4.11.2004.

Silvestar Vrljić  

To se dogodi kada ti riječima pljesnem po tijelu

Silvestar Vrljić. Autobiografija: Sada, kada bih želio biti niže i južnije od svih svojih pokreta i misli i ukusnih mekih usana, kada bih želio putovati, ponijeti se sa sobom, kakav pokret da napravim? Ako zatvorim oči, igram se. Ako ih ne otvorim, ovdje je to prostranstvo, prostor čekanja, trošenja. Ovdje sam dalek i čist.

STOJIM PRED PUSTINJOM

                                       Lindi Be.

1.

Stojim pred pustinjom koja rastapa se

pod svjetlom Lindinog pogleda.

To je kao staro more koje

dobro udara u topla stopala. To je

kao

mrkli mrak iz kojega

do mene dolaze rojevi Lindinih kovrča,

gipkih i mirisnih.

To je kao da se nešto

dobro znano

presijava na Lindinim prstima.

2.

Kao uspomena. Sjećanje na

mirise iz djetinjstva. Prve voćke

na koje lijepiš ruke

i čekaš.

Poslije dođe pogled, nova tajna

koju čuvaš, vrtiš pod jezikom,

gledaš kako pada,

pa te zavoli i, kvragu, sve se

opet vrti.

Sada sam ovdje i znam sve.

Naučio sam vidjeti

čega nema. Stojim tu i gledam:

s Lindinih usana polijeću bajke.

3.

Linda se kreće uzbibalim koracima

iza kojih

gomila se i gruša

nešto sreće, ono što ostane na dlanu

kada rukom prođeš

po mokrome čelu.

4.

Stojim pred ovom pustinjom, napokon,

beskrajno slab i sretan,

nježno utisnut u tvoje oči

i mislim si: Linda,

ta mala radost u koju te smještam

otkriva ovo zeleno jutro,

oleandre na kući usred ničega,

tvoje usne umočene u zvijezde

i moje prste u tvojoj kosi,

malene i lijepe. 

A ŠTO AKO SI U PRAVU KADA ME GLEDAŠ KAO KAKVU MALU STVAR

1.

Kada ti prstima dodirujem lice

prenosim na tebe

svu draž i težinu kojom se, nespremna

na jutarnje svjetlo, zamataš

i skrivaš od lađa i brodova

koji te kroz prozor vrebaju iz parkova.

Moja se jutra razlikuju od tvojih jer

bjelinu o kojoj ti govorim

nosio sam po svu noć kroz ulice.

Tvoja su jutra daleko bolja. Bez bjeline,

bez suvišnih kretnji, bez ičega

što bismo, pijani i suhi od noći,

mogli nazvati srećom.

2.

A što ako si u pravu kada me gledaš

preko ramena

kao kakvu malu stvar, nešto što

gubi se pri svakom našem dodiru?

Govorio sam stvarima na stolu, svemu

što je pred nama ležalo.

3.

Govorio sam: iziđem li rukom

kroz staklo u sobi

hoće li se ono

o čemu sam ti želio šutjeti

razvući

u usne,

leći nam na tijela kao sablast?

4.

Gledam kako ležiš, sva snježna

i puna tišine. Kamo se možemo

otisnuti ovako prolazni: ti

kao gusta bjelina, ja kao oko

na tvom vratu?

PO MENI SU IZNIKLE RUPE

1.

Sve što znam ili sam vidio

na tvojim prstima

presijava mi se na licu kao znak, nešto

što utisnula si

svakim mirnim pokretom,

bilo da je riječ o gibanju ili 

onome što je izvan tebe.

Savladao sam svoje glasove

i sada ih razlikujem. Neka me je

želja ugrizla za grlo, a ti si

otišla do mora, zarila u njega noge

i dlanom prekrila lice.

Cvijeće je izdržalo

i putem si prosula samo sitne oči,

pogled koji

izrast će u sjećanje. Po meni su

iznikle rupe i 

iz njih će nešto izići. Ali

o tome malo znam.

2.

Ovo što nas okružuje i obavija,

dolazi od mene.

Negdje daleko

snijeg je prekrio tvoje obrve,

ušao ti u govor i sada

čeka

povoljan znak, trenutak da zamre.

Doista sam miran i moji pokreti

samo su privid

radosti s kojom sam srastao,

uz koju sam vrtio u rukama

prvi osmijeh, jabuke i vrt.

Ako dođeš, ako se pojaviš pred vratima

glatka i mirisnih prstiju,

što ću ti reći? Nešto mi je smirilo

pogled i razvuklo usne.

Neka nam je voda legla na oči

i što sada?

 

3.

Početak je ono što uzimam ti s usana

svaki puta kada primaknem glavu

izvoru svjetlosti što raste ti u oku.

To što se u tebi savija dok spavaš,

duboko je.

Ono što u meni pokreće vid

okrenuto je tom izvoru, rastu što te

ne budi. Kosa ti je srasla

s podlogom, mojim ramenom i nečim

što nije moje,

što okreće se i vrti kao mladi svijet.

U to ne mogu ući. To

izlazi i ulazi u mene

kao šutnja. I tako dalje.

4.

A i ja bih želio rasti, biti izvor nečega što

vidjet ćeš i uzeti.

To je druga strana,

to se dogodi kada riječima pljesnem ti

po tijelu, kada ti se ime pretvori

u čistu nemoć. Zašto si otišla?

Što nisi ostala, imenovala stvari,

tišinu pretvorila u prostor čekanja,

u pad?

Prazni su dlanovi ipak nešto jasno

i čisto.