Sve moje želje

Mali žuti taksi, nalik na veliko jaje, projuri pokraj Davora. Ostao je iznenađen stajati na pločniku uz kolnik. Jasno je vidio zeleno svjetlo na krovu, znak da je slobodan. Zašto onda nije stao? Kad je ugledao drugog u daljini, podigne ruku i stane žustro, nevješto mahati osjećajući se blesavo. Ovaj se ipak zaustavio tiho pokraj njega. Ušao je s olakšanjem u automatsko vozilo i zadovoljno se zavalio u mekano sjedalo. U glavi mu je još pomalo zujalo, osjećao se tromo i umorno, i nije bio raspoložen za guranje u podzemnoj.

Vozilo je stajalo ne pokrećući se. Nagnuo se iritirano naprijed i procijedio zlovoljno: Vozi me kući. Tek tada se mali taksi trgnuo i uključio natrag u promet.

Nakon dva tjedna u bolnici dan je baš krasno započeo. Zadnje pretrage obavili su na njemu još jučer. Gotovo deset dana proveo je u komi. Glupa nesreća koju je prevrtio u glavi već stotinu puta. Da je samo okrenuo bicikl na drugu stranu kad je otklizao niz blatnu stazu. Prevalio bi se na bok i utrku završio samo s povrijeđenim ponosom. Umjesto toga pokušao je sjuriti niz strminu. Kolom je zapeo za veliki korijen, preletio preko upravljača, glavom ravno u sljedeću bukvu. Kacigu, naravno, nije nosio. To je za mlakonje. Na tu je temu, nažalost, jučer prije puštanja iz bolnice morao odslušati predavanje sigurnosnog službenika.

Svejedno, sad je pred njim bilo razdoblje odmora i bolovanja. Vrijeme za malo zabave i opuštanja. Ionako u tri godine nije nikad izostao s radnog mjesta. A u firmu je došao odmah nakon što je diplomirao. Sad kad su mu glavom prošle slike povratka, shvatio je da i nema volje vraćati se. Možda je došlo vrijeme za promjenu. Kad bolje razmisli, ionako nije napredovao onako kako je želio.

Taksi se zaustavio ispred njegove zgrade. Krenuo je polako gore. Vrata stana otvorila su se pred njim i on s malim oklijevanjem uđe. Sve je, naravno, bilo blistavo i uredno. Robotski poslužitelj, koji se za to brinuo, stajao je mirno u svom kutu, pokraj svoje kutije za napajanje. Metar visok, od bijele superplastike, izgledao je kao lik iz prastarih Pixarovih crtića. Ne baš najskuplji model, ali dobar i pouzdan.

Zavalio se s olakšanjem na trosjed i ostao ležati s podlakticom preko očiju. Podigao se kasnije u sjedeći položaj i zagledao u veliki zidni ekran. Proteklo je desetak sekundi dok nije shvatio da se uređaj nije upalio kako je očekivao. Ponovno mrzovoljan, proklinjući ispod glasa sve strojeve danas, krene tražiti daljinski upravljač. Napokon ga je našao iza vaze na malom stoliću u uglu. Pritisne paljenje i ekran oživi. Kratko je bljesnuo izbornik, pokazujući mu mogućnosti. Nije se još bio odlučio kad ekran krene prikazivati jednu od serija koju je inače pratio. Sad nije imao volje gledati je i prebaci na kanal vijesti. Pet sekundi kasnije ekran sam vrati seriju. Ljutito ponovno vrati vijesti. Nekoliko sekundi nakon toga opet se nastavi serija.

Odupro se krajnjom mukom porivu da baci daljinski svom snagom u ekran. Prtljao je po njemu dok nije uspio uključiti manualno upravljanje. Bezvoljno je nastavio gledati vijesti. Činjenica da će morati zvati servis za sistem koji nije bio ni godinu dana star razljutila ga je dodatno.

Dignuo se s trosjeda i otišao do kuhinje.

– Hej, Fred! – zovne poslužitelja. – Gladan sam.

