Brijač
brije zadnju živu tvar
na odumrlom tijelu
i razmišlja kako
smrti nitko ne aplaudira,
a ona svejedno izlazi na bis
Nedjelja u kolovozu
Bezglav i opijen klonem
dok vrela mi lubanja
naslonjena na zid
vreba dašak u visini
pokraj puta kojim mravi
izruguju silu
U zenitu sunce gleda nas
kao izbuljeno oko na nebu
Sunce se zajebava
Bez njega, mi smo siva
staklasta prašina
iza Mjeseca
Ili, s njim,
pukotina na osušenom blatu,
spaljena ljetina,
zgarište
Sunce,
ti svakako više odgovaraš pojmu Boga,
nego one razvikane
antropomorfne uobrazilje
Ti si foto, a mi sinteza
Tvoje životinje nisu vatreni konji
niti oku ugodna bića
već prosti lešinari i hijene
čiji hihot otklanja fatamorganu
kroz isparavanje
Pseto u hladu nutrinom
puše na svoj jezik
Moja glava lijevom stranom
naslonjena na zid
broji mrave
(njima je svejedno, oni jedu
i nose krepano i poštuju
svoje znakove)
Moja glava čezne za sombrerom
U prošlost
me neprestano tjera
Ona gumena lutka na koju sam stao,
Iz Njemačke je i bačena odbačena
To joj je spasilo pojavu
Da mene iznenadi svojom prošlosti
Koju ima svaka stvar i svako biće
Samo je potrebno da se stane na njih
Ili trkne, slučajno po mogućnosti
I tada nam se pojavljuje slika
Kao obrnuti proces gašenja ekrana
I druga je slika tu naslanja se
I vuče je za sobom, a onda isprekida
Događaj u istom vremenu,
Ali dislociran malo dalje, no sve je to
Isti prostor i ista prošlost.
Ta gumena lutka skviči
Kad je pritisneš
Pišti kao para iz lokomotive
I ja se pomaljam u molekulama,
Mekog obraza
Spreman za igru i traženje
Na tavanu
sve je netaknuto netko je dobro predvidio mir tek ostavljene niti i neravni u prašini otvaram čitanku kroz kapi znoja nazire se lađa kad bi meni mladom bila lađa data sa pramcem od srebra i s krmom od zlata ako je zatvorim nestat će škola cigla po cigla red po red rastavit će se grede i rogovi dimnjak i crjepovi rastopit će se govna i golubovi i išarani zahodi bez papira rastalit će se pipe u restoranu one kad pritisneš i hladnim vodoskokom nabijaš nepce i prolaze te srsi što od pudinga što od zvona što od kašnjenja nestajat će gelenderi sa vrištećim gondolama u crnim zepama i ono troje što vječito na uglu hodnika čeka soc nastavnike s produženom kavom zavrću se u vrtlog a onda u tišinu ako je sada zatvorim nestat ću s njima
Ponekad mjesečarim
po ljeskavoj površini
isprepletenih magnetnih igala
tek vrhom prstiju dodirujući vrške
tražeći pravu
otkrit će mi gdje je čežnja
ne to nisam ja
ja imam gruba stopala
ja vrištim, toptam, udaram
bacam se po sablasno prigušeno svijetloj sobi
upirem nogama o zidove
razbacujem babine slike Majke Božje od nečega
divljački iz ormara vadim njen miraz od prije
onog davnog rata
rastvaram prašni molitvenik koji smrdi na vlagu
dižem noge visoko u zrak hrdajući petama boju
bijelog zida
i ponavljam:
“ja ljubavi imam i mek sam kao noć”
i ono što jesam i jezik koji govorim
ono što takav sanjam
to si ti i lebdiš livadom
prteći teška i crna krila
na mjesečevoj padalini
dok mene vežu
novim materijalom
U sinusima skladištim rakiju
Cijeli život radim kao pipa za pijanu bagru.
Nagnem svoju izgorjelu surlu i lijevam rakiju u prljave čaše.
Ništarije se guraju, skaču jedan po drugome
i naiskap truse jednu za drugom.
Večeras imam sastanak s djevojkom.
Kupio sam jedan gerber i jeftin parfem.
U cipelama uvijek nosim kamenčić.
Za sreću. Jednom mi je spasio život kad sam stao da ga izvadim.
Gerber nije za sprovode. Osim ako je plastičan.
Poljubio sam je prošli tjedan. Nije se opirala.
Od bezazlenog poljupca u obraz nitko ne pravi dramu.
Ali od praznih ruku da.
To sam joj vidio u očima.
S pivom u ruci
mogu sam
pola litre dosta je da razgovaram
sa staklenim grlom,
da se držim za njega
kao da novu djevojku držim za ruku
ona se smijulji za šankom,
žonglira s mršavim basistom
kasnije će na stranputicu
gdje se takvi i ostali jebu
natežem pivo i gledam ih kroz zeleno staklo
i ja sam je nekoć trošio
ili je ona mene
i uopće nemam pojma
zašto više ne
Ejsid
Prije no što sunce zaprijeti
dal da se hranim, bježim ili borim
Ili da jebem?
da pišam po zidovima?
kotrljam po livadi nalik onoj obasjanoj
mrazom, a to je samo potpuni mjesec i ne da spavati štakorima
možda da s njima povedem rasprave
o ekonomskoj migraciji norveških primjeraka
ili da zapalim sve što osjetim pod prstima
u džepovima
sve što me bode i probada
u kanal da se sakrijem od kopita
i kočija, a onda pretrčavam cestu do ograde
pa preko nje zgrčeno preskačem
u gredice salate i oštro kolje
da se grlim sa psom, da to izgleda kao
da se borimo, nas dva vuka, za prostor za snošaj
ili prstima opipavam rupe na oronulom zidu
i pitam se što je streljani zadnje trenutke mislio
je li smišljao ideološku parolu ili
ponavljao da nema boga?
što da još radim prije no što sunce
zaprijeti da me strpa u krpe
i da satima buljim
u bijeli strop?
Čitam novine
na kiosku i smrdim
Ipak nisam onaj ekstrem iz zanimljive rubrike
Ali me tjeraju pogledima
Čitam politiku. Bit će nas više. Osnovat ćemo stranku
Protestirati protiv odvoza smeća
Naša je samoposluga ispred zatrpane kuće
Kao ponekad u Napulju
Spavanje pod mostom sa stonogama
Deblo koje pluta rijekom nije gondola
Ali ja svejedno pjevam o Svetoj Luciji
Nikada nisam razmišljao o smrti
Možda bih ratovao
Pronašao novi početak u bunkeru od ilovače
Možda sam ratovao
Što će mi psi?
Pronalazim knjigu i u njoj piše sve što je daleko
Od udobnog ležaja
Pokušavam vjerovati, ali ne postoji poluvjerovanje
A ja nisam građen od govana
Iako smrdim
Miris knjige me opija
Ta slova, zar zaista idu u kolo?
Pomućeno stanje radost alkohola
(Biti sit ili slobodan?)
Svečanost pušenja odbačene cigarete
Radost plastične boce
Radost osamnaest kuna i dvadeset lipa
U rukama
Dubravko Zlatec živi u Zagrebu, piše kratke priče i poeziju. Do sada su mu kratke priče objavljivane nekoliko puta u Balkanskom književnom glasniku, Ekran pričama, na portalu Arteist te Knjigomatu.