4.11.2004.

Sestre Brontë  

Teleportacija ljubavi

Probudim se od kurca i puna govana. I nije mi drago i nisam lucidna, ni svježa. Pjesničke figure natjerat će me na riganje i progutat će me lijenost i ono suprotno od motivacije. A provelo je rupu kroz mene i ona se sad širi tlom kojim hodam. Razboljela me samoća. Temperatura raste. Tjelesna viša od atmosferske. Plačem i to je zdravo za sinuse pune katrana. Osim aspirina nitko nije vjerovao mojoj bolesti. Pustili su me ovdje, neka skapavam sama. Nitko da mi kupi mandarine. A mislila sam da sve mogu i sve znam. I mogla sam. Sada više ne. Ništa ne znam i pretoplo je za pušenje, a to je nepodnošljivo. Zašto je suprotni spol toliko uporan a ja toliko nestabilna? Koliko su budalaština u stanju napričati sve zbog jedne najobičnije pičke? A taman se činilo kako je vrijeme bajki odavno prošlo.

NAŠI MALI ŽIVOTI MOJE VELIKO SRCE

Bila je fešta i trajala je tri dana. Imali smo tri kazete: Prodiđi, neki pank i Tomu Zdravkovića, čitava tri dana samo te tri kazete, posebno ova zadnja, osim u međuvremenima padanja u alkoholnu komu u kojoj se nije čulo ništa. U disku je bio fajrunt, i ja sam, nadajući se snošaju, rekla da imamo stan, vlasnica stana je morala pristati, uostalom, to je bila uspješna večer, jer su je te večeri prozvali noge diska, i to je bio sarkazam, naravno, ili smanjena vidljivost pod utjecajem nekih supstanci. Bilo je par gajbi pive, nebrojene plastične boce psihodeličnog vina, stakleni kanistar rakije na ormaru koji netko nije dobro zatvorio, pa je špina kapala i natapala čarape iz ladice. Povela sam ga u razgledavanje stana, on se htio jebat u kupatilu, a ja u spavaćoj sobi od staraca koja je imala veliko ogledalo na vratima ormara. Gledala sam se kako mičem karlicom i kako se drugo tijelo odmiče od mene dok ja padam u izmaglice nečega što je jednom davno bio san pravednika. Jelena se išla kupati s njim, sjedili su goli i brčkali se u kadi kao djeca kad je ušao Peco i rekao Dječurlija! Valjda su ga bili obuzeli očinski osjećaji.

On se još htio jebat s Jelenom u sobi u kojoj sam ja spavala, ali Jelena mu nije dala. Ujutro je došla njegova cura s kojom se bio nedavno pomirio nakon što je ona izliječila navodni triper kojeg je pokupila štekajući se s nekim skejterima.

U jedanaest ujutro, oni koji nisu spavali, vjerovali su Tomi kad je pjevao DOTAK’O SAM DNO ŽIVOTA I PAKAO I PONORE s orkestralnim krešendima vrsnog vojvođanskog pratnja-benda, srca su drhtala jer je govorio istinu, i kad je imao koncert u Americi, za sve je pare zakupio kat hotela i lokao i častio, to je bio čovjek! ALI TI MI DUŠU UZE TI PROKLETI ŽENSKI STVORE PA ZBOG TEBE NEMAM MIRA U SNOVIMA NI NA JAVI! Peco se zakačio na nju, jer je pričao sa mladim ženskim bićem malo dulje nego što li je u zadnjih deset godina KAKO DA TE TUGO MOJA nije ju htio pustiti sa žilavom upornošću, ona je popizdila KAKO DA TE MUKO MOJA negdje usred drugog dana oko dva ujutro je zvao rođake u Srbiju i napravio telefonski račun od osamsto kuna KAKO DA TE SRCE MOJE popili su joj špajzu od dvadeset litara vina ZA TRENUTAK ZABORAVI. Ona je spavala na balkonu, na razbijenoj slamnatoj stolici i šminka joj se izbrisala, nikad nije bila ljepša.

