Suzana Marjanić  

Martina Miholić - Tree house, pink veo i terorizam

Ove ste godine sudjelovali na 15. danima performansa u Varaždinu performansom Speed Dating. Naime, kako doznajem, preko zaista brojnih web-objava o navedenom projektu, točnije izvedbama, projekt ste oblikovali pod nazivom Artists Speed Dating 2014. godine u suradnji s Malom galerijom Pučkog otvorenog učilišta u Poreču i u suradnji s hostelom Papalinna tvrtke Riviera Adria. Koje ste sve modifikacije zadane forme osmislili (kao što i naslov sugerira – riječ je o popularnoj formi predviđenoj za upoznavanje ljubavnika/ice ili partnera/ice) s posebnim naglaskom na posljednjoj, varaždinskoj izvedbi?

— Posljednja je izvedba, kao što ste naveli, bila u Varaždinu, dok sam prvi ASD izvela u suradnji sa sisačkom galerijom Striegl u sklopu manifestacije Noć muzeja. Osnovna je ideja ovog interaktivnog performansa bila svugdje ista; pokušati i direktnim kontaktom upoznati ljude s kulturnim, umjetničkim i političkim idejama njihovih sredina. Predugo bi trajalo kada bih nabrajala svaku pojedinačnu specifičnost pojedinih izvedbi, no za ilustraciju modifikacije ali i improvizacije navest ću primjer Zaboka gdje smo uspjeli okupiti zaista velik broj umjetnika i umjetnica ali također i dizajnerica i voditeljica lokalnih galerija, no iako sâm događaj nije bio izuzetno posjećen, pokazao se korisnim jer se uspostavilo kako određen broj kulturne scene Zaboka, poput voditelja kulturnih ustanova i galerija nisu bili baš povezani te su ovu priliku iskoristili za upoznavanje i umrežavanje oko budućih projekata u lokalnom ali i širem kontekstu.

Što se tiče varaždinskog performansa, bojim se da ću postati pretjerano poetična prilikom samog opisa. Iako pri izvedbi pojedinog projekta smatram bitnim odabir prostora ili lokacije, naglasak više stavljam na društveni kontekst. Varaždinski ASD za mene je bio poseban zbog atmosferičnosti ambijenta. Izvodili smo ga u nedjeljno kišovito prijepodne u ruiniranom ali impozantnom prostoru stare sinagoge, izblijedjelih svijetlorozih zidova, golemih prozora te s plastima sijena razbacanima uokolo. Izuzetno mi je žao što zbog poslovnih obaveza nisam bila u prilici biti na cijelim Danima preformansa. No dogodine se vidimo u Varaždinu.

IZLOŽBA PETAR PAN GENERACIJE IZGUBLJENIH DJEČAKA I DJEVOJČICA

Na nedavno održanoj izložbi Društvo spektakla (kustos: Josip Zanki) predstavili ste se instalacijom Ambitious Toys koja je kreirana kao pink ambivalentan prostor, Tree House, za koji se u nekim interpretacijama isticalo da se ne može naravno u potpunosti utvrditi je li namijenjen djevojčici ili ženi. Kao pripadnica mlade generacije umjetnika/ica i s obzirom na šimićevsko određenje da su umjetnici čuđenje u svijetu, na koji način percipirate današnje stanje stvari rata protiv tzv. terorizma, a zapravo zbog resursa?

