Kako se nekad davno ispijao čaj u Čajani Torzo, kako se prohodavalo i rashodavalo te o slučaju kobne zanoktice
U jednoj od novozagrebačkih tajnih čajana, dakako na nepoznatoj lokaciji, jednom davno odvijali su se višestruki, simultani i dubokoizvorni rituali ispijanja čaja anglo-indijsko-kinesko-ruske provenijencije. Gostiju je bilo k’o u kafani, a za jednim stolom sjedili su Ernesto Balavander i Pola Polovina.
Bolesno vrijeme "Kakvo bolesno vrijeme!", ustvrdi Ernesto Balavander.
"Točno", složi se Pola Polovina. "Oblaci puni mikroorganizama, bolesno žuto Sunce, gnojne kiše, reumatoidni snjegovi, škrofulozni mrazovi, difuzna svjetlost poprskana prhuti s vlasišta durealnih bogova itd."
Ernesto pogleda Polu jednim od pogleda koji je mogao značiti: samo ti pričaj, obezvrjeđuj moje visprene metafore, bolje pij taj svoj čaj kako se priliči, njuškoidkinjo jedna bez pedigrea!
A mogao je taj Ernestov pogled značiti i nešto tipa: izmasiraj mi vjeđe! Gotovo sigurno je taj Ernestov pogled značio upravo to, vjeđo-masažovapaj, jer na vjeđe mu se upravo bio spustio sindrom purpurne pomrčine, odnosno zadobio je napad migrene pogolemate, praćene svjetlosnim efektima (tzv. fortifikacijske halucinacije), osjetom odmaka od svijeta kao i od samoga sebe (odnosno njega, Ernesta) te pojačanom osjetljivošću na mirise, zvukove, svjetlost nebesku (ali ne i svjetlost električnu)! Uz to, u takvome je stanju Ernesto bio prilično težak za razgovor, uglavnom je ponavljao nekolicinu istih fraza, među njima i već čuvenu:
"Kakvo bolesno vrijeme!"
"Točno", složi se Pola Polovina. "Uzmimo samo padaline s kakvima se susrećemo zadnjih dana: kiša gatalinaka u Maestralovcu, pljusak bejbi-somova u Kurlageru, oluja mačeva u Džonson-kenetovu, krvavo inje u Madaganu itd."
"Možeš li zašutjeti načas?", upita Ernesto ljubazno. "Izmasiraj mi vjeđe kad te lijepo molim! Izmiče mi egzistencijalnost kao takva."
No Pola mu ne izmasira vjeđe pobojavši se da će mu svojim oštrim, davno striženim noktima pozlijediti oko ili dva. Ernestu je to bilo itekako jasno, ali je svejedno nastavio po starom obrascu:
"Kakvo bolesno vrijeme!"
Pobuna kompletnog osoblja Uto u veliku salu te vrlo tajne čajane nahrupi njezino kompletno intrizično osoblje. Kuhari i kuharice navirali su iz kuhinje, spremačice i spremači iz spremišta, računovođe i knjigovođe iz računovodstvenih i knjigovodstvenih odaja ili pak kancelarija opće namjene. (Jedino su šankerice i konobari ostali lojalni – kome ili čemu u to gluho doba slijepo za iole karizamatskiji fenomen, to tek valja istražiti.)
"Tišina!", povikala je jedna među osobljem, plavooka spremačica koja je honorarno radila kao knjigovotkinja, a u slobodno je vrijeme mislila da je netko.
"Ne srčite te čajeve, nego nas poslušajte", nastavila je s govorom ista ta osoba. "Surađujte i sve će biti u redu. Ako nećete surađivati… Da ne duljim, postavila bih vam pitanje, pomalo neobično za prostor i vrijeme u kojima obitavamo: treba li suđe prati s naočalama za čitanje na nosu ili pak s naočalama za daljinu?"
Nitko od prisutnih uživatelja čaja ne odgovori na postavljeno pitanje. Tajac je potrajao punu minutu, a potom pobunjeno osoblje pokrene proces demoliranja tajne čajane: prolijevali su čajeve, okrhavali šalice – jednoj su čak pokušali slomiti drškicu; tanjuriće su mastili dirajući ih zamusanim prstima, a žličice presavijali napola s osobitim zadovoljstvom; vrećice čaja metali su u usta, žvakali otvorenih žvala pa sadržaj pljuvali uokolo. Iz uzornih su se djelatnika pretvorili u prave vandale, barbare bez premca. Nisu više razlikovali ni zeleni od crnog, ni ruski od cejlonskog čaja. Stali su prezirati čaj kao takav, a tradiciju njegova dostojanstvenog ispijanja još i više.
Tajna je čajana doživljavala najgore momente u svojoj kratkogodišnjoj povijesti. No kad je podivljalo osoblje dospjelo do stola za kojim su sjedili Pola i Ernesto, pseudodigma čitavog događaja naprasno se izmijenila. Pola je svečano ustala i povikala tim razbojnicima u lice:
"Isključivo s naočalama za čitanje! Naravno, ako želite da suđe bude oprano kako treba."[1]
“Hvala! Samo smo to htjeli čuti”, reče plavooka novopečena huliganka, ona ista koja je i postavila ključno pitanje, pa pljujući po podu čitave listove Earl Greya obustavi cijelu tu nakaradnu akciju.
