Iako nas više nema na kioscima u tiskanom izdanju, Zarez nastavlja raditi na pogon kritike i otpora, analize i literarnog stvaralaštva, stvaranja argumentacijskih, a ne samo polemičkih čvorišta
Kritika bez otpora je prazna, kao
što je i otpor bez kritike slijep.
(David Couzens Hoy)
Čitate Zarez na Internetu. To znači da rečenice unutar časopisa moraju biti kraće, ali ne i da će argumentacija biti medijski reciklirana ili reducirana. Ni nakon što je Zarez prestao postojati u tiskanom obliku, nećemo se poravnati s aktualnim Ministarstvom kulture. Nećemo preuzeti model njegova neznanja (u polju javne riječi zasad nismo čuli ništa što bi upućivalo na elementarno poznavanje suvremenih kulturalnih praksi Zlatana Hasanbegovića), kao što nismo upoznati ni s kakvim državnim programom ili vizijom rada aktualnog Ministarstva kulture (čak i za direktora škole trebate imati program, dok se ministrom postaje metodom stranačkih zasluga i osigurane stranačke poslušnosti).
Kult-inkvizitor
Izvjesno je da Hasanbegović kao ministar/povjesničar zasad nije sudjelovao ni u kakvom oblikovanju javne izvedbe, osim što je u mladenaštvu slučajno završio na fotografiji kostimiran u ustašku memorabiliju, nakon čega se posvetio povijesti, shvaćenoj kao prebrojavanje mrtvih, što i danas traje kao fokus njegove izrazito oskudne javne retorike. Nećemo preuzeti ni ministrovu fundamentalističku vrijednosnu orijentaciju (financiranje vjerskih časopisa prioritet mu je nad financiranjem sekularnih medija), a ponajmanje Hasabegovićevu nijemu autokraciju ili manjak javne dostupnosti za sve novinare i kulturne radnike, s jasnom tendencijom ukidanja nezavisnih medija kao potencijalnog vrela kritike autokratskih režima.
No nijedan potez čovjeka bez svojstava i njegova sustava bez proklamiranih kriterija nije ni slučajan ni bezazlen. Kad na mjesto ministra dođete kao stranački pijun, sigurno ste stigli sa željeznom političkom misijom. Hasanbegović, dakle, nije samo parodija demokratskih procedura u kulturi, nego njezin glavni kulturni inkvizitor. Njegovo inkvizitorsko raspolaganje državnim budžetom ili novcem građana koji ga nisu izabrali za mjesto ministra kulture već je dovelo do svjesnog zatiranja nezavisnih medija, pri čemu se ministar nije potrudio javnosti pružiti ni suvisla ni dosljedna obrazloženja. Samo oko Zareza predomišljao se četiri puta oko toga što mu točno "manjka" u arhivima izvještaja, na kraju ponudivši komesarsko objašnjenje: sredstva nisu odobrena. Bez daljnje stabilizacije ili elaboracije razloga uskraćivanja Zarezu financijske potpore. Jer tako to rade inkvizitori: optuže vas da ste letjeli na metli i daljnjih pravnih procedura nema. S Hasanbegovićem se, doduše, dogodila i osobita vrsta javnog preokreta: veliki dio javnih djelatnika u kulturi (lijeve i desne orijentacije) odlučio je da ne pristaje na status pasivnog taoca nekompetencije i bahatosti vlasti. Hasanbegović je požnjeo nezapamćeno veliki tuzemni i međunarodni otpor.
Ministarstvo kulta vs. Ministarstvo kulture
Posljedice otpora rezultiraju solidarizacijom javne scene, predvođene inicijativom Kulturnjaci 2016. Drugim riječima, podijelili smo se na ministarstvo kvazidomoljubnog kulta i ministarstvo otvorene kulture. To nije ideologijska, već proizvodna podjela. Kultu pripadaju oni koji ne proizvode kulturu i čude se njezinim demokratskim procedurama, vjerujući pri tom da molitva i pjevanje himne opravdavaju čak i privredni kapital. Drugim riječima, ne rade u interesu domovine na koju se pozivaju. Kulturi pripadaju svi koji je oblikuju kroz konkretne javne prakse, smatrajući se za svoj rad odgovornima pred zakonom, kao i pred zajednicom s kojom surađuju ili kojoj se obraćaju, samim time njegujući ne samo pravnu i službenu, nego i međusobno stresnu i osjetljivu toleranciju. Na taj je način kultura u Hrvatskoj konačno prevrednovana. Prestala je biti državna ideologija domoljublja (na tom ju je mjestu zamijenio Hasanbegovićev kult), umjesto toga postavši građanski pokret. Samim time, Ministarstvo otvorene kulture sve od izbora Zlatana Hasanbegovića na mjesto kultnog ministra djeluje izvan svojih zasluženih službenih prostora u Runjaninovoj, na vlastitim Facebook stranicama, a odvija se u sklopu građanskih incijativa koje koordiniraju Kulturnjaci 2016. I dok službeno Ministarstvo kulta odbija komentirati kulturne i javne događaje, Kulturnjaci 2016. godine uredno obavljaju ministarski posao: daju podršku Jokićevoj kurikularnoj reformi, ne pristaju na govor mržnje i fundamentalističku kontrolu ženskog tijela ukidanjem abortusa, traže pravu i policijsku zaštitu za sve umjetnike koji se aktivno služe svojom slobodom kritičkog govorenja (Rene Bitorajac i Nina Violić samo su neki od njih), zahtijevaju da satiričke televizijske emisije nastave s emitiranjem. To znači da su djelatnici istinskog Ministarstva kulture u ovom trenutku mnogobrojni građani, samoinicijativno i stručno posvećeni stvaranju javnih kriterija u kulturi.
