Jutro
Nedjelja je. Ne puštam dan u sobu. Ne još, ne žuri mi se.
Još uvijek polako hodam kroz snove. Vrtim zadnji san u glavi.
U kuhinji moja majka zvecka šalicama. Čujem metalni zvuk žličice u posudi za šećer. Sad će miris tople kave.
Dijete sam. Umatam bose noge u kućni ogrtač i čekam. Ne otvaramo vrata jer bi mogle dopuzati želje.
Na dlanovima mi miris djeteta koje sam sinoć držala u naručju. Pregledavam godine nasmiješenoj ženi u zrcalu. U kutu oka se šire bore smijalice.
Majka me ušuškava pričama. Po krevetima razastiremo sjećanja i crno-bijele fotografije.
Ispijamo kavu i šutimo.
Nećeš vjerovati tko mi je jutros poslao e-mail
Fellini, jutros se opet javila i čestitala mi rođendan. Tri mjeseca je šutjela i jutros e-mail, kaže ona meni, što bih ja drugo, nego da ti pišem. Već sam pomislio da se naljutila i da mi se više neće javljati. Čak mi je palo napamet da je shvatila kako me je s nekim zamijenila.
Ali ne, uporno se vraća s opisom uvijek neke druge situacije, koju sam ja navodno zaboravio.
Dvije godine mi već ta žena šalje poruke, priče, pjesme, fotografije. Čak mi je i neke knjige poštom slala.
Ne stižem sve to čitati. Javila mi se poput duha, niotkuda i rekla da se znamo. Sve je znala o meni, adrese na kojima sam stanovao, mjesta na koja sam izlazio, prijatelje, čak i detalje poput boje košulje i prsluka koji sam imao na nekom zajedničkom dočeku Nove godine.
U početku je sve izgledalo nekako dječje, bezazleno. Priznajem bio sam znatiželjan i bilo mi je zanimljivo. Vraćala me u godine mladosti koje sam proveo u gradu i više nisam bio siguran jesu li to moja sjećanja ili samo njezine priče o gradu i ljudima.
Znala me je pitati jesam li ručao, s kim pijem kavu, preporučiti knjigu, nekakav domaći lijek. Slala mi je fotografije ulice, zgrada, gradova u koje je putovala, a čak je predlagala i zajednička putovanja.
Prihvatio sam igru. Zajedno smo se vratili u tu nečiju prošlost.
Postavljali smo pitanja bez odgovora: što bi bilo da je bilo? Poslao sam joj fotografiju svoje rijeke.
Zapravo ja ni danas nisam siguran tko je ona, koliko ima godina, što radi, gdje živi? Gledam njezine fotografije, istražujem crte lica, vrtim film unazad. Sjećanje je zapravo prilično nepouzdano Fellini! Ona ili njezina dvojnica, ili netko koga sam samo u prolazu pogledao.
Mutno vidim obrise ulice gdje sam najprije stanovao, plave zgrade, balkona, sjećam se svoje hladne sobe, motora koji sam vozio, ali njezinog lica, boje očiju, glasa, nekakvog mirisa, ništa, praznina. Nikakvih sjećanja vezano uz tu ženu nemam.
Kruže priče o njoj kako pozna ovoga i onoga, kako ima najveću zbirku fotografija, objavljuje knjige, piše filmske kritike. Ali o tome kako izgleda, nitko nema pojma!
Pojavi se na mreži u neke mračne sate, malo pogleda, nešto napiše i nestane.
Raspitujem se je li netko s njom popio kavu, razgovarao, je li joj čuo glas?
Čuli su od prijatelja i poznanika da piše priče, puno putuje, svašta zna i da živi sama.
Noćima ne spava, netko je vidio upaljeno svjetlo, netko je čuo glazbu, netko je vidio polupraznu vreću smeća pred vratima, ali vrata nikada ne otvara.
Nitko tu ženu nije ni vidio, ni čuo!
Što misliš, što ona zapravo želi od mene?
Bijela priča
- Nisam ti ispričala priču do kraja!
- Koju? Sve su tvoje priče nedovršene. Ti si kao Šeherezada, svaki dan nova, nedovršena priča.
- Ova će biti drugačija, kao posljednja pjesma, pjesma za kraj, tako nekako.
- Spašavaš živote!
- Ne, veliko čišćenje!
- Pričala si mi o ulici, ribama, rijeci… o Dunji, Neni, putovanjima, večerama, susretima, novinarima,…
- Imat će završetak, razumiješ, malo neobičan, ipak, bit će to kraj.
- Tko uopće razumije tvoje priče?
