Reinhard Mohr  

Totalna zabava

esej

Bio je to opet udarni vikend: njemačko-filipinska real-life sapunica Diese Wallerts ušla je u sedmi tjedan, počelo je snimanje Insel-Duella s 13 kandidata za preživljavanje, oštrijeg odgovora kanala Sat 1 na reality show Big Brother , dok je Stefan Raab ( TV Total ) videospot svoga novog podvodnog hita Blabber blabber blubber bla! snimio na mjestu događaja i s jarko žutom disalicom.

U međuvremenu je Dolly Buster svoju novu knjigu Alles echt – Durchhänger und andere Höhepunkte/Sve autentično – preživjeli i ostali vrhunci predstavila na plaži idilična malezijskog otoka, prije nego je pred kamerama posebno za tu prigodu pristigloga snimateljskog tima ušla u kričavi montažni zahod u kojemu je nedavno posebna gošća Big Brothera , Verona Feldbusch, četiri puta obavila nuždu, a oldenburški ga trgovac automobilima kupio na dražbi za 24.000 DEM.

U najslavnijemu njemačkom kontejneru istodobno je u tijeku posljednja dionica do cilja: Jürgen ili John – tko će osvojiti nagradu za najomiljenijeg logoraša nakon 1945.? I, naposljetku: tečaj Endemolovih, kao seksi valjanih dionica, vinuo se u nove burzovne vrhunce.

U doba borderline-novinarstva ( SZ-Magazin ) odgonetka na pitalicu Što je istina, a što izmišljeno? je Svejedno je.

Sasvim zbunjen, časopis Bild ipak je postavio pitanje: Jesmo li svi prolupali? Nestaju li naše njemačke vrednote?

Dixi verum dixit?

Kult umjesto kritike kulture

Što god da bi njemačke vrednote mogle biti – novo njemačko društvo zabave s velikom završnicom spektakla Big Brother pobjeđuje toliko potpuno koliko je to uopće moguće. Ovih se tjedana jednostavno sve ismijava, urla i vrišti do daske.

Jedan narod, jedan Stefan Raab, jedan napad smijeha.

Ako se nekad sve uzimalo smrtno ozbiljno, sada se sve čini urnebesno smiješnim. Čak i intelektualci koji su godinama naciji kvarili zabavu, kojima je smijeh uvijek morao “zapeti u grlu” da bi zaslužili pečat društvene kritike , sada drhte s junacima reality-showa , vole Haralda Schmidta i čitaju časopis Gala umjesto Kursbuch .

Kult umjesto kritike kulture, ironija umjesto ideologije. Njemački feljtonisti upravo su se pretrgnuli nastojeći vjerodostojno protumačiti fenomen Big Brothera , umjesto da ga kao nekad bez oklijevanja proglase TV-smećem: trash bolje zvuči.

Novo uživanje u banalnome utrlo je sebi putove. Dijagnoza u smislu Herberta Marcusea: regresivna desublimacija. I sada ga, čini se, ništa ne može zadržati. Nijemci su na najboljem putu postati svjetski velemajstori u humoru, smatra televizijski komičar i kritičar Oliver Kalkofe. Tako je u najkraćem vremenu nadoknađeno ono propušteno u desetljećima smrtno ozbiljnog jadikovanja. Prebivalište humora, Njemačka, moćno napreduje; u smijehu zaostala nacija, narod bez smisla za humor (Otto F. Best), vraća se kući, u krilo zapadnoeuropske civilizacije. Na to se sad, naravno, berlinska republika nemilosrdno previja od smijeha.

Već je proteklih nekoliko godina jasno prepoznatljiva usmjerenost prema stvaranju društva zabave kojemu više nisu dovoljni pojedinačni genijalni zastupnici humora kao što su Loriot ili Otto Waalkes, nego ono samo uzima u ruke tradiciju mrzovolje i obranaštva: vježbanje društva u opuštanju s pomoću ironije i proračunatog cinizma. Krilatica: cjelina je apsurdna.

