(mala Mitsu)
Opet su me pozvali u vojsku. Prihvatio sam poziv prilično normalno kao staru obavezu i dužnost, iako sam imao nelagodu u želucu, kao i uvijek. Do odredišta gdje sam se trebao javiti putovao sam dva dana. Kasarna je bila neko golemo staro zdanje na osami okruženo šumom, nikad nisam točno saznao što je tu bilo prije, možda isto tako austrougarska kasarna ili konjušnica, možda bolnica, ili čak umobolnica. Nešto mračno i zlokobno bilo je u tim zidovima, punim neke prijeteće memle.
Ali dobio sam novu pidžamu. Općenito, sva roba koju sam dobio bila je za klasu bolja od one koju sam prije dužio. Osjećao sam se zbog toga jako dobro, skoro kao da sam u nekakvom hotelu. Ipak vojska je vojska, uvijek ostaje nejasna, tiha nelagoda.
Kad sam ušao shvatio sam da je i spavaonica za klasu bolja. Kreveti skoro normalni, deke s kariranim škotskim uzorkom mekane i tople, ne previše oštre, skoro kao kod kuće. U spavaonici među vojnicima koji su radili razne sitne poslove ili samo ljenčarili, odmah sam ukapirao Rajkija, staru džombu.
- Gdje si Rajki – rekoh – ima li kakav krevet za mene?
Odmah sam ga pitao za krevet jer sam vidio da je unutra prilična gužva, mnogi su gušteri polijegali po krevetima ili su se vrzmali okolo petljajući oko ormara i kaseta. Kad bih izbrojao, onako na brzinu poput šahista koji u simultanci letimično broji pijune, broj guštera i broj kreveta čini mi se da ne bi ostao ni jedan za mene.
Neki kreveti su bili spojeni, jedni do drugih, ali nije bilo kreveta na kat, onih željeznih, hrđavih. To mi je zapravo bilo drago.
Obratio sam se Rajkiju jer sam ga poznavao otprije, iz bivših službi, a i zato jer je on kao džomba smirenošću i stanovitim odmjerenim autoritetom odudarao od ostalih guštera u spavaonici. Autoritet se vidio već u njegovom pogledu, držanju, položaju tijela.
- Lezi ovdje, na krevet do mog, slobodan je – rekao je i pokazao ležaj u kutu, odmah ispod prozora.
Krevet je bio lijep. Deka sa škotskim uzorkom čista, plahta lijepo prevrnuta preko ruba. – Umoran sam, put je bio dug. Odmah ću malo prileći – rekao sam. Skinuo sam civilno odijelo i obukao svijetloplavu pidžamu. Čim sam se uvukao pod čistu plahtu odmah sam utonuo u san. Posljednje što sam uspio vidjeti prije nego što sam zaspao bila je silueta stare džombe Rajkija kako razgovara s mladim vojnicima i daje im upute.
Kad sam se probudio, možda sat ili dva kasnije, Rajki je bio otišao negdje vjerojatno nekim vojničkim poslom, ili možda čak u prekomandu, a na dnu mog kreveta sjedila je mala Mitsu. Bilo mi je čudno, ali nisam ništa komentirao. Prije nego što sam zaspao oko Rajkija bilo je mnogo mladih vojnika, guštera na koje se nisam previše obazirao, a sad je među vojskom u spavaonici bilo dosta djevojaka. Znao sam da u zadnje vrijeme ima sve više žena u vojnim odorama i da one ne vole da se to komentira, jer žele da se osjećaju ravnopravno.
Malu Mitsu sam također otprije poznavao, iz prošlog služenja, ona je bila jedna od prvih žena među vojnicima. Sjedila je na dnu mog kreveta lagano oslonjena na moje noge.
- Zdravo Mitsu – rekoh joj.
- Zdravo. Vidim, i ti si stigao – rekla je veselo.
- Di je Rajki? – upitao sam.
- Dobio je prekomandu poslijepodne. Otišao je na Konjsko groblje – rekla je.
Znao sam za Konjsko groblje, to je bio nadimak zloglasne kasarne u kojoj je vladala okrutna disciplina, a uvjeti za život bili nikakvi.
- Sad sam ja došla ovamo – dodala je – Spavat ćemo skupa na krevetu, jer više nema mjesta.
- Može – rekao sam, protežući se.
- Mitsu, Mitsu… – pozovu je drugarice željne pažnje, njezini tamni irisi kliznu u stranu i ona okrene glavu ka njima i dalje oslonjena na moje noge sjedeći na dnu mog kreveta, to jest – kako se ispostavilo – našeg zajedničkog kreveta.