I primiri se osoblje, raščisti oštećene čajne rekvizite i vrati se svojim poslovima, a gosti tajne čajane nastaviše uživati u čajnim delicijama i, još više, u plemenitosti samoga rituala. Samo je Ernesto i dalje bio loše volje:
"Kakvo bolesno, bolesno vrijeme!"
Stiskavac U drugom dijelu poslijepodneva, takozvanom kasnom poslijepodnevu, u čajani je puštena glazba, premda ne preglasno, premda uglavnom laganice, kako bi tajnost lokacije bila očuvana i u nedoglednoj budućnosti. Hrabriji gosti zaplesaše, među njima i junaci naše priče:
"Aaaaaaaaargh!", reče Pola Polovina sred jednog od plesnih koraka, jer Ernesto Balavander, s kojim je plesala jedan od onih super-čednih stiskavaca, Ernesto Balavander joj je stao na nogu.
"Što ti je, Polka?", upita Ernesto dok se s razglasa po svim kutcima čajane razlijevala, sve u taktovima, harmonijama i akordima, Stairway to Heaven, i to verzija skraćena za nekih sto pedeset stepenica.
"Kako, što mi je?", odvrati Pola praktički se derući. "Pa stao si mi na nogu! I to svom snagom."
"Ali… ja sam mislio da znaš."
"Što to?"
"Pa to… Kad ti momak stane na nogu dok plešete, to znači da mu se sviđaš. Ili djevojka momku, svejedno."
"Jao, pa to je dječja fora otprije sto godina!"
"Molim? Možeš malo glasnije?", upita Ernesto, premda glazba nije bila preglasna.
"Kažem da je to prastara fora! I posve nepotrebna: ako plešemo zajedno već osmi ples za redom, jasno je da se sviđamo jedno drugome."
"Pa to je super! Oš hodat?"
"Šta? Ništa te ne čujem!", reče Pola, premda glazboglasnost ni u tom momentu ne bijaše preizražena.
"Pitam: hoćeš li hodati sa mnom?"
"Ne!"
"Zašto, pa rekla si…"
"Kao prvo, zato što si mi stao na nogu. Preko takve stvari ne mogu prijeći tek tako. Kao drugo, trebao si me pitati ‘oš hodat’, a ne ovo svoje izvještačeno pitanje, kao da pišeš zadaćnicu iz hrvatskog. Kužiš?"
"Zapravo sam to i…"
"A treće. Što ja znam … Mislim, ako si mi stao na nogu zato što ti se sviđam, što bi bilo da me hoćeš oženiti? Pucao bi u mene ili me napao sjekirom? To su stvari o kojima treba razmisliti, ne trčati to pred rudo, glava u oblacima pa stopalom nagaziš pudlicu ko ti meni nogu, to tako ne ide, svatko je kovinotokar svije sreće… Aaaaaaaaargh!", poviče ponovno Pola Polovina, poviče ovoga puta stvarno glasno.
Tim više što je upravo u tom trenutku pjesma Stairway to Heaven, verzija skraćena za jedva sto pedeset stepenica, ta je čuvena laganica bila završila, a sljedeća pjesma – opet Stairway to Heaven, ovoga puta koncertna verzija, produžena za dvanaes’ tisuća basamaka i opremljena liftom – još nije bila počela. Tih par sekundi tišine ispunio je vrisak Pole Polovine, ispunio u toj mjeri efikasno da je pozvana hitna pomoć.
Zanoktica Ernesto je otpratio svoju simpatiju u bolnicu, oprezno je držao je za ruku, malo lijevu, malo desnu, i dočekao, u dubokoj noći, rezultate hitnih pretraga.
"Kao što smo i sumnjali", rekao je dežurni liječnik. "Riječ je o zanoktici. Morali smo skinuti lak. Gospođa neko vrijeme neko vrijeme neće smjeti prati suđe."
"Kao prvo i prvo", reče Ernesto Balavander, "Pola rijetko pere suđe, ona je više teoretičarka. Drugo, pretpostavivši da ona pere suđe zato što je ona ona, počinili ste, moj doktore, težak pokušaj seksizma. Treće, Pola nije gospođa, a nije ni moja. Istina, pitao sam je za hodanje, ali njezin je odgovor bio u najmanju ruku enigmatičan. Stoga ulažem najsvečaniji protest i zahtijevam hitnu ispriku kompletnog bolničkog osoblja!"
I isprika je, nakon zakučaste birokratske procedure, doista i uslijedila. I to pismena. Istina, prošlo je već dosta godina, Pola i Ernesto već su bili u braku, istina, ne jedno s drugim, imali su i djecu, istina, ne jedno s drugim, i imali su svu silu problema, kao i svi drugi, i kao i svi drugi postajahu sve paranoičnijima i paranoičnijima i…
A lokacije svih novozagrebačkih tajnih čajana davno bijahu provaljene i sve one bijahu naprasno preobražene u kvartovske kafiće opće namjene.
Bilješke:
1 Eksperimentalni zavod Instituta za domaćinstvo i dogledanje godinama kasnije pružio je utemeljeniji odgovor na to, uvijek goruće pitanje. Za pranje suđa izdaleka, glasio je zaključak, daleko su učinkovitije naočale za daljinu. Ali, važi i reverzibilno: u pranju izbliza naočale za čitanje iskazuju znatno bolje performanse.