Bojan Krištofić  

Svemirska ljubavna revolucija

Za svega tri mjeseca započet će nova godina Gospodnja 2014., sićušno razdoblje u spirali vremena u kojem se odigrava djelić velike priče intimnog svemira Alejandra Jodorowskog i njegovih suradnika – crtača, među kojima je trojac Juan Gimenez, pokojni Jean Giraud – Moebius i Zoran Janjetov odigrao presudnu ulogu. Slično kao što u provinciji SAD-a 2015. godine neće biti lebdećih skateboarda koje je u drugom dijelu svoje fantastične trilogije Povratak u budućnost prorekao Robert Zemeckis, tako ni Zemlju iduće godine neće opasavati sofisticirani zaštitni omotač, a nepregledne mase humanoidnih telenarkića zadojenih propagandnim smećem neće nastanjivati velebne gradove-zdence. Pa ipak, futuristička vizija Alejandra Jodorowskog, filozofski začeta još duboko u njegovoj mladosti, ma koliko naizgled bila nerealna i (anti)utopijska, sve se više prepoznaje kao jedna od zlokobnih mogućnosti razvoja čovječanstva, u ovom specifičnom trenutku koji upravo proživljavamo na planetu Zemlji. Kontinuirana ekonomska kriza bez kraja i konca, neprekidno okrupnjavanje kapitala i sredstava za industrijsku proizvodnju u rukama malobrojne, korupcijom prožete međunarodne oligarhije, neprestano zagađivanje biosfere kojem nitko ne samo da ne zna, nego i ne želi stati na kraj, duhovno i moralno osiromašenje nepreglednih narodnih masa koje čine niže društvene klase, podjednako nezaustavljivo propadanje dekadentne i mentalno zabludjele aristokracije – sve to, nažalost, nije plod nikakve mašte, odnosno bizarne fikcije, već niz pojava koje svaki dan promatramo oko sebe – dapače, i mi u njima imamo itekakvu ulogu.

U ponorima gradova-zdenaca Lucidno uobličivši nacrt svoje ogromne znanstveno-fantastične sage u doba kada su s obje strane Atlantika udareni temelji neoliberalnom društvenom sustavu koji je vrlo brzo raskinuo sve veze s nekadašnjim, tradicionalnim slobodarskim liberalizmom, Jodorowsky se zahvaljujući takvoj dovitljivoj anticipaciji novijeg tijeka povijesti može bez problema ubrojiti u velike majstore anti-utopijskih vizija, zajedno s Huxleyem, Koestlerom, Orwellom i drugima; uz jednu ključnu distinkciju – Alejandro Jodorowsky je vjernik. K tome, on je zasigurno jedan od najsnažnijih i najiskrenijih vjernika koji su se pojavili u drugoj polovici prošlog stoljeća – nepokolebljivi vjernik u urođenu moć preobrazbe i evolucije svakog pojedinca, što nema ama baš nikakve veze s istrošenim i zastarjelim ideološkim sustavima koji se na ovom svijetu izmjenjuju jedan za drugim još od građanskih revolucija ranog novog vijeka. Koliko god mjestimice bio hermetičan i mračan, svjetonazor Jodorowskog baš je zato, u osnovi, posve optimističan – premda on zna kako je za pojedinca iznimno teško (ali ne i nemoguće) značajnije utjecati na promjenu statusa quo, svejedno izmišlja likove koji kreću sa samog dna društvene ljestvice, da bi kroz proces sazrijevanja i samospoznaje postupno postali veći od života – i onda se ponovno vratili na početak plemenite potrage za idealom zbog kojeg vrijedi živjeti; ali i umirati, jer biološka smrt nije ništa doli puka transformacija konkretne esencije bića.

“Ljudi koji misle da će ostarjeti i umrijeti suočeni su s velikim problemom. Ja ću živjeti preko sto dvadeset godina!” rekao je Jodorowsky u jednom intervjuu. Dakako, njegov je ideal toliko sulud, otkvačen i ambiciozan da se čini nedostižnim i neostvarivim. Međutim, ovaj umjetnik, a prije svega čovjek, očito smatra da cijelo čovječanstvo nesvjesno vozi linijom manjeg otpora, neprekidno stišćući papučicu za gas, a bez ikakvih kočnica. Kako bismo kolektivno ponovno postali kreativni, pošteni i neustrašivi, zaljubljeni u ljubav i istinu, mi ljudi moramo si početi postavljati dostojne ciljeve i odustati od lakih rješenja. Ako se koncentriramo samo na stripove Jodorowskog, možemo reći kako je zbog ovog osnovnog koncepta njihova dramaturgija relativno klasična, tj. aristotelovska, te računa na poistovjećivanje čitatelja s glavnim licima radnje, čime bi se trebalo postići saživljavanje publike s idealističkim svjetonazorom priče, kako bi se emancipirala i angažirala u vlastitoj zajednici, odnosno otkrila istinsku, transcendentalnu odgovornost prema sebi i drugima, utjelovljenju u apsolutnom poštovanju i očuvanju života kao takvog. To je osnovna potka Inkalovog svemira, u kojem se odigravaju strip-serijali Inkal (s Moebiusom), Prije Inkala i Tehnoočevi (s Janjetovom), Metabaruni (s Gimenezom) i drugi. To je poruka koju Jodorowsky stvara melanžom najrazličitijih, počesto opskurnih religija i filozofskih škola, utkan u samo njemu znanim magijskim principima u sveobuhvatne cikličke narativne strukture koje su sredinom osamdesetih na francuskom tržištu stripa predstavljale apsolutnu novost, dok su se autori sa sličnim idejama počeli javljati na više strana svijeta (primjer Alana Moorea i njegove mladenačke opsesije strukturom stripa gotovo je izlišno i spominjati). To je nit vodilja i zajednički nazivnik svih elemenata, aspekata i stranputica Inkala – snaga mladih muškaraca i žena, nepokolebljiva maštovitost, želja za promjenama i strast za nepoznatim; to je zračenje Crnog Inkala i Inkala svjetlosti, koje ih prožima u ciklusima njihovih rađanja i umiranja; to je razlog spiralne strukture svake priče ovoga svemira i put do uništenja straha od smrti i vječnosti. Napokon, uvijek rastuće bogatstvo detalja toga svemira, njegovih svjetova, njegovih živih bića i njegovih početaka i krajeva jest poput živog tkiva koje evoluira zahvaljujući onima koji o tome sanjaju, a svaki je crtač originalno ispunio taj život svojim vlastitim snovima.

