10.2.2005.

Darko Vrlac  

Umjesto da radim bilo što drugo

                                                                   ***

   najprije ga treba smotat

rizlu na podlošku za miša

dodati duhana

popapriti malo

zapaliti

i

opaliti po tipkovnici

  

***

taj song nisam već dugo čuo

cmok tvojeg poljupca na mom desnom uhu

topli dah pakla

smolavi jezik unutra

srsi od tabana do vrha glave

mi smo krivi što je ona tako ljupko nemoćna

uplakana i jadna

jer smo se slučajno našli u blizini

zato bježimo od kuće za poslovima

kako nas ona ne bi pojela za doručak

već dugo me nisi zazvala draga moja

eoni prolaze samo tako

i dok se klanjaš općeprihvaćenim vrednotama

tvoj belzebub moli

da dođeš k sebi

***

ustaj ustani

pruži svoju nogicu lagano

prema onom nožu u ladici

zatim žrtvuj nešto živo u ime vlastitog ponosa

prema meni

uplati potom svoj listić

koji se do neki dan sušio na tavanu

okrenut naglavce poput proljetnog sunca

i poleti na vjetru vremena

prema meni

ja ću te najprije toplo prigrliti

brate moj po oštrici

svake riječi koja se otme

s tvojih blistavih usana

prema meni

onda ću te zaista zauvijek

zatočiti u kocki šećera

iz vlastite manufakture tvojih

najslađih sjećanja

prema meni

ali ne, bože sačuvaj,

ne bojim se ja dijabetesa

već toga što je naša ekipa loše igrala u play offu

i tvojeg vodenog žiga na putovnici

prema meni

moj osobni prognostičar

pokazuje mi natalnu kartu malene poljske mišice

i razotkriva mi sve tajne njene intime

 ukazujući na vatrene otkucaje srca koji teku

prema meni

***

da da

bio sam prošle godine u ChickHaagu

sjeo na neudobnu klupicu

pored mirisnog ružinog grma

s kuglom privezanom za nogu

i udisao ranojutarnje kapljice rose

koje samo što nisu usahnule

pod mojim kopitima

***

da da

moja kopita već dugo nisu potkovana

 moj rep iznad šupka

rogovi krune uzdignuti falus

spreman na izvanmaterničnu oplodnju

i jedan elegantni carski rez

na tvome vratu

***

jednostavno

da da

ispijao sam žuju i kulirao besramno

prvu zraku sunca ponad Česme

gnušajući se lokalpatriotskih prenemaganja

u stilu Charlieja Parkera i njegovih ptičica

koje odlepršaju na svaki ton

iako ih melodija bolno privlači

k sebi

***

da da

 

 može li žena sanjati rasnoga konja

među svojim vrućim nogama

u izmaglici potencijalnog dana

Ljubavna (non serviam)

plavetnilo je ono što me trenutno nosi

nosi

u prostor bez misli

bez ideja

između dva dima

ne nisam čak ni legalist

dosta je bilo prljavih igara

ajmo se sada pošteno pojebat

putenost je ono što mi treba

i ništa drugo

senzualni podbradak koji se nastavlja na sočna ustašca

dobro dupe da imam za šta uvatit

o sisama da i ne govorim

što kraću pamet i što vlažniji muf

i što vlažniji muf

predigru uredno preskačemo i plaćamo u kešu

unaprijed

unatrag

i obrnuto

sve je gotovo u sekundi

ah aaahhh

ah aaahhh

i to bi bilo to

i želiš opet odmah i u kešu

jebo ti se pas s materom

non serviam vlastitom kurcu

non serviam

jebo ti se pas s materom još jedanput

ma nek je i ružna

i prokleta

nek je i kužna

neka joj sise vise do poda

celulita neka bude više no što treba

i noge neka joj budu premrežene venama ko palac debelim

i nek joj smrdi iz usta

samo nek ima što kraću pamet

samo nek ima vlažan muf

Nesanica

a rekao sam sam sebi da nikada neću pisati pjesme

neću ih pisati ma koliko jointa popušio

baš neću

prošla su vremena kada su versi nosili duh vremena

i kada su pjesnici hodali uokolo s punim džepovima hašiša

i kada je Verlaine jebo Rimbauda

ili obrnuto

e to su bila vremena

sada više ne

sada nisu

još su samo pederi hit na domaćem tržištu

i cigani

i još neke manjine

i male veličine

a tako bih rado zapalio joint

sutra radim a pola tri je ujutro

budan sam poput sove

ili bilo koje druge noćne životinje

jebeš mu mater ali ja radim što nikada radio ne bih

umjesto da drkam po ekranu monitora u gluho doba noći

umjesto da hodam pustim noćnim jesenskim hladnim mirnim opasnim ulicama

umjesto da ločem u obližnjoj birtiji štipajući konobaricu kojoj idem na živce

njenu ljupku stražnjicu čudesno uguranu u stare traperice

i da pretvorim u lažni most njen krezubi osmijeh

jer sitni su sati a sutra se opet radi

a ona jedva čeka da se kresne s predzadnjim gostom

pijanim

napaljenim

praznim

umjesto da radim bilo što drugo

bilo što

ja pišem pjesmu

ne spavam

kratim noć pred novi dan

i to samo zato jer mi je diler prehlađen

ovih dana je na bolovanju

hunjavica

nesanica

a zapalio bih jedan

ili nekoliko

Darko Vrlac, rođen 1968. u Bjelovaru, živim u Zagrebu.