Nikad se nisam toliko smijala, abdomenom, Bepo i Gile su zaspali na kauču, Bepi su lakom za nokte napisali na tintari fuck me, a Gileta su našminkali šminkom za usta DUBOKO JE DALEKO JE JA OSETIH SVU GORČINU DOTAK’O SAM DNO ŽIVOTA SAD VERUJEM U SUDBINU kad je upala njena mama tražeći osobne i brojeve telefona, prijeteći policijom, nakon što je susjeda Jehovin svjedok zvonila na vratima znam da imaš rođendan, ali dva dana za redom... a brat je lupao šakom po vratima iza kojih su bili njih dvoje izlazite, majmuni! Ja drmam vlasnicu stana: došla ti je mama, dok se ona pijana okreće na drugu stranu ŠIBALI SU MOJU DUŠU I ORKANI I TORNADA te mi uzimamo stvari i bježimo iz stana. ALI TI MI DUŠU UZE TI PROKLETA ŽENO MLADA. Dolazi policija, ispituje ju, te govore mami dobro, vidimo gospođo da je to obiteljska stvar sa vašom kćerkom, ona iz druge sobe viče boli me kurac za izbjeglice! iz obijesti.

Kod Pece u stanu ona plače, njene suze su optužujuće, ali on se ne može prestati iživljavati nad njom PA ZBOG TEBE NEMA MIRA trči iz stana, koji je u stvari podrum bez struje U SNOVIMA NI NA JAVI ja izlazim za njom, i pijem votku u obližnjem kafiću, rigam u bijelom mramornom wc-u apsolutno pribrana i pokušavam počistiti učinjeno, ne ide mi, skupljam to ispod neke kante, izlazim na svježi zrak. Na raskršću bura žonglira s plastičnom vrećicom NA TRENUTAK ZABORAVI…

Situacija nastala između mog i tvog tijela ne dotiče naš um. Sporazumno to nije najvažnije večeras. Moje mogućnosti su precijenjene od mene same. Tvoje mogućnosti su znatne. Fakbadi je moj večeras, išao na posao nakon cijele noći... I šta smo još ono rekli, divim ti se... zbog toga fakbadi koji je još jutros bio moj, a sada već nije, je prije bio fakbadi od prijateljice.

Situacije između naših tijela su povezane strepnjom od spolnih bolesti, strepnjom od pogrešnog zaljubljivanja, od pogrešnih procjena. Ja želim više nego što mogu. Ja bih htjela, ali mi tijelo ne može. Ja sam u raskoraku između svoje želje i svojeg srca. Taj raskorak ispod kojeg zjapi ponor, u ponoru zvijeri tiho zavijaju, kažu nije ti ovo trebalo…

JEBEM IM JA MATER SVIMA

JEBEM IM JA MATER SVIMA

NJIMA

UDATIMA I OŽENJENIMA

DEBELIMA MRŠAVIMA

JEBEM IM JA MATER SVIMA

GOLIMA I BOSIMA

MAČKAMA I PSIMA

NEK SI JEBU MATER SAMI

SVOJIM

IZUMIMA PROVODIMA

FEŠTAMA I TULUMIMA

NEK SI SAMI JEBU MATER

TI IDIJOTI POLIGLOTI

MAMLAZI BUDALE

PREVARANTI TRAFIKANTI

OŠTROKONDŽE LIZIMINDŽE

KORUPTITI PERVERTITI

NEZASITNI KARIJERISTI

OGUGLALI ANARHISTI

PREVARENI IDEALISTI

DUPELISCI I LJUBIMCI

NEK SI SAMI JEBU MATER

TOČNO TAMO GDJE TO TREBA

U ONAJ MRKLI KRATER

KAMO HRLI SVJETSKA ŽBURA

Ponekad na naše fešte banu neki gadni ljudi, neki preseratori, kafićki inventari, ljudi u kanotjerama ispod kožnih kaputa. Ali, tamo bude i hipi roditelja sa djecom, psima, kućom na kotačima i oni presvlačeći dijete daju podrugljive dijagnoze životnih situacija svih prisutnih. Neko zvoni na vrata energično; ULAZI POLICIJA i dok muzika još trešti, Marko se probija do jednog malog i jednog velikog policajca, od kojih priča samo ovaj veći glumeći bezuspješno autoritet. Zašto su vas pozvali?

Zato jer niste normalni!

Marko odrađuje standardnu točku nervoznog građanina: PA ZAR SE ČOVJEK NE MOŽE PROVESELITI U VLASTITOJ KUĆI?!! i onda prelazi u ležerno jer vidi da su panduri tupi i neagresivni, i iznad svake mjere zbunjeni. AJMO, LJUDI, POKUPITE CUGU I DROGU I IDEMO U KRČKU. Netko još pokušava staviti da svira ĐELEM, ĐELEM na kompjuteru, pa se i to stišava. Situacija se seli u drugu kuću nedaleko od prve. Naravno, idemo autom jer je fora.

