Izložba sjajno komunicira s prostorom i odabranim segmentom Richterove ostavštine
Duje Jurić, Nevidljiva prisutnost, projekt SintArt 06, Zbirka Richter, 18. 12. 2015. - 13. 3. 2016.
U sklopu projekta SintArt, koji se već šestu godinu ostvaruje u stalnom postavu i parku skulptura Zbirke Richter, umjetničkim radovima – instalacijama, akcijama, eksperimentima umjetnika – istražuje se misaoni prostor opusa Vjenceslava Richtera i ostvaruje Richterova zamisao da njegova obiteljska kuća s pripadajućim parkom (koju je sa suprugom Nadom Kareš Richter 1980. poklonio Gradu Zagrebu) postane živim mjestom susreta umjetnika i publike. Cilj SintArta jest da ponajbolji suvremeni umjetnici ostvare novo djelo koje će po načelu tzv. sintezna pristupa biti nadahnuto i voditi dijalog s nekim Richterovim radom. U sklopu projekta Duje Jurić, autor s iskustvom u ovakvim poduhvatima, ostvaruje projekt Nevidljiva prisutnost kojim sjajno komunicira s povjerenim mu prostorom i odabranim segmentom Richterove umjetničke ostavštine.
Ušavši u zdanje, Jurić je pomno podijelio ustupljeni mu prostor, u prvom redu uvažavajući Richtera kao važna predšasnika, doajena hrvatske geometrijske apstrakcije. Desni, manji dio prostora stalnog postava Jurić ostavlja netaknutim – tu se Richter predstavlja artefaktima komornih formata: crno-bijelim grafikama, visećim objektima, skulpturama od lima, koloriranim binonima... Nastavljajući propitivati transformacije kategorije prostora, Jurić se "uselio" u lijevi, dvostruko veći prostor razveden u dvije samostalne i podvojene jedinice, s tim da se druga jedinica rastače na tri manja, gotovo samostalna prostora i svaki udomljuje svoju inačicu Jurićeve intervencije. Jurić ispituje suodnos slike i svjetla, u sklopu čega godinama forsira vizualno istraživanje fenomena svjetlosti kao medija i posrednika plastičkih značajki i kvaliteta, a sve to s ambicijom da problematizira nedokučiv fenomen vizualne percepcije.
Komunikacija dvaju rukopisa
Na dosadašnjim ambijentalnim ostvarenjima Jurić se predstavljao raskošno ornamentaliziranim rasterima oslikanim na platnu ili na bijelome galerijskom zidu svjetlosno osvjetljavajućom bojom. Nevidljiva prisutnost za polazište, međutim, nema Jurićev znakoviti geometrijski slog kao dominantnu matricu, nego je slikar kao polazište uzeo ritam linija Richterove skulpture Triennalski signal, smještene na zapadnoj strani parka Zbirke Richter. Izrađena od aluminija 1998., prema nacrtu koji je Richter izradio još 1957. godine, skulptura se po autorovoj zamisli trebala uspravno uzdizati u visinu od 400 metara, vodoravni elementi stvaraju uspravni signal, a na pojedinim dijelovima skulpture, u kvadratima vodoravnih linija, Richter je napravio urezotine koje upotpunjuju vodoravne praznine te prekidaju horizontalno-vertikalni niz tvoreći ritam uspravnih, vodoravnih i ukošenih linija. Na zidove, koje prisvaja kao polje slike, Jurić rukom nanosi bijelu boju osjetljivu na svjetlo (fluorescentnu) i ostvaruje atraktivne varijacije ritmova linija, s njihovim prekidanjima, cezurama, interpunkcijama, račvanjima, koje u optičkom smislu objedinjuju cijeli prostor. Pri galerijskom osvjetljenju bijele linije gotovo su nevidljive, ali autor u realizaciju projekta spretno i učinkovito uvodi tzv. crno svjetlo kao plastično-vizualni element oblikovanja i u svakom prostoru stvara različite inačice svjetlosnog ambijenta, promijenivši im – optičkim iluzijama reljefnih površina potpomognutim intenzivnim plavim neonskim odsjajem – karakter i atmosferu, ali i nadasve utječući na motriteljevu percepciju. Prostorije postaju mjesta koncentrirana, združivanjem osnažena djelovanja nekoliko medija, s kojeg Jurić prema motriteljevim osjetilima usmjereno odašilja jake vizualne impulse, prije svega svjetla i boje, izazivajući moćnu optičku senzaciju, pa i sinestezijski efekt.
Komunikacija s Richterovom ostavštinom sjajno je ostvarena. Segmenti galerijskog i crnog svjetla izmjenjuju se svake tri minute tvoreći dva potpuno različita ambijenta koji omogućavaju nesmetano promatranje i doživljaj te komunikaciju i interakciju rukopisa dvaju autora. Naime, u prostore su postavljene Richterova slika iz ciklusa Sistemsko slikarstvo, jedna njegova maketa prostornog crteža te zanimljiv set manjih limenih skulptura, u ovom prostoru dugo neizlaganih, koje motritelj najprije percipira po galerijskim, a potom i pod crnim svjetlom, percipirajućih i doživljavajući na dva različita načina – najprije same prostore, a potom i skulpture u njima i uočavajući najprije svaki rukopis zasebno, a potom i njihovu međusobnu komunikaciju i interakciju. Autor motritelja ne postavlja samo kao promatrača, nego i kao sudionika, ostavljajući mu slobodu istraživanja – znajući da će obojeno svjetlo sigurno imati privlačnu moć koja će promatrača aktivirati, a u trenutku kad ga aktivira, Jurić zna da će promijeniti motriteljevu percepciju i transformirati prostorno-vremensku dimenziju. Motritelj vizualno doživljava prostor kao dinamičan, raskošan, razigran elegantan, ugodan i opuštajući ambijent, ima osjećaj da je zakoračio u drugačiju dimenziju, u jedan novi svijet, da je uronio u nešto istodobno i gusto i fluidno i transparentno, u nešto opipljivo – ali istodobno i nestvarno. U nježno plavičastu splinu Richterove sive limene skulpture poprimaju drukčiji izgled, dobile su novu, nježniju i suptilniju sivkastu patinu, njihova fizičnost kao da se pomalo dematerijalizirala, pa stoga i ambijenti odišu snovitošću i oniričnošću.
Jurić se i ovim projektom očitovao kao autor izrazite imaginativne dispozicije, umjetnik koji posvuda ostavlja tragove individualne, prepoznatljive i likovno osvjedočene osjetljivosti, a ide i u red naših najmaštovitijih i najuspješnijih eksperimentatora tehnologijama i materijalima.