— Rad na izložbi Društvo spektakla svojevrstan je remake samostalne izložbe Ambitious Toys iz Galerije Karas, koja se sastojala od nekoliko zasebnih imaginarnih prostora. Takozvani ''tree house'' na toj izložbi bio je nekako unisex. Iako je na toj izložbi krevet smješten u kućicu bio veliki bračni krevet (navodno su ga i neki posjetitelji koristili na pomalo adult način), izgledom se doimao poput dječjeg, uklopljenog u vrtnu kućicu zamišljenu da njome otplovi u neka daleka prostranstva neistraženih džungli. O izložbi se govorilo kao o izložbi Petar Pan generacije izgubljenih dječaka i djevojčica. Iako imam poprilično jasne ciljeve u životu i trudim ih se ostvariti, a većina ljudi koje poznajem ne prepušta sudbinu drugima, aktivno radi na ostvarenju svojih želja i ciljeva, kada se vratim na pitanje o terorizmu, ponovno se osjećam pomalo izgubljeno. I onda mi se ta kućica izgubljenih dječaka i djevojčica, koji su se izolirali od nekog drugog svijeta koji ne razumiju i ne žele u njemu sudjelovati, čini toliko nekako blisko i lako povezivo sa situacijom i vremenom u kojemu živimo, u kojemu svjesni svega što se dešava nastavljamo živjeti život u svom nekom tree houseu.

Ne bih željela zvučati ignorantno prema svim nedaćama, no vjerujem da je najveća pomoć svijetu oko nas raditi svoj posao najbolje što možeš, nekako krenuti od sebe, ne na egoističan način nego odgovoran, na način u kojemu ćeš možda nekome postati pozitivan primjer, uzor.

Kao što ste naveli jednom prigodom, a ponovili i sada – navedenom ste izložbom postavili pitanje o suvremenim "Petar Pan izgubljenim dječacima i djevojčicama" koji "ne samo da možda ne žele odrasti" već je riječ i o ekonomskom kontekstu koji im ne dozvoljava, ne omogućuje odlazak iz roditeljskoga doma. Kakvo je stanje danas – što se tiče generacije koja tek završava ili je tek nedavno završila ALU? Je li kod Vas situacija bila ipak drugačija s obzirom da ste magistrirali 2011. godine na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu?

— Prije londonskog studiranja, magistrirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon završene ALU radila sam brojne projekte od kojih sam za dio bila plaćena dok sam za neke poput višegodišnjeg umjetničkog ravnateljstva Međunarodnog studentskog festivala Test! u principu volontirala jer smo sva dobivena financijska sredstva odlučili utrošiti u produkciju samog programa. U tom trenu to je bila moja odluka, vjerovala sam u to što radimo, izuzetno puno iskustva sam stekla na tom području, no cijena je bila (ne)osamostaljivanje, bolje reći komfor samostalnog života bez ''staraca'' i svih sloboda i odgovornosti koje takav način života donosi... Neću dugo o londonskom iskustvu, no vjerujte mi, po tom pitanju njihova trava zaista nije zelenija, dapače.

Problem je kada se ta matrica počne nastavljati godinama, kada nakon jednog neplaćenog posla nadođe drugi i treći, kada se od tebe kao kulturnog radnika/ice ili umjetnika/ice očekuje da radiš i budeš neplaćen/a ili minimalno plaćen/a, dapače da budeš sretan/sretna zbog prilike za stjecanjem dragocjenog iskustva.

Trenutačno kolegica Mia Orsag i ja radimo kustosku koncepciju Salona mladih koja se bavi upravo tom problematikom. Iako ovaj moj odgovor za sada zvuči pomalo pesimistično, povratkom u Zagreb shvatila sam ustvari kako Zagreb ima neki dobar i pozitivan novi ''flow'' kako se ljudi samoorganiziraju, pokreću brojne vrijedne projekte na području kulture, umjetnosti, sporta – povezuju se, međusobno podržavaju, počinju koristi resurse europskih fondova..., tako da svakodnevno svjedočim brojnim pozitivnim pomacima.



NAJGUGLANIJI POJAM NAKON REFERENDUMA – ŠTO JE TO EU?

S obzirom da ste studij nastavili/završili u Londonu, kako gledate na Brexit s obzirom da su se nakon Brexita napadi na strance nažalost povećali i s obzirom da je na referendumu o izlasku Velike Britanije iz EU imigracija bila ključno pitanje?

— Napad bilo koje vrste uvijek proizlazi iz neznanja, needuciranosti, nepoznavanja drugog i drukčijeg, odnosno iz straha prema nepoznatome, straha za vlastitom autonomijom te vjerovanjem da nam je tuđe i strano uvijek i suprotno i nešto što će prema pravilu ugroziti ili nam oduzeti naše slobode, navike, prava, običaje...

