Razgovor s istaknutim kiparom mlađe generacije, povodom njegove najnovije samostalne izložbe skulptura “Željezno doba” u Multimedijalnom centru u Rovinju
Za početak, jedno uvodno pitanje – što vama predstavlja kiparstvo?
Kiparstvo ili skulpturu osjećam kao potrebu, ono je živi oblik koji se razvija u prostoru. Osvaja ga i tako stvara simbiozu volumena i prostora. Kako bi ta simbioza bila likovno prihvatljiva potreban je sklad. Sklad volumena i prostora koji nije ništa više ili manje bitan od sklada forme i sadržaja, unutarnje konstrukcije i vanjske forme, svojstva materijala i njegove teksture, pa čak i boje
Zašto ste odabrali baš metal kao sredstvo izražavanja?
Željezo sam izabrao prvenstveno zato jer sam oduvijek bio impresioniran robusnošću, snagom i uporabom tog materijala. Naime, kad sam se našao ispod Eiffelovog tornja zaprepastila me količina željeza koja se unutar jedne organizirane cjeline sigurno i elegantno penje u visine oblikujući i unutarnji i vanjski prostor, koji odiše lakoćom i elegancijom, premda konstruiran od teškog materijala.
Na koji način gradite, odnosno oblikujete skulpturu?
Modeliranje formi kod mojih skulptura razvija se iz likovnog nukleusa skulpture koji je često vidljiv, on je u konkretnom smislu krug kod većine skulptura ili zupčanik, dakle pokretač jednog fizičkog i kreativnog procesa. Gradnja skulpture nastavlja se od spomenutog nukleusa, pri čemu se koristim najrazličitijim željeznim otpadom kako bih došao do vanjske željene forme. Tim postupkom gradnje skulpture od unutra prema van ujedno se postiže i njezina slojevitost i prozračnost, tako da promatrač može zaviriti i unutar nje same, odnosno u njenu, recimo, četvrtu dimenziju. Vrlo često kreativni proces kreće kao apstraktno razmišljanje te se na kraju finalizira kao figuracija. Možda je najpogodniji primjer za to skulptura Himere čije je truplo gotovo apstraktna forma.
Možete li nam pojasniti koje su etape rada koje slijedite prilikom izrada skulpture?
Ima nekoliko faza koje se moraju odraditi kako bi se došlo do željene forme, mislim da su sve one podjednako bitne. Prva je, naravno, faza prikupljanja iskustava i materijala, a ta faza podrazumijeva višemjesečno kopanje i traženje metala, od Uljanikovog teškog otpada do bakinog tavana.
Volim boraviti u obje vrste prostora. Na otpadu se osjećam kao na groblju naše civilizacije, nailazim na raznolike dijelove koji su nekada možda služili kao pogon nekakvoj mašini ili stroju, a danas su zamijenjeni nekim drugim, novijim, laganijim, kineskim, plastičnim uratkom. Volim reciklirati željezo jer osjećam da njegovo vrijeme polako zalazi, pa sam zato i ovu izložbu nazvao pomalo anakronim imenom. Na bakinom tavanu atmosfera je potpuno drugačija, intimnija je i pomalo ustajala (svjetlost dopire kroz male kamene prozorčiće, pod škripi...). Tamo se nalaze predmeti koji imaju poseban subjektivni i emotivni značaj, a korišteni su u skulpturama manjega formata, poput bogomoljke, komarca ili mačke. Nakon faze prikupljanja slijedi čišćenje svakog pojedinog komada, zatim prilagodba i kovanje. Često je potrebno rezanje, a naravno i varenje, odnosno spajanje likovnih elemenata u željenu cjelinu.
Skulpturu smatram okončanom tek onda kada joj se nema više što dodati ili oduzeti. Ta je završna faza možda najnapregnutija, u njoj se prepuštam vlastitom likovnom instinktu. Način na koji poliram površinu, tj. dajem joj završni premaz, je mala profesionalna tajna.
Mitološke životinje kao metafora ljudskog
Zašto baš životinje?
Jedan od razloga zašto sam odabrao životinjski svijet za ovaj ciklus je to što on u sebi sadrži snagu sirove prirode – nagon, agresivnost, borbu za preživljavanje, itd. Drugi je razlog taj što je ljudski rod oduvijek volio isticati svoje vrline kroz plemenite životinje koje se često nalaze na obiteljskim grbovima, na državnim zastavama, uklesane u palačama i drugdje.
Odakle inspiracija za Lava, i to baš krilatog lava, ima li to veze s podnebljem u kojem djelujete?
