustavno provedena. A nematerijalna baština najkrhkija je građa.

U tome smislu upravo ste jednom prigodom nakon održane konferencije o šamanizmu u organizaciji Tome Vinšćaka priredili između Motovuna i Oprtlja jednu takvu izvedbenu energiju “krpa”. Sjećam da su “krpe-trake” bile crvene, i da smo Vam se gotovo svi pridružili u toj prostornoj izvedbi “krpa”. Bilo mi je zanimljivo kako je Tomo Vinšćak, kao tibetolog, odmah navedenu livadnu krpenu sliku povezao s tibetanskim molitvenim zastavicama.

Znači da smo svi tada bili na dobrome tragu.

I završno. Recite nam nešto o svojim radovima koje trenutno dovršavate. Naime, u pripremi Vam je grafičko-pjesnička mapa Tragovi s akademskim slikarom-grafičarom Jurom Kokezom, knjiga proze Knjiga stanja duša i knjiga poezije Putničke u izdanju Hrvatskog društva pisaca. Koliko ima z/Zemlje u tim radovima?

Bez Z/zemlje nema ni tragova ni stanja duša ni putovanja, a upravo su to dubinski motivi koji me nagone na stvaralaštvo. Kad izuzmemo one banalne “svakodnevne žalopojke” – kako nema vremena / novaca / podrške / energije, kako nam čista borba za egzistenciju nalaže da radimo 24 sata na dan, i to poslove koje ne volimo i koji su nam nametnuti od strašnog nevidljivog gazde, kao i poslove koje volimo i koji nas zaokupljaju (u mom slučaju radi se o konzerviranju i restauriranju umjetnina), kad izuzmemo strah i slabosti, starenje i trenje koje oduzimaju snagu, i kad se vratimo korijenju i izvoru – preostaje nam najviše moguće: stvaranje. Kao odaziv i uzdarje životu. Vesele me Tragovi – još malo pa će biti i vidljivi. Knjiga stanja duša jest “duboko oranje”, na putu prema romanu... Brazde su tvrde, probijam se... No, ima ih mekih putova. Pisanje je i jedno i drugo. A Putničke su napisane. Još samo da dobijemo potporu i otisnemo ih. Kao proslavu baš bih mogla izvesti neki land art..