Nisam ekonomski ni politički ekspert, pa ne bih ulazila u daljnju analizu što će biti i kako nakon Brexita, pa čak ni u osnovnom operativno-procesualnom kontekstu jer kako stvari stoje ni sami stručnjaci ne znaju. No, spomenut ću samo činjenicu da je najguglaniji pojam nakon referenduma bio što je to ustvari EU?, što me nažalost nije toliko ni iznenadilo s obzirom na to da sam imala priliku svjedočiti ''vrsnom'' poznavanju zemljopisa pojedinih stanovnika; kao primjer – jednom mi je na javnom autobusu u Bristolu gospodin gotovo patronizirajuće i samouvjereno izjavljivao kako zna gdje je Hrvatska i kako je to glavni grad Moldavije, dok za Teslu nije bio u potpunosti siguran je li poznat pjevač ili nogometaš.

Smatram da je temeljna pretpostavka suživota s drugim, počinjao on od suživota s partnerom, cimerom ili na daleko širim i globalnim razinama suživota u istom gradu, državi, regiji... dopustiti si priliku učiti o i upoznati drugoga i naizgled drukčijeg.

U biografiji isto tako navodite da u suradnji s Veleposlanstvom RH u Londonu provodite projekt Export – Import. O kakvom je projektu riječ?

— EXPORT – IMPORT je bio projekt sastavljen od niza povezanih izložbi, okruglih stolova i diskusija u organizaciji udruge ULAZ u partnerstvu s Veleposlanstvom Republike Hrvatske u Londonu, koji su bili provođeni na obje adrese. Cilj projekta je bio promicanje mladih hrvatskih umjetnika, dizajnera i arhitekata u Velikoj Britaniji, kao i stvaranje platforme za komunikaciju i razmjenu ideja između kreativnih zajednica dviju zemalja. Iako nam je ambasada svesrdno pomagala i vjerovala u naš projekt, a tadašnja kulturna atašeica nekoliko puta ocjenjivala naše postave jednim od najboljih izložbi koje su se ambasadi desile, RH fondovi za međunarodne suradnje nisu imali baš sluha za ovaj projekt. No nismo se predali – samo smo vlastite potencijale malo preusmjerili na područja gdje ih trenutačno možemo bolje iskoristi. Udruga i dalje postoji tako da...



TEST!, SKAZ, LIDRANO

Nekoliko ste godina bili umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije TEST! Što je danas s navedenim festivalom, odnosno postoje li neke druge platforme (uz natjecateljski Lidrano) na kojoj studenti/ice mogu prezentirati svoje izvedbene formate? I što Vas je kao vizualnu umjetnicu približilo izvedbenoj platformi?

— Izvedbene platforme mi nikada nisu bile strane, dapače osobno sam se bavila plesom (break danceom), na prisilu raske u osnovnoj morala sam biti u recitatorskoj grupi te ići na spomenuti Lidrano, bila sam redovita posjetiteljica Eurokaza i Tjedna suvremenog plesa (uvijek bismo žicali da nas puste sjesti sa strane jer si za vrijeme studiranja nismo mogli priuštiti plaćanje svih tih karata ), ali suradnja s Test!-om počela je kroz poziciju izlagača kada nam je supruga tadašnjeg umjetničkog ravnatelja Denisa Patafte na ALU predstavila novu multimedijalnu platformu Test!-a u koju sam se te godine uključila zajedničkim radom s Tonkom Maleković. Dogodine smo postale urednicama multimedijalnog programa a kasnije sam postala umjetničkom ravnateljicom Test!-a. Prekinula sam aktivno djelovanje na Test!-u 2010. godine kada sam otišla studirati u London. Festival je funkcionirao narednih nekoliko godina nakon čega se ugasio.