I uvijek se ponovo, na primjer u feljtonu Zeita , nova njemačka kultura smiješnog osuđuje na smrt, pokapa ispod svih ozbiljnosti života. Još je nedavno takozvani pop-kulturni kvintet pet mladih autora u usponu ( Tristesse Royale ) objavio kraj veselja: Irony is over ( Ironiji je kraj ); i popriličan je broj istraživača trendova prorekao povratak patosa i tragike. Čak se i sam Thomas Gottschalk, lastavica čuda njemačke zabave, priznao ipak malo zastrašenim od tolike zabave .

U društvu doživljaja subjektivno se zdravlje pogoršalo

Ali, upravo je uspjeh Big Brothera označio novi stupanj radikalizacije: zabavu kao travestiju i horor-viziju. Ono što je roman Georga Orwella 1984. učinio pojmom totalitarne vladavine: Big Brother is watching you – John de Mol, programski vođa europskog carstva sa sjedištem u Nizozemskoj, bez imalo je otpora preokrenuo u trivijalno: teror i nadziranje misli postali su voajerizam i ekshibicionizam, začini naprednoga medijskog društva: Čudo se događa jer ti postojiš . Pravi ljudi: baš guba.

Da je živ, Theodor W. Adorno, filozofska glava kritičke teorije, drugi bi put u svojoj akademskoj karijeri pozvao u pomoć policiju – u odlučnu obranu ljudskog dostojanstva, pameti i prosvjete. Još nikad nije njegova rečenica – pobjeda kulturne industrije je dvostruka – bila tako primjerena vremenu: Što (kulturna industrija) vani kao istinu izbriše, unutra može kao laž do mile volje reproducirati .

Upravo sablasno aktualno djeluju kritičareve riječi iz Dijalektike prosvjetiteljstva , iz 1944.: Zabava su toplice koje industrija užitka trajno propisuje. Smijanje je ovdje sredstvo prijevare nad srećom .

Pola stoljeća kasnije časopis Psychology Today (1/2000.) potvrđuje nalaz: U društvu doživljaja subjektivno se zdravlje pogoršalo – u usporedbi s pedesetim godinama, depresivni poremećaji čak su udeseterostručeni, tvrdi engleski psiholog Oliver James. Dijagnoza: slabljenje dugotrajnoga pozitivnog osjećaja vlastite vrijednosti.

Ali, s obzirom na težinu i širinu nagomilanih napada zabave na društvo, “stara” kritika kulture gotovo je posve zanijemjela. Žudnja za nazočnošću i intenzitetom, za autentičnošću i doživljajem, ne može više biti optužena za ideološku krivnju upućivanjem na navodno lažnu cjelinu , na iznuđivanje i manipulaciju. Nema istine iza maškarade koja se nije u njoj samoj objavila i nema više intelektualnog stajališta na temelju kojeg bi se uvijek moglo jasno razlikovati istinu i laž .

I u porazu Stranke zelenih vidljivo je koliko se društvo radikalno promijenilo – a s njim i uvjeti njegove samospoznaje. Potreba za radikalno unutarnjim provodom, ma koliko inscenirani i blesavi events na kraju bili, slijedi načelo ironične identifikacije i afirmacije obojene cinizmom.

Njemačka je postala zabavni park

Upravo zato što se Zlatko (junak njemačkog Big Brothera ), stanar kontejnera, predstavio krajnje neobrazovanim, obožavatelji ga slave kao Zlatko the brain!. Upravo zato što je istočnonjemačka domaćica Regina Zindler prilično priprosta duša, bila je svojim riječima o žičanoj ogradi (koju su ugrožavale praskalice iz susjedstva) ubačena u golem pogon zabave i pretvorena u predmet besprimjernoga medijskog publiciteta. Sporedno je što je na kraju morala provesti više dana na psihijatriji.

Maštu na vlast! , izvikivali su pariški ulični revolucionari iz 1968. – njemački odgovor 2000. glasi: Vickastost ne poznaje granice ! Od politike do sporta, od nove ekonomije do društvenih događaja berlinskog društva, od Möllemanna do Liloa Wandersa – Republikom vlada čimbenik zabave; kultura zabave koja mora biti: ekstremna i sočna.