Bila je napola ili možda čak čistokrvna Japanka, ali to je nikad nisam smio pitati zbog političke korektnosti, takva se pitanja nisu smjela postavljati u vojsci u kojoj je naravno bilo ljudi raznih narodnosti. Ali, zar je to uopće važno? Ona je divna, prekrasna, a osim toga dijelimo i krevet.
Znači, dok su Rajkija poslali u prekomandu na Konjsko groblje, ovamo su poslali dio šupljeg bataljuna. Nisam imao ništa protiv.
Ovdje trebam napomenuti da je Mitsu bila izuzetno malena, prava Palčica. Nije imala više od pedeset, šezdeset centimetara u visinu. Dakle bila je poput djeteta od pet godina. Bila je mala, ali izuzetno proporcionalno građena i divnog lica poput istočnjačke porculanske lutke. Imala je sjajnu crnu kosu koja joj je padala na čelo u ravno, „na špag“, podšišanim pramenovima. Malena maskirna uniforma dobro joj je pristajala.
- Mitsu, upoznaj nas s novim vojnikom – pitale su drugarice sjedeći opušteno na svojim krevetima.
Predstavio sam se najozbiljnije što sam mogao.
- Da, fakat… – reče Mitsu – koliko ti uopće imaš godina, zašto su te opet mobilizirali?
- Pa jest – rekoh – otpustili su me dvaput prije roka. Mislim da su to namjerno uradili da bi me opet mogli pozvati ako zatreba i tako se praktički moje služenje vojnog roka oteže u nedogled. Imam četrdeset i šest godina a još uvijek nisam gotov s vojskom do kraja.
- A, fakat… - reče Mitsu zamišljeno i ispruži se preko mojih nogu.
- A kako Rajki ima već pedeset godina pa je još uvijek u vojsci? – upita opet Mitsu.
- Ali on je kaplar – rekoše druge djevojke.
- Tako je – potvrdio sam.
- I ja sam kaplarka – reče Mitsu – tu sam glavna u spavaonici.
- Tako je – rekoše cure.
Mitsu se malo promeškolji i još bolje ugnijezdi preko mojih stopala. – Koliko još guliš? Koliko ti je još ostalo? – reče.
- Ostalo mi je još… - brojao sam na prste – jedan, dva… skoro tri mjeseca. Nešto manje ako mi uvaže Opće privatni dopust od tri dana, ne računajući vikend, koji još nisam iskoristio. Nadam se da to imaju negdje u evidenciji.
Ona zatim spretno poput vjeverice preskoči preko mene koji sam se bio malo pridigao u krevetu i uzvere se na prozor. – Hoću gledati vani, sunce kako zalazi, lijepo je – reče i sjedne na sims. Nožice u malim čizmama prebaci vani. Bili smo na drugom katu, a zgrada je imala visoke stropove, bili smo znači prilično visoko.
- Molim te, vrati noge unutra Mitsu – rekao sam iz straha da ne padne, da je vjetar ne otpuše.
Posluša me i prebaci nožice natrag, tik do mog uzglavlja.
Uživao sam u zamisli kako ćemo spavati u istom krevetu noćas. Ja ću se odmah okrenuti na suprotnu stranu, iz pristojnosti, i da bih joj dao do znanja da nemam loše namjere. Možda će Mitsu – a tako je bilo jednom preklani dok smo spavali u istom šatoru za vrijeme vježbe u planinama – zabiti svoje male noktiće u moja leđa i tako me lagano bockati cijele noći.
Mitsu je skinula svoju malu uniformu, složila je u ormarić i obukla pidžamu. Jedva sam čekao da se ugasi svjetlo, da žamor u spavaonici prestane i da odemo spavati. Okrenuo sam se na stranu, pokrio do brade i malo se sklupčao, zauzeo položaj za spavanje. Ona je i dalje razgovarala s drugaricama. Ali nisam se obazirao na njihovo čavrljanje, čekao sam da razgovor zamre, da se odsvira povečerje i spusti zastava te da se ona zavuče do mene i zabije noktiće u moja leđa pa da čitave noći lagano ruje i bocka, a ja da uživam u tom golicanju.
Razgovor je zaista polako zamro, ali onda umjesto da sasvim prestane i da se ugase svjetla, u spavaonicu naglo upadnu nekakvi stariji ljudi, penzioneri. Na klupi nasuprot mog kreveta improvizirali su nekakav pult i jedna je od djevojki iz spavaonice zauzela mjesto na njemu, činilo se kao da prima stranke. – Stanite u red molim vas, jedan po jedan – naređivala im je strogo.