John Janjetov i Zoran Difool Makar se na prvi pogled tako ne čini, karijera Zorana Janjetova, strip-umjetnika iz Novog Sada koji se u bijeli svijet otisnuo oko 1986. godine, jedna je od neobičnijih u tradicionalnom tržišnom kontekstu scene, u svojoj srži toliko post-moderna da nikako nije mogla biti sasvim ispravno shvaćena u regiji u kojoj je i stripovski modernizam krenuo takoreći naprečac i preko noći, krajem sedamdesetih. Već nakon prvih opsežnijih stripova objavljenih na rodnoj grudi (Bernard Panasonik i ostali), Janjetov je pokucao na vrata Humanoides Associes, francuske izdavačke kuće koju su desetak godina ranije osnovali Moebius i njegovi suradnici, kako bi sramežljivo ponudio glavešinama svoje radove, no prst sudbine htio je da mu tamo ‘slučajno’ prisutni Jodorowsky praktički na licu mjesta ponudi bojenje posljednjeg albuma Inkala, a potom i rad na čitavom novom serijalu – Prije Inkala, koji je počeo izlaziti već 1988. Janjetov je oduvijek bio vjerojatno najveći poštovalac Moebiusovog opusa među kolegama mu crtačima, a iako se od samog početka predstavljao tek kao samozatajni učiteljev sljedbenik, činjenica je kako je mlađi umjetnik danas nešto mnogo više od običnog epigona francuskog giganta, što je postigao začudnom transformacijom tipičnih i, zapravo, posve lako usvojivih i primjenjivih obrazaca Moebiusovog stila u okosnice svog vlastitog, izrazito nepretencioznog svjetonazora (za razliku od onog svoga uzora), koji ne pravi nikakve razlike između ‘visoke’ i ‘niske’ kulture, ne priznaje nepostojeće granice između masovnosti i elitizma, a niti pretjerano drži do svetih krava originalnosti i autorstva, koje su u svijetu stripa odveć visoko cijenjene. Janjetov je jednom izjavio kako mu nije bio cilj samo kopirati Moebiusa, već usvojiti njegov način mišljenja i uvući se duboko u njegov mozak, jer nije mogao dočekati da ovaj objavi nove stripove pa si ih je sam nacrtao. Ovakav pristup je u opuštenom i prpošnom, u potpunosti nadrealnom Bernardu Panasoniku rezultirao premnogim uspješnim stranicama, duhovitima preko svih granica boli, dok prve table inicijalnog albuma Prije Inkala otkrivaju kako je Janjetov u tom slučaju ipak imao određenu tremu,  što je i razumljivo. Svojevrsni grč u ruci ne dolazi toliko do izražaja u pojedinim kadrovima koliko u kompoziciji table u cjelini; međutim, sa svakim idućim poglavljem Janjetov se sve više opušta i postaje mnogo slobodniji, i makar njegov crtež u ovom serijalu još ne transcendira u potpunosti scenarij dolazeći do rubova kolektivnog nesvjesnog, na čemu Jodorowsky uvijek inzistira, Janjetov je radeći s ikonografijom koju je zamislio Moebius došao do nekih zanimljivih otkrića te se približio vlastitoj inačici stila od kojeg su ionako krenuli mnogi značajni suvremeni autori pa i naše gore listovi poput Igora Kordeja i drugih mu ‘novokvadratnih’ kolega. Janjetovljev John Difool, budući ‘bijedni detektiv klase R’, zbunjeni je i prevareni, poniženi i uvrijeđeni tinejdžer. On je uistinu dječarac isprva bez traga ogorčenosti i cinizma koji će se pojaviti u Inkalu, zaista tek dijete u potrazi za uzorom, za idealom pa je možda baš zbog toga drhtava i pomalo nesigurna Janjetovljeva linija izvrstan medij komunikacije Difoolovih emocija – linija koja će prikladno postati sve sigurnija kako vrijeme odmiče. Stoga Prije Inkala ne govori samo o sazrijevanju Johna Difoola, o njegovoj spoznaji gubitka, grijeha i ljubavi u jednom od kolosalnih gradova-zdenaca, o začetku prijateljstva između njega i betonskog galeba Deepa, već je to i priča o crtačevom putovanju prema izražajnoj zrelosti, koje se kasnije nastavilo u Tehnoočevima i drugim stripovima, a ovdje još uvijek sadrži duh dječje naivnosti i neutaživog adolescentskog upijanja svijeta oko sebe. Mnogo starijem Jodorowskom zato nije trebalo dugo da pokloni svoje povjerenje entuzijastičnom i posvećenom mladcu – jer je u njegovoj nutrini vjerojatno ugledao još jednog, posebnog Johna Difoola koji je bio potpuno spreman da ga, kao i nekoć davno scenarista, u potpunosti prožme i preobrazi taj pulsirajući, neodoljivi svemir.