Unatoč svim usponima i padovima kvota, val se komedije valja i valja, i svi surađuju. Njemačka je postala zabavni park s integriranom zonom užitka, crossover masovne kulture iz popa, komedije, političkog showa i trajnog tuluma: igra bez granica. Čak i Mitteldeutsche Rundfunk, poluslužbeni glas bivšeg DDR-a, na svoj način odaje priznanje hedonizmu te emitira, premda prerušeno u socijalno-kritičku dokumentaciju, televizijsku hit-emisiju Uživanje u svlačenju – gol i slobodan .

Promjenu paradigme komičar Ingo Appelt, koji svoju omiljenu riječ “jebanje” rado i optički stavlja u središte događaja, anegdotski opisuje u Spieglu : Kad je prije nekoliko godina nastupio na ARD-u i podignuo svoj natpis sa šest zločestih slova bilo je rečeno: To ne može! Kad se s istim provokativnim plakatom pojavio na RTL-u, sasvim su ga drukčije ukorili: “Gospodine Appelt, to ne može. Pokažite natpis prema kameri tri, inače ga nitko neće vidjeti.” Tu sam shvatio: Ingo, moraš biti mnogo oštriji , istaknuo je Appelt.

Pokorava li se prebivalište humora, Njemačka, isključivo tržišnim zakonima – sve prodornije, sve gluplje, sve pohotnije? Bez tabua u novo tisućljeće? Strmoglavljujemo li se u RTL-2-pakao jeftine predstave i puke slaboumnosti?

Ili se naziru i oslobađajući trenuci, promjena društvenog ozračja prema mediteranskome i britanskom? Nije li zemlja postala ležernija, volja za životom izraženija, ali također treznija i smirenija?

Humor i satira u Njemačkoj

Početak novoga društva zabave, toliko je sigurno, bio je kraj velikih političkih utopija i uspon komercijalne televizije. Pad Berlinskog zida 1989. zapečatio je doba ideoloških suprotstavljanja. Do tada su duhovitost i satira bile u službi svjetske revolucije ili barem svjetskog mira, u svakom slučaju u službi bespoštedne kulturne borbe protiv “tikve” (kancelara Kohla).

Vicevi o Kohlu kao samostalnoj političkoj jedinki bili su posljednje uporište tradicionalnoga političkog kabareta, ali već i pomalo l'art pour l'art , sjetni spomen vremena kada su još postojali stvarni neprijatelji.

Dugo su humor i esprit , ironija, satira i sarkazam bile tuđice na njemačkome tlu. Doduše, postojali su Heinrich Heine i Georg Christoph Lichtenberg, Wilhelm Busch i Kurt Tucholsky, ali bili su pojedinačne pojave, dijelom omraženi autsajderi.

Velikom većinom Nijemci su se radije držali Goethea i Schillera, svojih klasičara i dičnih filozofa. Oni su i nehotična i bukom popraćena grčenja mnogih mišića lica podvrgnuli preciznoj definiciji; smijanje, tako je, na primjer, govorio Immanuel Kant, jest afekt iznenadnog pretvaranja napetog očekivanja u ništa ; a za Hegela se komično temelji na suprotnosti biti i pojavnosti, svrhe i sredstva .

To je moralo biti dovoljno. Preostao je siromaški kruh apstrakcije. Uvijek bi ponovo dubokoumnost progutala duh, genij vic. Humor kao sredstvo vraćanja filozofskih uzleta na grubo tlo činjenica nije mogla biti stvar njemačkih pjesnika i mislilaca, koji su bili na tragu svjetskome duhu.

Tek se početkom dvadesetog stoljeća, pod dojmom svjetskog rata i sutona carstva, razvila feljtonistička kritika vremena između dadaizma i satire, polemike i poezije – kisela otopina za ruševine staroga svijeta. Hitlerovo uništavalačko djelo zatrlo je naposljetku i te kratke procvate kozmopolitskog duha koji su ponajprije proželi kulturni život Weimarske Republike.