Nikako nisam mogao shvatiti o čemu se radi pa sam znatiželjno prisluškivao. Ispostavilo se da su sve to bivši vojnici i vojno osoblje, jer je bilo i žena, koji su tražili dodatna prava, minimalno povećanje penzije.
- Mitsu! – rekao sam dosta glasno – Ja ovo više ne mogu izdržati, hvataju me živci! Spava mi se! Kakav je ovo cirkus?
- Daj se smiri, molim te. Neće dugo potrajati, promijenio se zakon i ljudi imaju pravo na povećanje penzije – rekla je Mitsu.
- Oprostite gospodine vojniče, po danu mnogo radimo, skupljamo flaše po kontejnerima, nosimo otpad, čistimo stubišta, neki muškarci čak kopaju kanale, te je vojska zato organizirala večernji termin za nas kako bi smo ostvarili prava koja nam pripadaju. Vidite ja sam radila dvadeset i pet godina u vojnoj kantini a danas od penzije ne mogu preživjeti – obrati mi se jedna gospođa nastojeći, nesretnica, napraviti paćenički izraz lica.
U suštini nisu mi smetale te gospođe i gospoda koji su tražili svoja prava, a naša je spavaonica očito igrom slučaja bila pretvorena u večernju čekaonicu - pa i Rajkija su vjerojatno zbog toga poslali u prekomandu – nego želio sam da opet usnim jer sam bio umoran od puta i još uvijek pospan, a nadao sam se da će Palčica leći uz mene. A sad sam eto morao slušati njihove životne priče i kako imaju male penzije, osim toga svjetlo za njihovim stolom je bilo jako i tuklo mi je u oči. Pogledao sam bolje, u redu je bilo bar deset penzionera, znači slijedi najmanje sat vremena kukumavčenja i raspravljanja. To nisam mogao više izdržati. Ustao sam potpuno razbuđen.
I dalje u pidžami krenuo sam iz spavaonice da se malo prošetam u nadi da ću tako skratiti vrijeme. Naša se spavaonica nalazila na kraju zgrade, na desno je bio dugačak pravocrtni hodnik, sto metara u dužinu, a možda i više. Slaba električna žarulja gorila je samo pred našim vratima. Ostatak hodnika bio je bez rasvjete, vidio sam samo desetak, petnaest metara pred sobom, a dalje je hodnik tonuo u mrak. Ipak znao sam od poslijepodneva kad sam došao da je savršeno ravan i da se proteže od jednog do drugog kraja zgrade. Krenuo sam malo da prošetam, a onda sam odlučio i da potrčim.
Želio sam malo potrčati ali nešto me vuklo, znao sam da je hodnik ravan i prazan, pa sam prešao u puni šprint. Baš sam pustio korak, dugo sam trčao kroz hodnik. Kako još nisam stigao do kraja, odavno sam trebao stići, zapitao sam se nakon nekog vremena.
Pažljivo sam zurio naprežući oči, ali kraj hodnika nije se nazirao. Spazio sam u mraku nekoliko figura u bijelom kako grabe prema meni iz suprotnog smjera. Izronili su iz najdubljih slojeva mraka kao sablasti. Nastavio sam nekoliko koraka dalje, ali te figure koje su mi se približavale izgledale su mi prijeteće. Bile su sve veće i sve bliže, intuitivno sam osjetio opasnost.
Zaustavio sam se, okrenuo i počeo bježati.
Trčao sam sada natrag, oni su mi bili za petama, u raštrkanoj formaciji, njih četiri, pet, a bijele odore su im blještale u mraku. Nisu bili prebrzi ali su održavali ritam i kao da su malo po malo smanjivali razliku.
Trčao sam svom snagom, želio sam da se vratim u spavaonicu, kod male Mitsu i ostale vojske, znao sam da sam tamo spašen. Već sam vidio svjetlo ispred naše spavaonice, na kraju hodnika.
Trčim, trčim, trčim, svom snagom. Dovoljno sam brz, uspjet ću.
Nemam više vremena da se okrenem, ali evo je, tu je… Žuta, blago titrava svjetlost. Još samo nekoliko koraka do vrata spavaonice… Osjećao sam ih za vratom, gotovo da su me mogli dohvatiti… Još samo nekoliko koraka i onda ću skočiti, baciti se unutra.