Zarez kao kritički medij
U tom kontekstu Zarez je samo jedan od nezavisnih medija koji nastavlja pratiti kulturne i društvene prakse, raditi besplatno, pisati o tome redovite izvještaje te obrazlagati svoje stavove (umjesto da ih proglašava). Kad smo osnivali Zarez, vjerovali smo da su prekarni uvjeti rada samo početna faza, nakon koje će uslijediti Profesionalizacija. Svaka urednička ekipa borila se, međutim, za Goli Opstanak Novine. Ništa slično nije se događalo Vijencu ili Hrvatskom slovu, kad već govorimo o punom opsegu časopisa za kulturu u Hrvatskoj, za koje se uvijek našlo državnih sredstava, iako čak i kvantitativno objavljuju mnogo manje sadržaja, s neusporedivo užom grupom suradnika. Dakle već nam je dekadama jasno da Zarez ne radi na pogon potpore bilo koje vlasti, posebno ne one kad je ministrica kulture bila nekadašnja osnivačica Zareza. Ali radi na pogon kritike i otpora, analize i literarnog stvaralaštva, stvaranja argumentacijskih, a ne samo polemičkih čvorišta.
Zarez je specifičan jer vas – bilo kao mladu ili iskusnu autoricu ili autora – na njegovim stranicama legitimira tekst i suradnja oko teksta, inicijativnost i hrabrost uzimanja javne riječi, sposobnost da radite s uredničkim i kolegijalnim feedbackom. Ne legitimira vas mentorska preporuka. Neki od naših uzora, kao Times Literary Supplement, New York Review of Books, Sinn und Form, Le Monde, Frontline itd., funkcioniraju po hijerarhijski mnogo zatvorenijem principu, prihvaćajući samo "brendirana" autorska imena. Osobno volim čitati Zarez jer sam najviše naučila od autorica i autora koji (još) nisu bili afirmirana javna imena i koji su pisali o nečuveno nepoznatim, neistraženim temama. Specifičnost je redakcije i to što se programatski prati i institucionalna i izvaninstitucionalna scena. Zarez, nadalje, njeguje klasične novinske forme kao što su književna, kazališna, glazbena i likovna kritika, gotovo u cijelosti prognane iz suvremenog komercijalnog tiska. Svaki broj donosi i temat ili svjesno izabrani istraživački fokus, često u dosluhu s ritmom javnih manifestacija koje zaslužuju studiozniju obradu. Također pozivamo autorice i autore na tematske eseje s obzirom na politički kontekst koji dijelimo, a objavljujemo i brojne intervjue, umjetničke tekstove (prozu, poeziju, strip) te društvenohumanističke studije, napisane namjerice popularnije nego za stručne časopise, dakle zainteresirane su za obraćanje široj javnosti, ali i vjerne svojoj istraživačkoj metodologiji, na taj način uspostavljajući edukativnu dimenziju časopisa.
Hoće li Zarez zadržati navedenu širinu tema i suradnika?
Hoćemo li zadržati čitatelje?
Prijeti li i samoj redakciji mogućnost osipanja zbog poslova čiji se sirenski zov sastoji "samo" u tome da su plaćeni?
Na ovom ću mjestu biti pragmatična. Od osnivanja Zareza razgovaram s kolegama koji me uvjeravaju da je riječ o previše ambicioznom projektu, o vrsti glasila koja zanima previše malobrojnu publiku, o vrsti jezika koju će mnogi ljudi smatrati nametljivo učenim. I jednako toliko dugo slušam glasove podrške raznolikih čitatelja koji su sigurni da ne mora baš sve što se objavljuje na hrvatskom jeziku automatski biti "jednostavno" i programatski lišeno intelektualne zahtjevnosti. Pošteno je što postoje obje strane medalje – i ona koja upozorava stručnjake da pišu što je moguće komunikativnije, ali i ona koja dopušta mogućnost da humanističke, društvene i umjetničke struke trebaju imati svoje dvotjedno glasilo. Možda je Zarez, kako ga se gramatički definira, istovremeno “i vezno i razdjelno sredstvo”. I kao takav može podnijeti teret kontradikcije, razrade i nijanse mišljenja, nadogradnje i razgradnje argumenata, sve ono što Marinković u Traktatu o ruci naziva drhtanjima, oklijevanjima, skepsama, sumnjama, savjestima, mučnim dilemama, tjeskobama, propitivanjima, zaustavljanjima i rizicima. Ionako imamo previše medijskih uskličnika. Nije naodmet čuvati interpunkcijski znak veće analitičke pridruživosti i stalne otvorenosti samokritičkom nadopisivanju.