S mnogo su muke nakon 1945. umjetnici kabareta kao što su Werner Finck, Wolfgang Neuss i Heinz Erhardt svaki na svoj način pokušali ponovo uspostaviti prekinute veze. Usred njemačkoga gospodarskog čuda, okruženi kulturom zavičajnog filma, Vica Torrianisa i filma kao što je Charleys Tante , predstavljaju usamljenike Njemačkoj nesvojstvene lakomislenosti izvan Komödienstadla i Ohnsorg-Theatera.

Očito su bili potrebni prosvjedi iz 1968., koje danas proglašavaju odgovornima za svakakvu pustoš i bijedu, kako bi se i raspršenim mogućnostima njemačkog humora otvorilo novo slobodno polje. “Zabavna gerila” Fritza Teufela, radikalizirana nasljednica Happening-Avantgarde , bila je samo politički ekstremni signal općeg početka i polaska.

Naglo je nastala prava pravcata kultura nonsensa – Insterburg & Co., Schobert & Black, Didi Hallervorden ili Udo Lindenberg sa svojim Panikorchesterom – posvuda se protiv vijetnamskog rata, cvjetnih tapeta i vrtnih patuljaka iz petnih žila pjevalo i spjevalo, glupiralo i izrugivalo.

Čimbenici smisla – “uspjeh” i “zabava

Sedamdesete su bile i zlatne godine tradicionalnoga političkog kabareta od Dietera Hildebrandta do Lore Lorentz, bila je to katedra Republike, još se jednom vlastodršcima iz večeri u večer, često u zboru, dovikivalo: Tako ne! No, već je osamdesetih, u zlatnom dobu divne uvrnute komike svakodnevnice Loriota i Gerharda Polta, politika prestala biti glavnom valutom pozornice.

Tamo gdje je stari kabaret intelektualno i politički pokušao unijeti red u svjetski kaos, drski pomladak predstavio je sad nered u vremenima duhovne pomutnje – nerijetko sarkastično slaveći. Habermasova izjava o novoj nepreglednosti savila je već zmijsko gnijezdo za okot komedije devedesetih. Povijesna je ironija što je upravo vodeći kulturalni pojam pobune 1968. i njezinih teklića – samoozbiljenje – duhovno kumovao suvremenoj golf-generaciji, današnjih tridesetogodišnjaka, središnje ciljne skupine novoga njemačkog društva zabave. Samo su se okolnosti promijenile.

Što se prije tražilo u WG-u (stanarskoj komuni), našlo se sada u individualizmu AG-a (ja-dioničkom društvu). Sreća ne leži više na ulici ili u krevetu s baldahinom, nego u chatroomu ili na novom tržištu frankfurtske burze. Poticaj individualizaciji, koji je na paradoksalan način dao alternativni pokret sedamdesetih, sada se dosljedno živi do daske.

Nakon kraja svih transcendencija svjetske povijesti odlučujući čimbenici moderne zaklade smisla i doživljaja su “uspjeh” i “zabava”. Tko danas govori o sistemskoj promjeni misli na kompjutorski softver, a ne na političku utopiju.

Nestalo je staro, autoritarno radničko društvo s evidencijskom karticom, sindikalnim sekretarom i socijaldemokratskim povjerenikom. Globalizacija i internetska revolucija izrazito su povisili zahtjeve za mobilnošću i fleksibilnošću, samoinicijativom i kreativnošću, istodobno promijenivši i značenje slobodnog vremena. Ono više ne služi ponajprije odmoru, (marksistički: reprodukciji radne snage), nego samorazvoju. I to je posao za Ich-AG/dioničko društvo.

Nadnaravno razrjeđivanje zbilje

Tako novi kategorički imperativ: Doživi svoj život!, kako ga je uobličio sociolog kulture Gerhard Schulze, katkad vodi na rub spremnosti za zabavu – trajni pretjerani zahtjev – koji se često može zadovoljiti samo novom zabavom i slobodnim aktivnostima.

Ali, Bože sačuvaj, da izostane zabave. U egoističkom se društvu svaka odgoda tobožnjih trenutaka sreće shvaća kao osobna uvreda. Objektivne prepreke u svakodnevici bremenitoj zabavom doživljavaju se poput sabotiranja samoozbiljenja. Važno je samo stapanje s trenutkom, prema zvijezdi tuluma Ariane Sommer: ja i moj magnum u kadi.