Naravno, lava Sv. Marka od malih nogu susrećem po ulicama svoga grada i šire. Njegova su me monumentalnost, spokojnost i sigurno vladanje oduvijek privlačile. Naime, za razliku od mnogih europskih gradova koji se diče javnim dostignućima suvremene i moderne umjetnosti, ja s ponosom ističem da je naš rutinski isklesani krilati lav, koji je svojedobno proizašao iz neke periferne kamenoklesarske radionice, još uvijek najviši nivo javnog kiparskog dostignuća grada Rovinja, te sam mu upravo zato odlučio odati počast konstruirajući ga jezikom modernog izričaja, kako bi ga aktualizirao. Zašto mač? Mač je uz poznatu nam knjigu jedan od atributa s kojima ga rjeđe susrećemo. On simbolizira moć – mač mome lavu služi kako bi nastavio svoju borbu s vremenom, dok ga za tristo godina ponovo neki lokalni autor ne odluči aktualizirati, tko zna kakvim izričajem i stilom.
Paun?
Paun, kao i ostale životinje, nije odabran samo zbog svojih estetskih svojstava već ponajprije zbog simboličkih konotacija. Kao što je svima poznato, paun je simbol rajske ptice, nalazimo ga isklesanog na grobnicama u katakombama, uklopljenog u grandiozne bizantske mozaike, i drugdje. Njegov je rep poslužio kao nadahnuće možda najuzvišenijem dostignuću ljudske kreativnosti, a to je gotička rozeta. Naime, presjek gotičke rozete je paunov divovski rep kroz kojeg dopire nježno obojana svjetlost i stvara ugođaj bezvremenske spokojnosti i sklada. Moj paun ima sklopljen rep, koji se ne širi u harmoničnom skladu rozete, on je svjedok svoga vremena. Jedan od razloga zašto sam odlučio da rep bude sklopljen je zbog postizanja neizvjesnosti, trenutka napetosti, poput zatišja prije oluje. Kao što rekoh, naši suvremeni paunovi su tek blijeda kopija onih pravih grandioznih paunova s gotičkih katedrala ili bizantskih mozaika, stoga je možda i bolje da im repovi budu sklopljeni. Ako ništa drugo, barem je poštenije.
Skulptura Bik izazvala je veliko oduševljenja među posjetiocima…
Bik je zbog svojih monumentalnih oblika čest izazov mnogim kiparima, pa tako i meni. On je konstruiran od teškog otpada, pretežito željezničkog. Skulptura je to koja odiše nabijenošću forme i slojevitošću metala, pri čemu je poseban naglasak na kontrastu tekstura samog materijala. Naravno, ikonografski prikazi bika prisutni su kako u antičkom, tako i u kršćanskom svijetu. To je životinja koja je oduvijek svojom snagom i veličinom impresionirala ljudski rod.
Što nam možete reći o skulpturi Himera?
Himera predstavlja mitsko biće dobiveno miješanjem koze, lava i zmije. Biće je to koje je teroriziralo stanovnike jednog antičkog grada pa je Belerofont uz pomoć krilatog konja Pegaza odlučio ubiti himeru i time povećati svoj herojski ugled, odsjekavši joj sve tri glave,
Odlučio sam prikazati Himeru upravo u trenutku kada joj lavlja glava biva odrubljena, a kozja glava probija utrobu lava i izbija kroz leđa kao da želi pobjeći iz umirujućeg lavljeg tijela, ali u tome ne može uspjeti jer su jedno i drugo dio jedne iste bizarne cjeline, što vrijedi i za zmiju. Dinamika ove skulpture odvija se u jednom dramatičnom grču umiranja himere i grifona, kentaura i minotaura, umiranja mita i umiranja civilizacije željeza..
Umjetnost se krije u tišini autora koji stvara
Kakva su vaša razmišljanja o suvremenoj umjetnosti i angažmanu umjetnika u društvenoj zbilji, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu?
Osobno ne doživljavam umjetnost kao sredstvo za kritiku društva ili njegovog uzdizanja i veličanja, ili pak sredstvo za ispitivanje i preispitivanje istoga pomoću raznih manje ili više inteligentnih ili šokantnih doskočica. Mislim da se umjetnost krije u tišini autora koji stvara.
Koji su vaši uzori u kiparstvu?
Ne znam, možda bi bilo točnije reći da su moji uzori same skulpture, a ne autori. Na primjer, tu su Rimska vučica, egipatske sfinge, etruščanske grobnice, Michelangelov Mojsije, Rodinov Mislilac, Meštrovićevi Daleki akordi, Moorove forme i Marinijevi konjanici, Džamonjine skulpture i dalje da ne nabrajam. Sve su to autori ili genijalci, poznati ili nepoznati. čija dostignuća predstavljaju same vrhove planine zvane kiparstvo. Autori su to kojima mnogo dugujemo i čija je veličina i kvaliteta neupitna. Uvijek sam se divio njihovom umijeću i sposobnošću da u svojim ostvarenjima uspijevaju nadići samu materiju te udahnuti skulpturama jedan, nazovimo tako, život, koji je možda i neovisan o promatraču.
Kako i gdje sebe vidite u kontekstu današnje umjetnosti, odnosno kiparstva?
Mogu reći da živim u prostoru umjetnosti poput ribara na moru, skulpture izranjaju na površinu iz nepoznatih i nevidljivih dubina, poput riba u mreži...