Suzana Marjanić  

Umjetnost i alkemijska komponenta preobrazbe

Koliko je za tvoje radove bitan Elémire Zolla, talijanski esejist, filozof i povjesničar religije, poznavalac ezoterijskih doktrina, učenjak istočne i zapadne mistike? U članku za Kazalište navodiš, među ostalim: "U biti, i Elémire Zolla i Arnheim prozivaju empirizam i pozitivizam kao još jedno u nizu proizvoljnih tumačenja koja povratno oduzimaju smisao potrage za svakom istinskom transcendencijom i bacaju pojedinca u zamku veličanja vlastite osobnosti, ali onakve kakvom ju najtjelesnije razumijeva, gdje čak i viši emocionalni, mentalni i psihološki procesi ne predstavljaju puno više doli rezultate otpuštanja specifičnih napetosti izazvanih kolanjem hormonalnih fluida i čime je čovjekov princip sveden na potrebu za dominacijom i samopotvrđivanjem. Dugo nisam imao prigovora na ovakva razmatranja dok nisam shvatio da je u Umjetnosti baš SVE dopušteno i kao takvo 'proteinski' potrebno, da za tijelo Umjetnosti sve može, i mora, biti upotrijebljeno kao gradbeni materijal. Sve su se ideologijske patologije razvile iz određenog partikularizma.“ Zbog čega ranije nisi imao prigovora na takvu vrstu shvaćanja?

- Elémire Zolla mi nije ništa bitniji od, primjerice, Artura Schwartza i njegova djela Umjetnost i alkemija. Ovime sam htio reći da je za mene u umjetnosti najbitnija alkemijska komponenta preobrazbe. To uključuje, naravno, i probrazbu mišljenja. Alkemičar ne razdvaja stvari, ne odbacuje ništa, on sve transmutira, jer zna da su posrijedi samo trenutna stanja i elementi i da svaki od njih nosi u sebi numinoznu klicu Kamena Mudrosti. Kod kabalista to se zove "Princip zlatnog kalema" gdje se radi o tome da kabalist-alkemičar svaku moguću situaciju, djelo, osobu preobražava u "zlato" i koristi kao pogonsko gorivo vlastite i opće duhovne evolucije kroz tu preobrazbu. Na neki način, on ustraje da svaki element s kojim operira u tom smislu, da najbolje od sebe. Sve će biti jednom prebraženo u taj Kamen, ne samo Život nego čak i sama Smrt. Ne postoji ništa neminovno i dovoljno stabilno što bi moglo odoljeti Velikoj Preobrazbi. Pozitivizam i empirizam jesu smrt uma i mogućnosti, na neki način, ali isto su tako i neizostavni ingredijenti unutar retorte mogućnosti ljudskih iskustava. Izolirani, postaju otrovni, ali inkorporirani u opću sliku stvari mogu ravnopravno sudjelovati u izbaviteljskim i iscjeljujućim procesima. Samo je potpunost ili Pleroma ljekovita, dok izolirani elementi postaju toksični. Eto, to sam htio tada reći.



KOZMIČKI GRAD – GRADA LEPTIRA

U kojoj se fazi nalazi zamisao tvoga kozmičkoga grada – Grada Leptira koji si započeo 2009. godine kada te talijanska kustosica Lucrezia de Domizio Durini pozvala na sudjelovanje u projektu Creative Room? O kakvom je točno projektu riječ?

- U fazi inkubacije. Ponovno se zatvorio u svoju kakunu i strpljivo čeka na svoje vrijeme. Praktično, treba mi arhitekt s kojim bih razradio odano napravljene skice specifičnih građevina unutar toga grada. Plan je odavno gotov; sad je potrebno izgraditi i ostalo. U konačnici, napravio bih ogroman light-box s planom grada i prikazom "znamenitosti". Sve bi trebalo izgledati kao da je taj grad tu pred vama, tj. već ste u njemu, ali taj bi plan bio izložen u nekoj pustopoljini. Prva mi je zamisao bila da to bude negdje oko Bala, u Istri, s obzirom da je to područje poznato po mnogim endemskim vrstama leptira.