Iako možda tužno zvuči činjenica da se neki festival ugasi, no ljudska se kreativa nikada ne gasi, samo izađe kroz neki drugi kanal, oblik, inicijativu, kojima – opet bih rekla – ne oskudijevamo. Uostalom, SKAZ još uvijek postoji.



UMJETNICI – ZVIJERI ZA ODSTREL

Prilično je zapaženo prošao Vaš projekt Pucanj u prazno (HDLU, Zagreb, 2016.) gdje ste prostor Galerije PM, prostor ispod kupole HDLU-a, zajedno s kolegicom/prijateljicom Miom Orsag ispunili s petstotinjak balona ispunjenih helijem. Pritom ste na svakom balonu ispisali ime jednog lokalnog umjetnika/ice koji su bili namijenjeni odstrelu pucnjem iz airsoft puške. U kontekstu navedenoga, s kojim Vam je kustosom/kustosicom kao umjetnici bilo posebno bitno, naravno, i pritom ugodno, raditi? I kako sada, kada ste kustosica u HDLU-u (naime, od 2015. voditeljica ste Galerije PM i Galerije Prsten, HDLU, Zagreb), gledate na navedenu dihotomiju kustosi – umjetnici koja se nažalost u nekim slučajevima heteronomno proklamira u hijerarhijskim odnosima moći?

— Da, taj je projekt za okosnicu uzimao izreku kako su umjetnici zvijeri za odstrel, pa smo tako stručne i ostale druge zainteresirane javnosti pozvale ''odstreliti'' i vidjeti kako je to ''odstreliti'' nekoga, naravno u prenesenom značenju. Kroz zabavu i druženje željele smo pojačati svijest o međusobnoj interakciji, jer svako naše djelovanje nužno podrazumijeva određenu posljedicu, za koju je potrebno preuzeti odgovornost.

Iz pozicije umjetnice, svaka mi je suradnja bila bitna i pokušavam se sjetiti, no zaista mislim da nisam imala niti jedno neugodno iskustvo. U našim galerijama nekad nije potpuno jasna razlika uloge i funkcije kustosa i voditelja galerije, no u oba slučaja, suradnju s kustosima na razini razrade koncepta rada ili koordinatorom projekta s naglaskom na logistiku i organizaciju nalazila sam prostorom učenja i komunikacije.

Završila sam ALU i izuzetno sam zadovoljna znanjem stečenim tamo, no činjenica je da za određene praktične vještine poput artikulacije vlastitog rada, pisanja suvisle umjetničke izjave, životopisa, prijave projekta, poznavanja svih faza produkcije izložbe nakon same produkcije umjetničkog rada, planiranja budžeta (ako ga imate), samopromocije, planiranja vremena i razumijevanje rokova u zadanim okolnostima, studenti po završetku Akademije najčešće ostanu zakinuti. Pridajući tome činjenicu da prosječni umjetnik/ica ne izlaže nekoliko puta godišnje, pogotovo ne na samostalnim izložbama, te se vještine teško i kroz samu praksu stječu.

Odnos s umjetnicima... Za početak samo da još jednom naglasim – voditeljica sam, a ne kustosica Galerija Prsten i PM, a u konkretnijem kustoskom djelovanju tek se okušavam kroz Salon mladih, no u odnosu s umjetnicima s kojima surađujem pokušavam pristupati iz pozicije umjetnice, uvažavajući činjenicu da možda nisu upoznati s procesima organizacije i produkcije izložbe. Svjesna sam osjećaja ushićenja kada nekada i nakon nekoliko godina napokon imaš priliku prezentirati svoj rad, no s druge strane projektima pristupam s koordinatorskom racionalnošću. Trudim se u komunikaciji s umjetnicima biti maksimalno pozitivna, njima na maksimalnoj usluzi i pomoći uzimati u obzir njihove specifičnosti i nevoljkost bavljenja logistikom i maksimalno ih rasteretiti istog, no neki plan i dogovor mora postojati, jer suprotno se odražava i na kvaliteti samog projekta.