Susrećem nesuđenog ljubavnika-prijatelja kojemu je neugodno i nije baš sretan što će mu u kuću uletiti 30 ljudi koje ne poznaje. Mi bismo pričali često o životu, prijateljstvima koja su nam se raspala, nama samima, pričajući o 500 drugih stvari. Ili bih ja pričala i pričala, samo da ne moram reći ono što sam trebala, ono što ne mogu, a htjela sam, itd.

I na kraju, kad sam mu rekla, sad mu je neugodno. Sati i sati razgovora, sati i sati pričanja.

Brišeš prašinu s televizora. I svakog dana je ima sve više, i neminovno je da će je i sutra biti. Otkud dolazi prašina? Bi li ušla da zatvoriš prozore? Da li prašina dolazi iz svemira? Sati i sati brisanja prašine.

Moja mama kaže ONA MALA OD MILKE UVIJEK JE VIDIN NA PROZORU KAKO TRESE KRPU. TO JE VRIJEDNA MALA.

Da li si ti vrijedan i marljiv i iskren drug? Imaš li radne navike?

Mamurluci su takva stoka.

Čovjek se zapita u jednom trenutku kako može živjeti bez kompjutera, kada se navukao na mejla (gibsona) i tko bi rekao da je pošta institucija koja počiva na jednoj apstraktnoj ideji o povezivanju ljudi i informacija. A ja poznajem poštu = ustroj. Moj otac je proveo čitav radni život šećući od kancelarije do kancelarije, od šaltera do šaltera, od sastanka do sastanka samoupravljanja i radnog kolektiva, sa prekriženim rukama iza leđa. Bio neki shef tamo. Zato danas ima ukočeni mali i domali prst na ruci. Jebote, a! Profesionalne deformacije od potpisivanja dokumenata, naredaba, uredaba, popisa maraka, kuverti, razglednica, dopisnica, kuverti, kalendara. Ali, sam ja zato uvijek imala šiljila, gumica, papira, kemiski, olovaka, korektora, sve što djetetu treba.

U našoj dnevnoj sobi mi imamo knjige o pošti, to je stari dobio, Prvi dani pošte, odmah uz knjige o Titu koje su kupovali na sindikalnoj prodaji, i na njoj su konjanici što jašu od dvorca do dvorca, filatelijske kataloge, do Harolda Robinsa, kako se ono zove, Lovci u mutnom, o Hauardu Hjuzu koji se obogatio od prodaje oružja Nijemcima i između ostalog prevozom pošte u malim avionima preko Atlantika, i onda je otišao u Holivud gdje je poludio. Bla, bla.

I tako, preko pošte dolazimo i do tebe.

Slučaj je htio, da kad su policajci stajali na vratima raspravljajući se s Markom, ja sam provjeravala poštu i vidjela sam tvoj mejl. Olja je stajala pored mene i nešto je plakala, kad je emocionalna, šta ćeš. Nešto sam tipkala po tastaturi ali su mi slova opasno bježala, pa sam odustala. I još plus, danas je Jelena nešto natuknula kako su mejlovi kratki i jezgroviti, ali smo poslale u kurac tipa koji joj je to rekao. Nećeš ti meni mijenjat moju komunikaciju.

Jebiga, ostala sam sama. Poudale su se sve. I dalje, sve super. Od ritma do ritma. Naš se život nastavlja. Zamišljala sam sinoć ležeći u krevetu: on i ja, moja ruka šara, dok sam tapkala po bolnim grudima od peemesa. Jebiga, borila sam se da dođem do ovog da mogu normalno pričati o sebi i tebi. I ne masturbira mi se, jer mi se ne da. Samo se uljuljkujem u san i skoro da mi uspije i onda čujem Borisa kako mi krade kevlar u drugoj sobi.

Martina Navratilova

MARTINA NAVRATILOVA rođena je u Puli 28. 08. 1980. od majke Vesne i oca alkoholičara. To je, čini mi se, od onda kad si mi pisala biografiju grčkim alfabetom u kardusu, kad smo s Tonjom tamo pile, a ja sam paničarila od odlaska u fotokopirnicu. Tokom puberteta koji sad već tone u zaborav, srčano je se bavila istraživanjem paradoksa s područja genealogije morala. Zbog toga još uvijek uživa lošu reputaciju. Idući u kino, jedne je ljetne večeri upoznala svoju buduću sestru Tatjanu Ivanovnu u suradnji s kojom je imala prilike temeljitije konkretizirati svoja istraživanja. Tako sve do 1998, kada je majka upisuje na Akademiju Liepih Umjetnosti u Veneciji. Nauštrb Martininog samopouzdanja majka kasnije izražava svoje žaljenje u terminima proćerdanog truda i kapitala. Martina pomišlja na samoubojstvo; prevazilazi tu krizu. Nalazi dečka. Kupuje printer. Kupuje skener i nedostaje joj nekoliko ispita do diplome. Ponekad pomisli kako bi još uvijek mogla pobjeći s cirkusom. Ali cirkus u Veneciju nikad ne dolazi.

