Prenosimo vrlo kratke priče jednog od najperspektivnijih romanopisaca Južne Amerike i gosta Festivala europske kratke priče.
Autor: Andrés Neuman
Sa španjolskog prevela Nikolina Židek.
***
Sreća
Zovem se Marcos. Oduvijek sam htio biti Cristóbal.
Pritom ne mislim da bih se htio zvati Cristóbal. On je moj prijatelj; htio sam reći najbolji, ali reći ću da je jedini.
Gabriela je moja žena. Ona me jako voli i spava s Cristóbalom.
On je pametan, siguran u sebe i okretan plesač. I bavi se jahanjem. Vlada latinskom gramatikom. Kuha ženama. Potom ih pojede za ručak. Rekao bih da mu je Gabriela omiljeno jelo.
Netko neupućen mogao bi pomisliti da me moja žena vara: ma kakvi. Oduvijek sam želio biti Cristóbal, ali ne sjedim prekriženih ruku. Vježbam da ne budem Marcos. Idem na satove plesa i ponavljam gradivo iz udžbenika. Dobro znam da me moja žena obožava. A njezino je obožavanje toliko, toliko, da jadnica spava s njim, s čovjekom koji bih ja htio biti. Na isklesanim Cristóbalovim prsima moja me Gabriela željno čeka raširenih ruku.
Mene ta strpljivost ispunjava užitkom. Da bar moj trud bude na razini njezinih očekivanja i da nam jednog dana, ubrzo, dođe taj trenutak. Taj trenutak nesalomljive ljubavi koji je ona toliko pripremala, varajući Cristóbala, privikavajući se na njegovo tijelo, njegov karakter i njegove ukuse, kako bi bila što udobnija i sretnija kada ja budem kao on, a njega ostavimo samoga.
Stvari koje ne činimo
Sviđa mi se što ne činimo stvari koje ne činimo. Sviđaju mi se naši planovi kada se probudimo, kada se dan ušulja u naš krevet kao mačka od svjetla, a koje ne ostvarujemo jer smo ustali kasno, zato što smo ih toliko zamišljali. Sviđa mi se golicanje u našim mišićima koje naviješta vježbe koje nabrajamo, a ne odrađujemo; teretane u koje nikad ne odlazimo; zdrave navike koje prizivamo kao da samim priželjkivanjem njihov sjaj dopire do naših tijela. Sviđaju mi se turistički vodiči koje listaš s pažnjom zbog koje ti se toliko divim i u čije spomenike, ulice i muzeje nikad ne dospijevamo zakoračiti, dok ih očarani listamo ispijajući kave s mlijekom. Sviđaju mi se restorani u koje ne odlazimo, svjetla njihovih svijeća, zamišljeni okus njihovih jela. Sviđa mi se kako izgleda naša kuća kada je opisujemo preuređenu, njezin upadljiv namještaj, odsutnost zidova, smjele boje. Sviđaju mi se jezici koje bismo željeli govoriti i koje sanjamo da ćemo sljedeće godine naučiti, dok se smiješimo pod tušem. S tvojih usana čujem te slatke hipotetske jezike, njihove me riječi ispunjavaju svrhom. Sviđaju mi se sve namjere, objavljene ili skrivene, koje zajedno ne ostvarujemo. To je ono što najviše volim u životu koji dijelimo. Čudo otvoreno negdje drugdje. Stvari koje ne činimo.
Biti bosonog
Kada sam shvatio da ću biti smrtan kao moj otac, kao one crne cipele u plastičnoj vrećici, kao kanta vode u koju je ulazila i izlazila krpa za ribanje poda koja je prelazila preko bolničkog hodnika, imao sam dvadeset godina. Bio sam mlad, prestar. Tada sam shvatio, dok su tragovi jasnoće nestajali s poda, da je zdravlje vrlo tanak sloj, nit koja ispari prolaskom koraka. I nijedan nije bio korak moga oca.
Moj je otac oduvijek čudno hodao. Brzo i trapavo u isto vrijeme. Kada bi krenuo u šetnju, nikada nisi znao hoće li se spotaknuti ili potrčati. Meni se taj hod sviđao. Njegova spuštena i tvrda stopala sličila su tlu koje je gazio, tlu od kojeg je bježao.
Moj je otac tad već imao četiri spuštena stopala, raspoređena na dvama različitim mjestima: dva stopala na bolničkim kolicima (skupljena u petama, blago razdvojena, što podsjećaju na neko ironično V kao pobjeda) i dva u onoj plastičnoj vrećici (kao uspomena u cipelama, koja svoj kalup nameće koži). Bolničarka mi ju je uručila kao što se uručuje otpad. Ja sam gledao u podne pločice i u njihovu varljivu plohu.
Ostao sam tamo sjediti, ispred vrata operacijske sale, čekajući novosti ili ih se bojeći, dok nisam izvadio cipele svog oca. Ustao sam i stavio ih nasred hodnika, kao prepreku ili granicu ili zemljopisno obilježje. Pažljivo sam ih položio, nastojeći ne poremetiti izvorne izbočine, ispupčenja od kostiju, odsutnu formu.
Ubrzo se u daljini pojavila bolničarka. Prešla je hodnik, zaobišla cipele i prošla. Pod se sjajio. Odjednom sam se uplašio čistoće. Učinila mi se poput bolesti, besprijekorne bakterije. Sagnuo sam se i počeo puzati, osjećajući trenje, bol u koljenima. Vratio sam cipele u vrećicu. Stegnuo sam čvor što sam jače mogao.
Svako malo, kod kuće, isprobam te cipele. Sve mi bolje stoje.
