Nova filmska biografija osnivača Applea baca svjetlo na osobnu priču čovjeka iza mita
Steve Jobs r. Danny Boyle, 2015.
Nakon igrane i dokumentarne biografije u razmaku od oko samo tri godine, još jedan film o Jobsu činio se kao pothvat koji je jamčio da od tog brašna pogače biti neće. Nasreću, scenarističko-redateljski dvojac Sorkin-Boyle ovoga puta nije odlučio krenuti utabanom stazom, vjerojatno se vodeći upravo rezonom navedenim u prethodnoj rečenici. Umjesto da utrpaju što više detalja iz Jobsova života u film koji bi prosječnom gledatelju bilo poprilično teško provariti, odlučili su se posvetiti onom što su smatrali trima ključnim razdobljima Jobsova života gledanim kroz prizmu njegovih legendarnih šoumenskih prezentacija novih proizvoda: od Macintosha preko NeXT-a pa do prvog iMaca. Ključna misao vodilja ovog pristupa nije bila prikazati ono što se događalo pod lupom javnosti, nego manje poznate, intimne prizore koji su odredili čovjeka na prvoj crti tehnoloških inovacija u posljednjih 30 godina. Doslovno i metaforički prikazati što se događalo iza scene.
Dirigent orkestra
Umjesto da scenarij temelje na najvećim Jobsovim uspjesima i tako samo produbljuju mit, autori su nam isporučili priču o razdoblju Jobsova života koje i nije bilo tako blistavo. Kroz tipične Sorkinovske “nabrijane” dijaloge svjedočimo svojevrsnoj filmskoj inačici bildungsromana u kojem se Jobs od egoističnog manijaka opsjednutog kontrolom i s očitim nedostatkom emocionalne inteligencije pretvara u nešto humaniju verziju sebe, pritom i dalje ostajući čovjek kakvim ga znamo - onaj koji je stubokom promijenio svijet u kojem živimo. Promjene u Jobsovu liku reflektiraju i sami redateljski postupci. Samoživog i energičnog Jobsa prate brzi pokreti kamere i nagle izmjene kadrova. Kamera često mahnito prati junake po uskim hodnicima, što u kombinaciji s uvjerljivom Fassbenderovom izvedbom katkad daje dojam da je riječ o dokumentarnom, a ne igranom filmu. Do trećeg segmenta, u kojem Jobs postaje malčice podnošljiviji, ritam filma se uvelike smiruje, prevladavaju konvencionalne izmjene plan-kontraplan, likovi su statičniji, a kadrovi duži, pa se teško oteti dojmu da je početak i kraj filma režirao sasvim drugi redatelj.
Već spomenuti Jobsov osobni razvoj ne dolazi iz nekog intrinzičnog poriva za emocionalnim napredovanjem, nego od ljudi iz njegove neposredne okoline koji ga prisiljavaju da se suoči sa samim sobom i koliko-toliko nadiđe svoj prenapuhani ego. Među scenama koje to najvjernije oslikavaju je i ona u kojoj Steve Wozniak u prostoru za orkestar Opere u San Franciscu po drugi put moli Jobsa da oda priznanje ljudima koji su radili na dotad najuspješnijem “Appleovom” proizvodu - “Appleu II”. Nakon što u pitanje dovede Jobsovu ulogu u cijeloj priči, ovaj mu hladno odgovara da je on taj koji upravlja orkestrom, a Wozniaka svodi tek na ulogu svog najboljeg glazbenika. No iako je u tom trenutku uvjeren da ima pravo, ova scena vrlo plastično oslikava trenutak kad se Steveu u glavu uvlači onaj proverbijalni crv sumnje i vodi do shvaćanja da bi dirigent bio samo redikul koji manijakalno maše rukama kad ispred njega ne bi stajala grupa vrhunskih glazbenika koji mu daju svrhu, trenutak u kojem njegov ego počinje dolaziti do spoznaje da je sasvim u redu ovisiti o naporima drugih.
Ostvarenje skromnog dometa
Wozniak, kao i ostale osobe iz Jobsove neposredne blizine (prvenstveno šefica marketinga Joanna Hoffman i “Appleov” izvršni direktor John Sculley) zapravo imaju funkciju različitih aspekata njegove savjesti, konfrontirajući ga s činjenicama i vodeći računa o tome da ga svako malo gurnu u pravom smjeru i posluže mu kao svojevrstan moralni kompas. I iako se u danim trenucima čini kao da govore u prazno, napredak koji Jobs u emocionalnom smislu ostvaruje u svakoj od tri instance ipak je vidljiv, pa makar i ako se odvija puževim korakom. Ključna osoba u tom smislu i nit koja najsnažnije povezuje sva tri dijela priče Jobsova je kći Lisa jer upravo ona najbolje zrcali razvoj Jobsove osobnosti. Na samom je početku praktički uopće ne priznaje, sebično odbacuje mogućnost da joj je otac unatoč pozitivnom DNK testu i smatra je iritantnom smetnjom. No kako se njihov odnos kroz film razvija, upravo Lisa postaje osoba koja najsnažnije razbija Jobsovu iluziju stvarnosti, primoravajući ga da pokaže dugo lice i postane brižni otac koji nadahnuće pronalazi u svom djetetu.
Dok većina filma djeluje poprilično hladno i sterilno i s gotovo kirurškom preciznošću secira različite aspekte karaktera glavnog lika, autorski dvojac u završnim prizorima ne uspijeva izbjeći poniranje u patetiku i tipičan holivudski završetak, pa unatoč snažnim glumačkim izvedbama i netipičnom scenarističko-redateljskom pristupu za ovakav tip filma, Steve Jobs ipak djeluje tek kao mrvicu iznadprosječno ostvarenje koje neće ostati upamćeno kao ništa više od zanimljivog prikaza priče i uratka koji lako pada u zaborav.
Ovaj tekst nastao je na Radionici filmske kritike Kinokluba Zagreb pod vodstvom Višnje Vukašinović.