Poklon iz metropole

Poklon iz metropole. Stajala sam na cesti. Rekla sam: nema problema, nemojte se brinuti za mene, stići ću ja. Nakon nekog vremena stalo je auto. Zeleno auto. Vozač je bio neodlučan. Ništa zato, ja sam se sjela. Sjela je i Slovenka.

Počeo je razgovor. Da se na staru godinu posvađao sa svojim ženskim prijateljicama, i da mu je otpao dogovor za doček na Krku... Ostavili smo Slovenku u Lupoglavu, a mi smo nastavili... Da sam mu ja jako zanimljiva i da dobro slušam, itd. U Rijeci me vodio na ručak. A njegova ženska prijateljica je dvadesetogodišnjakinja, a on je, slike radi, debeljuškasti brkati četrdesetogodišnjak sa tri profesionalne neograničene plaće koje će bez problema potrošiti na jednoj večeri sa svojim prijateljima kojih, napomenimo još jednom, ima u izobilju mlađih od sebe. On je simpatičan, nekako čudno. Slušam ga, i vidim kroz njega i njegovu priču; tu njegovu koja ga vara sa bivšim dečkom, i mala pičkica, laže, jer za uzvrat dobiva sve što joj padne na pamet. Slušam ga i gledam se u retrovizoru, sažalijevajući samu sebe, jer je očito da mi na čelu piše psihijatar. U Rijeci smo išli na ručak. Meni se žurilo, njemu ne. Nije ni taknuo svoje lazanje sa pršutom i gljivama, a salatu sam mu ja pojela. U međuvremenu je zaključio da sam energična jer sam se malo zalaufala o politici. Rekao je vozit ću te ja još malo tako mi je ugodno pričati s tobom, jer moji prijatelji, njima se ne da slušati moje probleme, oni me sažalijevaju. Pitala sam ga: jesi li siguran. Bio je siguran.

On kada voli, voli i očekuje idealno. On je s njom bio najprije prijatelj, pa se zaljubio, pa su pričali o tome, pa je ona rekla da je baš briga što će drugi reći jer ona živi svoj život i baš je briga što drugi misle. Ali, mami nije rekla, za mamu je on bio samo njen prijatelj. Jer, sad sam se sjetila, muškarac i djevojka su prijatelji dok se ne zaruče, i tek onda su si cura i dečko. Ja sam rekla da su si muž i žena prvo prijatelji, pa onda sve drugo. On me je odlučio odvesti skroz do kraja. Kad smo došli u grad ona je poslala poruku: dođi na kavu. Ja sam joj poslala poruku umjesto njega: ja sam u zg na kavi. Ona je odgovorila: nemoj me zajebavat! Onda ga je nazvala. Pitala je šta si stvarno u Zagrebu, i zašto, i tko je s tobom, našto je on rekao legendarnu kako s kim sam? S autom! Ja sam prevrnula očima. To se radi u ovakvim situacijama.

Odvela sam ga na kavu kod sebe. Opet ga je nazvala. Kad je završio razgovor s njom, drhtao je.

Kako se ne sažaliti? Duboko.

Dao mi je čaše za šampanjac iz kojih su oni trebali piti ako bura zatvori most, jer on je razmišljao o tome i šta u kojem slučaju. Naslućivao je da stvari nisu u redu i da je sve ok. do nove godine, a onda polažu račune jedno drugome tko šta želi od veze, koliko tko daje i tko uzima. Ona nije pristala na pogodbu. Odugovlačila je do kraja. Poslao joj je poruku nakon ovog smatraj da smo gotovi. Ponašaj se kao da se ništa između nikad nije ni dogodilo.

Dobro, ne možda tim riječima, ali u tom kontekstu.

Dao mi je i kekse koje ona voli koje je imao u prtljažniku. Jaffa kekse, ali one lošije. Poslije se javio iz grada. Mislim da je tražio poklon za nju iz Zagreba.

Automotomix

Uvijek slušam samo jednu pjesmu nedeljom ujutru kad se budim. Ne mogu se fokusirati ni na šoljicu kafe. Ne znam ni u čijem sam krevetu. Ni otkud da počnem. Ni otkud da krenem.

U jednom trenutku postalo je očito da sam zapela u vremenu i da su moji emocionalni ispadi kockice leda otopljeni u čaši. Ja sam osoba bez grijeha i bez datuma rođenja.