Stroj se dokotrlja tiho u kuhinju i stane vaditi namirnice. Otišao je kratko u radnu sobu priključiti se na mrežu. Nije da mu se baš dalo razgovarati s ekipom, samo je htio vidjeti ima li išta novo i zanimljivo. Deset minuta kasnije, kao što je i očekivao, zaključio je da nema.

Vratio se u kuhinju i stao prebirati po gotovom jelu što ga je čekalo na stolu. Nije mu se nimalo svidjelo i on mrko pogleda poslužitelja koji je tiho stajao po strani. Pojeo je ipak dobar dio, bezvoljno žvačući, i nakon toga zaključio da bi bilo najbolje da se uroni u kadu i nakon toga prespava popodne.

Kad je ušao u kupatilo, kada je još uvijek stajala prazna, mlaznica sjajnih i suhih. Sam je pokrenuo punjenje. Dva tjedna ga nema, a ovaj stan se raspada. Ležao je u kadi sve dok mu se raspoloženje nije popravilo, a onda uzeo lijek i otišao spavati.

Probudio se odmoran, željan izlaska. Odlučio je možda kasnije nešto pojesti vani. Vrijeme je za zabavu. Promotrio je odjeću koju mu je poslužitelj izvadio iz ormara i posložio uz krevet. Nije mu se svidjela kombinacija i on sam stane kopati po ormaru poprijeko gledajući Freda, koji je mirno stajao u kutu.

Otišao je u jedan od svojih omiljenih barova i sjeo za šank. Mladić iza šanka ubrzo stavi piće ispred njega. Iznenađeno je promotrio šareno piće u visokoj ukrašenoj čaši. Odgurne ga zgađeno i zovne šankera.

– Hej! Burbon s mnogo leda!

Ovaj se okrene iznenađeno prema njemu i promotri mali monitor na šanku.

– Oprostite. Ja samo poslužujem. Evo, ovdje je...

– Burbon s mnogo leda! – ponovi bijesno Davor, dlanova oslonjenih o šank, nagnut naprijed.

– U redu, u redu – mladić podigne ruke u zrak i posegne za burbonom.

Tri pića kasnije Davoru se vratilo dobro raspoloženje. Promotrio je sad već dobro popunjen bar procjenjujući mlade djevojke. Bilo ih je nekoliko slobodnih koje su mu se sviđale. Prstima ruke u džepu milovao je svoj mrežni komunikator. Zadržao bi pogled na nekoj od njih, a ovaj bi zavibrirao određenim kodom, već prema osobnoj kompatibilnosti koju bi mu odaslala baza podataka stanovništva.

Bingo. Treća koju je provjeravao podudarala se u potpunosti s njegovim profilom. Polako je prišao njenom stolu. Vidio je po odobravajućem pogledu da je i ona dobila istu informaciju. Odvojili su se od njenih prijateljica i povukli u osamljeni kutak.

Sat kasnije izašao je iz bara sam. Ispričao se nekim neodgodivim obavezama, koje su se naglo pojavile, i zbrisao. Smučilo mu se kad je u njenim očima spazio olakšanje koje je zamijenilo njenu dosadu. Bila je lijepa, ali zamorna i iritantna. Ispod patine prividnog interesa, i loše glumljenog zanimanja, koje se površno odražavalo u razgovoru, bila je samo gola, tvrda samoljubivost. Nije joj iskazivao dovoljnu dozu divljenja i brzo je izgubila interes za njega.

Cijeli svijet je odlazio kvragu, zaključi. Ne samo taksi, njegov stan, već i kompletan sustav i mreža, ako je to trebala biti osoba koja njemu odgovara. Današnji dan je trebalo što prije zaboraviti i ostaviti iza sebe. Ali to je, na njegovu žalost, bio tek početak.

Tri paklena dana kasnije, u kojima ništa nije bilo kako treba, nakon kojih je bio spreman tresnuti svakog tko ga samo krivo pogleda, našao se ponovno u bolnici. Sjedio je sam u ordinaciji čekajući nakon niza iscrpljujućih testova i kolone liječnika koji su pregledali sve što se pregledati moglo.

Napokon se vrata otvore i u sobu se vrati postariji neurolog koji ga je pregledao i tokom njegova prvog boravka. Sjeo je u jednu od fotelja nasuprot njemu, prekrižio nogu preko noge, izravnao hlače i na njih položio memo-ploču.