- Počinjem kao Ahmatova, a završiti ću kao Ionescu, krikovima, neartikuliranim glasovima, prazninom. Evo, brišem već ovaj trenutak.
Prelazit ću mišem preko rečenica koje traže pozornost, preko riječi istrgnutih iz svojih rečenica, upitnika u bijegu i zareza. Vidim da je to jedini način da se završi priča koja se ispraznila, a stalno se ponavlja. Ionako nema protagoniste, nema događaja, nema zaplet, nema napetosti, nema sretnog završetka, zapravo uopće nema završetka i nije bolje ni zaslužila.
Ona ima samo sivu atmosfera, ali što se uistinu dogodilo, nitko ne zna. Tko bi takvu priču želio pročitati? Prognoza joj je loša. Skupljala bi prašinu zaboravljena na nekoj mračnoj polici u maloj knjižnici.
Jesi li primijetio kako se već trese od straha zbog takve budućnosti?
Dakle krećemo od zadnjeg susreta, od subote i nekoliko poslijepodnevnih sati, od ulice u kojoj nema zvukova, nema ljudi, nema automobila, što je zapravo jako neobično za jednu ulicu. Stojimo nas dvoje u sjeni ispod dudove krošnje. Lipanj je i pravo je čudo da u centru grada pronalazimo zelenu krošnju bijelog duda. Čovjek bi očekivao krošnju lipe u lipnju! Ljudi više i ne znaju da postoji bijeli i crveni dud.
Brišem lipanj, subotu, Ilicu i krošnju bijelog duda, brišem sive šutljive kuće s razmaknutim zastorima i tihim kretanjem iza neopranih prozora. Ionako nitko ne zaustavi pogled na njima. Stare su, zbijene i drže se jedna druge kao ljudi u nevolji. Delete!
Sad su na redu žilave i tvrdoglave riječi poput: gdje si i dođi. Grčevito se drže papira, bore se i žele preživjeti. Delete!
Onda ove okrugle i skliske, stalno mijenjaju oblik, čas su iskrene, čas dvosmislene, griju i hlade moju kožu, bježe i nikako ih ne mogu zahvatiti mišem. Delete!
Zašto mi se vadičep zadržao tako blizu bubnjića, nema ga, ne postoji, a udara i zvekeće metalnim zvukom? Nije mi žao, ionako ga nismo našli! Delete!
Mogla bih još pobrisati prolivenu kavu, očistiti kut prozorske daske od naslaga prašine. Evo, delete! Bolji je zrak, osjetiš li?
Tolike godine su prošle, a ništa nisam naučila. Korake i dane ne treba brojati, jer nama je važno samo ovo mjesto gdje smo sada, u ovom trenutku. Ne trebaju mi više, brišem njih i geografske karte, koordinate za snalaženje, fotografije malih ulica koje se na križanju drže za ruke. U ulici ću razmaknuti zgrade da se vidi više plavog neba, premjestit ću pješački prijelaz i semafor će stalno gorjeti crvenim svjetlom. Za svaki slučaj. Pomiješat ću kućne brojeve i zatvoriti kiosk s jutarnjim novinama, ne želim ih čitati. Pustiti ću da kroz maglu sunce poteče ulicom.
Brišem sve prozore i prave i virtualne.
Treba izbrisati još i visoke zidove i krov i u oko pustiti nebo i oblake.
Još mi je ostao ocean, bodljikava žica, psi čuvari... ali njih ostavljam za neku drugu priču. Ne, ne boj se, u ovoj priči neće biti bijesa i mržnje, samo ću zauvijek razdvojiti svjetove, tebi uski, mračni prolaz, a meni prazan prozorski okvir. Još samo da u okvir stavim crveno stablo, jednu pticu na granu, da izmislim neki drugi grad i neku ljepšu ulicu.
Što ćemo s izgovorima? Imaju čudan okus i miris i nisu više probavljivi. Delete! Riječi rugalice, delete! I dok ih brišem rugaju se, pokazuju mi dugi nos i mirišu na laž i manipulaciju. Ako ih više ne vidim, ne postoje, nisu nikada ni postojale i nitko nije kriv, nitko nije okrutan.
- Još jedna priča koju pišeš sama sebi. Tko će to uopće čitati?
- Mogla bi to biti ekološka priča, čista, prazna, bez teške atmosfere, uopće neće biti atmosfere. Neće imati niti jednu jedinu riječ.
Bit će to prozračna bjelina, lagana, prozirna, ekološka priča.
To je dobar naslov, bijela priča, tako će se zvati.
Prozirna, prazna, bijela, čista, ista, ta... aaa, delete!