VENECIJA, ZOO-SIMBOLIKA

Naime, povodom promocije projekta Grad Leptira naveo si da je ideja začeta  2009. godine kada te je talijanska kuratorica Lucrezia de Domizio Durini pozvala na sudjelovanje u projektu Creative Room u okviru kojega je svaki pozvani umjetnik/ica trebao osmisliti po jednu sobu hotela na otoku Certosa u venecijanskom arhipelagu. Zbog čega te urbana struktura Venecije podsjetila na oblik ribe, a narančasto obojeni krovovi kuća u planu grada na njegove žeravicom crtane leptire. Kako si u konačnici konceptualno osmislilo hotelsku sobu i kako si značenjski spojio navedene dvije zoo-forme – leptir i ribu?

- Taj je projekt nastao 2009. godine. Radim crteže žeravicom na tlu koje potom fotografiram i nazivam ih Ignisogrami, pa sam tako napravio jedan i u formi leptira. Venezia izgleda kao riba, ako pogledaš plan grada. Čak je i jedan venecijanski pisac – Tiziano Scarpa to zamijetio, i svoj je alternativni vodič kroz Veneciju nazvao upravo tako Venecija je riba. Moj crtež žeravicom u formi leptira izgleda kao grad noću osvijetljen uličnom rasvjetom, pa sam onda uz pomoć jedne djelatnice arhitektonskog biroa Idisa Turata i napravio simulaciju tog leptir-grada. Prema mojem nacrtu i ideji, jasno, iako je Turato to pokušao na Salonu arhitekture 2012. godine prikazati kao naš zajednički projekt. To sam mu javno osporio i prozvao ga za krađu, no, to je druga priča. U sobi na otoku Certosa, preko puta Arsenala, napravio sam ambasadu tog svog grada, napisao o tome tekst, napravio pečat ambasade i u toj sobi izložio print plana tog leptir-grad, tj. Nucleopolisa, kako sam ga nazvao, budući da kolanje čestica u atomu, shematski prikazano, nalikuje obrisu leptira. U knjizi Dancing Wu-Li Masters Garry Zukaw donosi sliku atoma vodika čiji najpribližniji izgled, ako ga promatramo kao materiju, dakle, ondje gdje se energija i materija pretaču jedno u drugo, izgleda upravo kao leptir. S time sam povezao i simboliku mesijanskog obrasca po kojem je riba simbol žrtvovanja, a leptir uskrsnuća. Tako da sam otvorio ambasadu Grada Uskrsnuća-Nucleopolisa u Gradu-Žrtvovanja-Veneciji. Povezuje ih upravo to opstojanje između fizičke i metafizičke razine. Venecija je fascinantna, stalno se urušava, pa iznova gradi, potapa i izranja, kao i moj grad, ili atom vodika, ili uopće sve stvoreno, opstoji na toj granici između materije i energije, stvarnosti i iluzije, sna i budnog stanja. Sve se to uklapa u moje konceptualizacije Anarhitekture i Anarhitektonike.

ASTRALOPOLIS – ISTARSKI PENTAGRAM

Pritom ideju utopijskih gradova promišljao si i u drugim svojim projektima, poput Astralopolisa – istarskog pentagrama ili Motovunskog heksagona.  Jesi li navedene zamisli o kozmičkim gradovima/mapama do sada negdje i retrospektivno izložio?

- Ne, nigdje to nisam još izložio retrospektivno. Htio sam to više puta postaviti, ali materijal je toliko obiman i složen, i po formi i po sadržaju, da bih s nekim morao na tome raditi najmanje godinu dana, kako bi se sve to prikazalo i uopće bilo razumljivo prosječnom posjetitelju. Najbliže sam takvoj koncepciji bio kada sam izlagao ciklus Astralografije u rovinjskom gradskom Muzeju 2004. godine, a potom i u galeriji "Lamparna" 2008. godine. Potonju mi je tada organizirao V. D. Trokut koji je bio dosta fasciniran nekim ezoterijskim aspektima koji se provlače kroz sve te projekte. Da bi se sve to povezalo u smislenu cjelinu najbolje bi bilo tiskati knjigu s popratnim tekstovima i objašnjenjima, obiljem skica i ilustracija. Tu se povezuju zvjezdane konstelacije s arhitekturom, pa ljudskim fizičkim i eterskim tijelom te sustavom čakri. Zaista obiman materijal koji već pomalo i meni samome izmiče kontroli.

