24.3.2005.

Feđa Šiširak  

Tražeći nove crte kojima bih se podvukao

Sada

Na stolu tri čaše, vaza s cvijećem,

upaljač, dvije kutije cigara i pepeljara.

Na stolici moje farmerke i košulja.

U farmerkama kaiš,

na podu moje tene i čarape.

U autobusu za posao

Ne može se pisati poezija u autobusu

na putu kući

ili na posao.

Jednostavno ne može.

Život

Nije red

otići bez šapta

bez nježnih riječi, bez obećanja,

oproštaja i želja za ponovni susret.

Nijedan osmijeh i suza.

Sam

potpuno sam.

Praznih ruku u bijeloj čistoj posteljini

u sobi koja nije tvoja

bez obećanja i podrške

bez pogleda i snage

bez želje i sa strahom.

Sam i strah.

Danas nije malo sutra

Pronašao sam smisao kratkih trenutaka.

Momenata koji uglavnom ne utječu, ne važe, ne znače.

Dok sjedim sam u sobi

s ritmom hard diska

živim jedan od tih momenata.

Besplatan i nedostojan.

Mada sve ovo ništa i ne znači.

Najgore od svega toga je što ga živim u potpunosti.

Postajem egoist, a volio bih dobiti na lotu.

Samo da mi bude lakše.

Paranoja je mašinovođa samoće.

Četvrtak lagano postaje petak.

Za nekoliko sati ću isključiti budilnik,

ustati,

pristaviti vodu za kafu,

popiškiti se,

zaliti kafu,

usuti je u veliku šolju,

staviti gutljaj mlijeka i tri i po kocke šećera,

iznijeti šolju na prozor,

istuširati se,

uzeti šolju s prozora,

vratiti se u krevet,

pustiti muziku,

piti kafu...

Mladost moja ispunjena je momentima

kojih se ne bih trebao sjećati

u trenutku kada pogled unazad bude jedino bolje sutra.

Hematom

Ovaj put sam stvarno spreman.

Uspio sam sakupiti dovoljno snage.

Dovoljno srca i suza da se uspravim.

Imam neku vrstu hematoma u glavi.

Hematom dođe kad se tijelo nije dobro

naviklo samo na sebe.

Tražim neke nove crte da bih

se njima podvukao i postao netko.

Nešto.

Stvar, igračka, možda gumeni pištolj

ili zvečka.

Carstvo

Bio jednom jedan car

sa ženom caricom.

Puno su se voljeli i

imali tri sina.

Danas žive moj otac,

moja majka,

ja i moja dva brata.

Slijepa ulica, tu odmah pored kuće

ulica je slijepa

i kad dođem do kraja tu me dočeka bijeli zid

okrenem se i kad opet dođem do kraja

dočeka me crni zid

ako je s jedne strane bijeli, a s druge crni zid

gdje onda počinje ulica?

Lukasz

Tijelo zamotano u plišanu deku

izgleda manje nego obično.

Sigurno mu je i hladno.

Noću su otvoreni prozori,

vani je novembar,

grijanje ugašeno.

Struja je nuklearna.

Što je fantastično.

Da bi mojoj guzi ugodno bilo

djeca će imati četiri glave

ili kitu do mjeseca.

To bi moglo biti i fino.

Lukasz danas odlazi.

Već sam se navikao na njegove poljski plave oči

čak ih nisam ni mrzio kao što inače mrzim

poljski plave oči.

Na Dan žena

Na Dan žena zakleo se da će prestat.

Misli isključivo sve što nije htio.

Na Dan žena ubio je tetke dvije.

Na Dan žena zna zašto.

Omer je tabijasus.

Omera nitko ne gleda prijeko.

Omer je moj brat i tata.

Omer nije Paša Latas.

Anita dodaj mi kafu i zapali cigar.

Evo me na internetu da ostavim utisak.

Anita sretan 8. mart.

14. juli 2003.

kad zasvira dobar ritam uvijek vrisne

i bosih nogu po tuđim,

a i po svojim čikovima zapleše.

ima strasna ramena i dobre pokrete

ispod očiju srebrne suze,

a usta divlje patke

ja takvu patku nisam nikad vidio,

ali to je skroz seksi

kad je vruće spusti noge u kanal

i pusti da je smeđa olovna voda miluje

zapali cigaretu i šuti tiho

onda naglo vrati se u bar

vrisne uz pjesmu završi čašu i poruči drugu

kad je pijana pije još više i s osmijesima

daje snagu onim što piju sami i dugo za barom

onda piju još više

i kažu mi, tajno, da je vole,

a kada plešemo zajedno

meni se kita digne jako,

jako i nije me stid

jer uz nju to ide i bez plesa

Feđa Šiširak. Rođen sam u Mostaru u novembru 1975. Iz Mostara sam krenuo za Pariz u novembru 1993. Stigao sam u Pariz u augustu 1998. Iz Pariza sam u septembru 2004. otišao za Berlin. U Berlin sam stigao u novembru 2004. Još uvijek sam tu. Evo, gledam Sutjesku na kompjuteru, našao sam DivX u kafani. Još imam Boška Buhu i Igmanski marš. Volim Berlin.