Istina, za umjetnike se kaže kako su čuđenje, no stereotipna percepcija umjetnika moderne kao ludastog, plahutavog, nepovezanog konzumera kojekakvih opojnih sredstava krajem stoljeća uveliko su izmijenila u informiranog, upućenog, samoorganiziranog i samosvjesnog intelektualca.



THE BALKAN BRIDE’S WEDDING

Nedavno ste u Londonu zajedno s fotografkinjom Petrom Mrša i umjetnicom OKO predstavili izložbu The Balkan Bride’s Wedding kojom ste problematizirali poziciju, status "došljakinja". Kako ste strukturirale navedeni projekt koje ste osmislile u izložbenoj formi kao i u formi razgovora tzv. Balkan partyja gdje ste posjetiteljima postavljale pitanja o kulturnim razlikama, migrantskoj politici, njihovoj tzv. tržišnoj vrijednosti…

— Jojjjj, čitav dan za vrijeme finaliziranja postava izložbe nisam stigla baš ništa pojesti, dok smo se navečer, kao što ste spomenuli ''ufurale'' u ulogu domaćica te smo posjetiteljima nudile šljivovicu koje smo prethodno raznoraznim kanalima u većim količinama ''unosile''' u zemlju. No kakve bismo bile to domaćice kada i same ne bismo kušale? Za mene je večer završila tako da sam se spavajući, u potpuno isprljanoj vjenčanoj haljini koja je bila dio performansa, vraćala dva sata noćnim autobusima preko čitavog Londona.

Osobno za vrijeme samog otvorenja posjetitelje sam pitala savjete za ''prvu bračnu noć''. Pitanje je bilo naravno višeznačno, dok je sjećanje na odgovore ishlapilo s hlapljenjem zadnjih promila šljivovice u krvi. Srećom, bilježila sam ih diktafonom, trebala bih se podsjetiti i tko zna možda napraviti neki novi projekt poput sjećanja i uspomena kulturnih gastarbajterica, jer smo se u međuvremenu sve tri barem za sada vratile.

Inače projekt The Balkan Brides Project bila je svojevrsna analogija između vlastite pozicije došljakinja i pozicije ''mlade'' koja dolazi u novu kuću, u kojoj postoje određena pravila kojima se moraš prilagoditi. Koliko ćeš biti uspješna u novoj situaciji, ovisi o vlastitoj sposobnosti usvajanja noviteta i adaptacije, ali i vještinama koje unosiš, kojima suptilno mijenjaš sredinu u kojoj si se našao.



I završno, u studenom ćete s kolegicom, multimedijalnom umjetnicom, kiparicom Miom Orsag predstaviti Salon mladih na temu Troškovnik. Na koji ćete način prezentirati umjetnike/ice u okviru navedene odgovorne teme u čijem pozivu, među ostalim, ozbiljno ističete: "Činjenice govore da je sve manje sredstava iz državnih i gradskih fondova za financiranje kulturnih djelatnosti u Republici Hrvatskoj i samim time oštećuje se i kvaliteta umjetničke produkcije. Kultura je trenutno najbolji primjer struke u kojoj pojedinac ne radi da bi zarađivao, već dijametralno suprotno, zarađuje da bi mogao raditi. Isto tako se koncept umjetničkog rada i autorstva kao takvog promijenio, poričući još od šezdesetih godina 'legalitet modernističkog koncepta', kako to navodi Hans Belting."

— S obzirom da ovom izložbom i kao što ste već citirali skretanjem pažnje na probleme financiranja i produciranja projekata u kulturi nije za očekivati kako ćemo i sâm problem riješiti, vjerujem, bilo bi pretenciozno i nerealno najavljivati spektakularan zaokret u načinu prezentiranja umjetnika. Također ne bismo još sve otkrivale ali naravno da ćemo imati male, skromne pomake, odnosno naša viđenja mogućnosti predstavljanja pojedinog autora/ice. U svakom slučaju naglasak ćemo staviti na predstavljanje individualnog kontekstu stvaranja svakog autora. A za više detalja nadam se da razgovaramo uoči samog Salona.

***

Više o ostalim projektima usp. web-stranicu umjetnice.