Nije zanimljivo prekopavanje po prošlosti koju su svi ionako zaboravili. Jednako tako je nepotrebno inzistiranje na starim forama. Zanimljivo je to kako je dobro biti sasvim sam. iznenadiš samog sebe. Meteori i trunčice prašine se odbijaju od mene iz neinteresa. I da ja postojim za tebe, tko god da si, da je. Bio i bit će. Otvaraju se vrata raja, a raj, to su ti već rekli, je mjesto malo dalje od ceste, par kilometara, na obali rijeke. Raj je nova slovenska podružnica velikih marketa, scarpa cita, austrijskih banaka, podružnica stambenih štedionica, sa velikim parkiralištem sa pet tisuća parking mjesta, za sve nas koji kupujemo.

Za sve nas koji kupujemo, a ima nas još, životi su kao košarice, punimo ih kolko stane, koliko se ima para, a nema ih puno, u stvari ih je sve manje i manje, a mi moramo za manje kupiti više. Stalna borba i natezanje sa onim što se ima imati osnovno: četkicu za zube, kaladont, cipele, čarape, hlače, remene, košulje, potkošulje, jakne, češljeve, špangice, viklere, kruh, salame, majoneze, prazne kazete, pune kazete, video iskaznice, zdravstvene iskaznice, lične i osobne, studentske, popuste na autobuse, željeznice, knjižnice, brojeve telefona, brojeve mobitela, i sve ostalo što stane u tvoj debeli novčanik.

I to sve ništa ne govori o tebi. Život u gradu komplicira svaki idejni aspekt življenja, počevši od higijene: toaletnog papira na, cvjetiće, štapića za uši, hidratantne kreme, krema za hranjenje noktiju, i dok mi pogled pada na tekućinu za pranje ogledala i staklenih površina i lopaticu za komarce u obliku Japanke, od trena kad se probudiš, svijest ušteka radni karton u kompliciometar i dan može započeti.

Gledam kroz prozor jurećeg auta. Tip Bosanac sluša samo talijanske radio-stanice jer mu se pokvario radio u autu. Pjesma koja svira ide ovako la vita e strada, passa chi paga. Drugi Bosanac sluša Dragojevića. Još smo na ovim prostorima.

Otkrili smo da pare ne vrijede ništa na razmeđi granica. Pare odlaze da ih više nema, mijenjaju izgled, države i spol.

Jedan moj prijatelj nedavno mi je pričao o nekom svojem poznaniku koji je, navodno, bio iznašao najbolji način za shvaćanje opće nepotrebnosti Svega Života i Ljudskog Bivstvovanja. A taj je bio: nervozno pijenje kave u Severinu na Kupi. Tokom proputovanja iz kontinentalnih prema obalnim predjelima. I obrnuto.

U nastojanju da izbjegne lokal-autoreferencijalnost svoje teze, taj poznanik prijatelja iznio je i nešto općenitija filozofijska pitanja poput slijedećih:

naseljena mjesta poput ovoga postoje samo radi zadovoljavanja fizioloških potreba nebrojenih svjetskih putnika; naseljena mjesta poput ovog samo prividno postoje iz navedenog razloga. Zapravo, radi se o zadovoljavanju ekonomskih potreba vlasnika ugostiteljskih objekata;

naseljena mjesta poput ovog rezultat su udružene zavjere ugostitelja i vozača autobusa.

Majka posljednje teze je progresivna paranoja izazvana konzumiranjem nepriličnih količina alkohola. Ipak, radi se o ambicioznom ali neunovčljivom propitkivanju podrijetla kulturno ekonomskih, navodno behaviorističkih navika naše civilizacije. Nažalost, daljnji razvoj teorije propao je uslijed smrti poznanika moga prijatelja pri pokušaju koitalnog općenja s naizgled djevojkom japanskog podrijetla, da.

Jednom smo išli na put. Trebalo ih je probuditi. Najprije sebe.

Pogledaš se u ogledalo, natečene oči, podočnjaci, smrdi ti iz usta, a sinoć si oprao zube. Bacaš 300 limenki piva sa stola, kuhaš kavu i pišeš natpise gradova kroz koje će se stopirati...

A šta kaže pička? Pička vapi za prostranstvima, pička guta kilometre, automobile i vozače i njihove životne priče i sudbine, naplatne kućice, policajce, granične zone, pička guta ovo jutro kad bismo trebali krenuti...

Remix iz knjige Teleportacija ljubavi, SKC, Beograd , 2004.