– Bojim se da imamo problem.

Pogled koji mu je Davor uputio jasno mu je govorio da je i sam toga svjestan.

– Kod vas je došlo do promjene osobnosti nakon otvorene kraniocerebralne ozljede. I to, bojim se, unatoč uspješnoj restauraciji oštećenih funkcija, nepovratne.

– Nepovratne? Ali što to ima s mojim životom u kojem sve ide krivo zadnjih dana?

– Mladi ste, ne pamtite drukčije doba od ovog u kojem živite i ne zanima vas prošlost, kao ni druge mlade generacije. Prije dosta desetljeća, kad je veliki Google bio tek samo nešto više od obične tražilice, pokrenuo je tehnologiju koja je trebala predvidjeti želje korisnika. Pamćenju svih osobnih sklonosti i želja cilj je bio dati svakom točno ono što želi. Unaprijed pogoditi s apsolutnom točnošću što ljudi ustvari žele. Ta je tehnologija danas sveprisutna. Računala su tu da razumiju naše individualne potrebe, naše navike, naš način života. Utjecaj je te tehnologije na društvo sveprožimajući i nezaobilazan.

– Kako to točno radi? – upita Davor zdvojno se pitajući zna li ovaj o čemu priča. – Mislim, znam nešto o tome, ali...

– Profiliranje počinje od rođenja svake osobe. Nas danas prate bezbrojne minijaturne kamere, kemijski i toplinski senzori, kojima se koristi mreža prateći i tumačeći naša raspoloženja. Zato je danas kriminal nepoznat pojam. A čovjek više i ne mora razumjeti tehnologiju, već tehnologija čovjeka. Nije na vama da shvatite kako funkcionira. Na njoj je da shvati vas i vaše potrebe, i ispuni sve vaše želje.

– Sve moje želje?

– Da, samo što računala tumače vaše želje prema vašem starom ja.

– Onda je stvar jednostavna – razvedri se Davor. – Trebaju samo shvatiti novog mene.

– Da – odgovori mu neurolog s notom tuge u glasu – samo što će vaše ponovno profiliranje trajati oko tri godine.

– Tri godine! – vikne Davor zaprepašteno. – Ne mogu tri godine ovako živjeti. Zašto toliko dugo?

– Kompleksan je to proces. Profiliranje traje cijelo predškolsko doba. A djeca su radoznala, otvorena novim stvarima i dan im traje subjektivno znatno duže nego odraslim osobama. Da bi naše društvo savršeno funkcioniralo, potreban je perfekcionizam. Ali ljudi su zato sretni. Rade posao koji vole, nalaze idealne partnere i prijatelje, žive živote kakve zaslužuju. To je, nažalost, minimum, i što prije počnemo, to bolje. Mladi ste, život je još uvijek pred vama.

Koračao je polako prema svom stanu ne primjećujući ništa oko sebe. Prvi put u životu osjećao se odvojeno, nepoželjno i strano. Depresija, riječ koja je do tada bila samo fikcija, ispuni ga cijelog. Došao je doma i beskrajno umoran sjeo u fotelju.

– Fred – zovne poslužitelja – spakiraj mi torbu. Želim otputovati.

Malo kasnije pokupio je putnu torbu u hodniku ne otvarajući je, ne gledajući što je u njoj. Na aerodromskom šalteru pristupio je zgodnoj službenici.

– Želim otputovati.

– Aha – nasmiješi mu se ona – koju ste destinaciju imali na umu?

– Ne znam točno – kiselo se nasmiješi. – Vi mi recite. Siguran sam da ćete izabrati bolje nego što to mogu ja.

Pogledao je torbu pitajući se hoće li u njoj biti zbilja ono što mu treba kad stigne onamo kamo je krenuo.

Ed Barol (Šibenik, 1969) nastavnik je u osnovnoj školi. SF priče objavljivao je u Parseku, NOSF-u i Eridanu, SFerinoj zbirci Zmajev zlatni svitak (2008) te u zbirkama B(l)udućnost (2007), Krivo stvoreni (2007), Priče o starim bogovima (2007), Dobar ulov (2008) i Priče o divovima (2008).