Teorija užadi
Živim za pisaćim stolom ispred prozora. Pogled se baš ne može nazvati alpskim krajolikom: usko dvorište, prljave cigle, spuštene rolete. Mogao bih čitati. Mogao bih ustati. Mogao bih prošetati. Ali ništa se ne može usporediti s tom velikodušnom osrednjošću koja sadrži cijeli svijet.
Te su mi cigle prava škola. Za početak, daju mi lekcije iz estetike. Estetika povezuje promatranje s razumijevanjem, osobni ukus s općim smislom. Stoga bi estetika bila oprečna opisivanju. Kada čovjek pred sobom ima samo unutarnje dvorište u koje može gledati, ova se nijansa u značenju pretvara u pitanje preživljavanja.
Ili lekcije iz semiotike. Razgovor sa susjedima o njima mi govori manje nego njihovo obješeno rublje. Uvjerio sam se da su riječi koje razmjenjujemo s bližnjima više izvor nesporazuma nego upoznavanja. Njihovo se rublje pak prozire (u nekim slučajevima doslovno). To se ne može tumačiti krivo. U najgorem se slučaju ne odobrava. Ali i to se neodobravanje prozire: otkriva nas same.
Provodim sate promatrajući užad za sušenje rublja. Nalikuju na partiture. Ili na bilježnice s crtama. Autor može biti bilo tko. Bezimeni ljudi. Slučajnost. Vjetar.
Mislim, na primjer, na susjedu kat ispod, lijevo. Gospođa određene dobi, ili neodređene, koja živi s jednim muškarcem. U početku sam mislio da je riječ o povelikom sinu, ali mora da joj je suprug. Teško da će današnji mladić obući jednu od onih bijelih potkošulja koje njegova generacija toliko prezire jer nije odrasla u duhu neorealizma koji idealizira proletarijat. Gaće koje je moja susjeda ostavila da se vijore biblijskih su razmjera, a grudnjak boje kože komotno mogao poslužiti kao kapa za kupanje (točnije, kao dvije kape). No, evo misterija: njezin krupni muž nosi kratke elastične slip-gaćice. Neke su crvene, neke crne. Sumnjam da gospođa tako čedna ukusa potiče svojeg supruga da se odvaži nositi takvo donje rublje. S druge strane, ne čini se vjerojatnim da gospodin s toliko smjelosti ispod hlača svojoj supruzi nije predložio neke druge modele. Tako da zaključujem da u tim slip-gaćicama gospodin zadovoljava (ako je to prava riječ) kakvu ženu koja je puno mlađa od njega. Njegova se supruga, dakako, pobrine da ih s ljubavlju opere i osuši.
Nekoliko katova više, u sredini, drugo je uže, koje pripada studentici boemskih navada, ako to uopće treba napominjati. Nikada ne vješa rublje prije devet ili deset sati uvečer, kada je dvorište već u polutami. To me sprječava da je promotrim s jasnoćom s kojom promatram njezinu odjeću. Ima sve vrste kratkih majica, sićušne kompletiće, čipkaste tange i pokoje staromodne haltere. Ovaj zadnji detalj daje naslutiti da je ljubiteljica sveučilišne filmoteke. Svoju studenticu zamišljam kao jednu od onih odvažnih osoba koje u odlučujućem trenutku obuzme stid, možda plod mučnih sati vjeronauka. Jednu od onih ljepotica koje se osjećaju bolje dok zavode nego dok se predaju užitku. Ili ne. Naprotiv: ona bi mogla biti jedno od onih čuda prirode koja su, čak i u trenucima najveće razuzdanosti u stanju napraviti elegantnu gestu. Ili ne. Na zlatnoj sredini: moja susjeda postavlja granice vlastitoj požudi, ima točku samokontrole koja je čini neodoljivom, a katkad i baca u očaj. I to ponajprije onu vrstu muškaraca (konkretno, sve), koji se povode za odjećom i s uzornom se lakovjernošću nadaju da će ispod kratke haljine pronaći lascivnu ženu. Moja je susjeda zapravo krhke duše. Dovoljno je uočiti te čarapice s dječjim uzorkom u kojima, pretpostavljam, spava kada je sama: patkice, zečići, vjeverice. Pokroviteljsko ponašanje mrzi jednako kao i hladna stopala.
Malo niže, tri prozora udesno, jedna majka pere robicu svoje dječice. Jedno od njih, odaje ga veličina, više nije dijete. Zašto se adolescenti odbijaju brinuti za svoju odjeću? Kakav ih to sram tjera od njihovih vlastitih gaća? Stariji sin moje susjede uprlja značajnu količinu tjedno. Ostavlja li isto tako puno tragova na kompjutoru, skriva li časopise na predvidljivim mjestima, zatvara li se satima u kupaonicu? Zna li da njegova majka čita iz njegovih gaća? Kakvo rasipanje energije. Isto bi se moglo reći za susjeda iz jednog od stanova na trećem katu, koji si da truda pa svoju odjeću slaže po veličini, vrsti i bojama. Nikad košulja kraj ručnika za ruke. Živi sam. Ne čudi me. Kako spavati s nekim tko nije u stanju prepustiti se gostoprimstvu nasumičnosti? Moj manijakalni susjed definitivno je majstor prikrivanja.
Nakon godina provedenih ispred prozora naučio sam da ne treba pretjerivati s promjenama u promatranju. Više se uoči kad se pogled usmjeri u jednu točku nego kad ga se premješta s jedne strane na drugu. To bi bila lekcija iz sinteze. S tri ili četiri užeta, trebalo bi biti dovoljno materijala za krimić.
Danas je lijep dan. Sunce preplavljuje dvorište. Užad mojih susjeda raštrkano se sjaji, prepuna planova. Previše je odjeće da bi ogolili svoje živote.
Moja se užad ne vidi.