Tu i tamo postojeće neraspoloženje ili nesposobnost da se uopće razlikuju vlastiti ja i svijet, izdrže ambivalencije i protuslovlja, nerijetko vode u deprimirajući pakao individualizma. Stoga je sve važniji tempo izmjenjivanja podražaja, neumorna potraga za priznanjem i obožavanjem. Izmjerljiv rezultat jest vremensko razdoblje između rođenja i prvog nastupa na televiziji sve je kraće.

Potrošačko društvo krajnje usmjereno na unutarnji život potiče upravo narcisoidne obrasce ponašanja – načelna razmjenjivost, samoprodaja i membranska provodljivost nove su maksime u tome vrtoglavom natjecanju životnih stilova, moda i samoinscenacija. Vanjska stvarnost tu služi isključivo kao zrcaljenje velikoga sebstva, izmjenjuju se silne maštarije i difuzni strahovi: hamburški autor Dietrich Schwanitz govori o nadnaravnom razrjeđivanju zbilje.

Razvijeno društvo zabave prate dvije tendencije: estetizacija života – do savršenog samoprikazivanja – i seksualizacija javnog prostora. Snubi li se za grudnjake ili za zrakoplovne tvrtke – golo je tijelo sveprisutno. No, reklamna erotika prije odražava hladnu požudu nego ljubav i strast, jer kult je tijela zapravo neprijateljski prema tjelesnom, aseptičan, snažno se brani od zahtjevne prisnosti i istinskog razotkrivanja.

Kao u godišnjoj Love-Parade u Berlinu, seks je simbol bestjelesne komunikacije bez posljedica: čisti užitak u razgledavanju, zakukuljen u čahuru coola . Otkriveni pupak poziva uzmi me! , ali duša govori: bojim se.

Ginekološki voajerizam

U javnoj seks-klinici njemačke televizije nepokolebljivo se pari i gnječi, bičuje, hefta i prikiva, masira i brije, pudra i šprica. Ako je nekad sve bilo nekako političko , sada je sve nekako pohotno. Ekshibicionizam kao normalni slučaj narcizma. Tu TV-prilog o modernom frizeru za stidne dlake na publiku djeluje poput kave bez kofeina. I gang-bang , masovni javni seksualni odnos s porno-zvjezdicom (muškarci moraju poslušno stajati u koloni dok ne dođu na red) odavno je kakao za izvježbane televizijske gledatelje, samo oblutak u beskrajnoj bujici ginekološkog voajerizma.

I tu erotika nestaje – ovaj put u malograđanskome knjigovodstvenom mentalitetu neispuštanja ni jedne jedine najsićušnije perverzije. Dakle, ipak: zalaz zapadnog svijeta? Ždere li društvo zabave svoju djecu?

Duhovno-moralna korist nove kulture smijeha leži na dlanu: tko sve ironizira nema više što izgubiti, a najmanje neko napada, dakle i obrane vrijedno stajalište. Cinička afirmacija stavljanje je oklopa potpuno razočaranom realizmu: tko u ništa ne vjeruje osim u vlastitu oštroumnost, zaštićen je od filozofske svjetske boli. Opće ironiziranje čini načelnu ravnodušnost oružjem koje bezbolno uklanja sve razlike. Sve je moguće kada ništa nije moguće. To je Stefan-Raab-Medijsko d.o.o. & Co. Komanditno društvo.

A gubitak? Gdje je sve lakirano veseljem, vic gubi svoju moć vica.

Harald Schmidt, duhovni poglavar nove poganske kulture smijeha, to je odavno shvatio. Nedavno je u svojoj emisiji, priznati hipohondar, tek izliječen od najnovije želučano-crijevne upale, prvo u miru pojeo dvopek. Suhi humor, samoironija, distanca. Simbol za Nijemce.

Bilo je to poput nekog oslobođenja.

S njemačkoga prevela Sanja Demšić.

Pod naslovom Der totale Spass objavljeno u

Der Spiegelu, 5. lipnja 2000.