KONFORMIZAM SVAKIDANJE NESVJESTICE

Što sve čini motovunski heksagon i kako si ga iščitao; koja je simbolika navedene sakralizacije krajobraza, kako je taj aspekt komparativne mitologije nazivao etnolog Tomo Vinšćak? Pritom često si naglašavao kako navedeni istarski pentagram povezuje najvažnija prethistorijska nalazišta u Istri Velika i Mala Mordela, jama Beredine, Trogrla pećina, Pazinska jama, tumuli Maklavaun, Nezakcij, Monkodonja, Kringa, Vižula nedaleko Medulina, Beram, Krkavče (slovenski dio Istre). Po čemu se navedena nalazišta posebice poznata?

- Motovunski heksagon vezan je uz moje otkriće da glavne građevine najstarijeg dijela Motovuna korespondiraju sa šest najsjajnijih zvijezda na zimskome nebu. Glavna ulazna porta tzv. Porta Nuova sa zvijezdama Pollux i Castor u Blizancima, stup za barjak, na jednom malom balkonu na donjim zidinama, malo dalje od ulaza, korespondira sa zvijezdom Procyon u Malome Psu, dok se motovunskom Loggiom i gornjim ulazom tzv. Porta di sorra, proteže sazviježđe Jednoroga. Sjeveroistočna osmatračnica, nekadašnja najveća motovunska kula, postavljena je točno kao i zvijezda Capella u sazviježđu Kočijaša unutar tog "zimskog heksagona", zvijezda Aldebaran u sazviježđu Bika nalazi se točno na križanju sjevernog zida motovunske crkve Sv. Stjepana Prvomučenika i istočnih gornjih zidina – Mura, dok zvijezda Betelgeuse u Orionu pada točno na centar te crkve. Zvijezda Rigel u Orionu poklapa se s jednom starom sternom, bunarom, unutar motovunskog Kaštela, i na nju je uklesan grb koji u sebi nosi shematski prikaz Oriona, dok se najstariji motovunski bunar, još iz 10. stoljeća, ispred Kaštela, poklapa sa zvijezdom Sirius u Velikome Psu. Formiranje urbanih cjelina tako odgovara nebeskim konstelacijama, što je karakteristično za sve stare kulture, od asirske i babilonske, mezopotamske, do egipatske i južnoameričke, pa i u našim krajevima, npr. što se tiče Vučedolske kulture. U motovunskoj općini, u obližnjem Kaldiru, još se slavi koledvanje, pokladna fešta, a kaldirski kolejani obilaze okolicu s predvodnikom koji nosi veliki heksagram pred sobom. Da ne govorimo o sličnosti s nekim drugim slavenskim običajima, Perunovim gromovitim znacima koji jesu heksagram, o njegovoj biljci, cvijetu perunike koja se razvija u toj formi. Sve je to povezano i dolazi iz davnog doba kada su se sve te povezanosti posebno štovale, kada se iskazivalo divljenje tkanju univerzuma i činjenici da smo i sami dijelom te veličanstvenosti. Nakon doba fragmenata, gdje se sve rascjepkalo do entropije, ali koje je valjda nužno za našu spoznaju, dolazi ponovno doba jednog, možda i većeg, razumijevanja cjeline kod velikog broja ljudi na planetu. Zbog toga Sile, suprotne tomu, a koje vladaju svijetom, nastoje zadržati staro stanje i inzistiraju na daljnjoj defragmentaciji. Ksenofobija, narastajući nacionalizam posvuda u svijetu jasno to odražavaju, kao i taj artificijelni, neoliberalni globalizam koji je samo drugi pol iste te struje. Simulakrum, naizglednost, sličnost Drugoga, prijeteća je koliko može biti i zavodljiva, iako joj se većina prepusta iz običnog konformizma svakidanje nesvjestice.

Što se tiče navedenih nalazišta, ti su lokaliteti značajni jer predstavljaju najbitnija neolitska nalazišta u Istri. Mordele su možda i najstariji zvjezdani opservatorij u ovom dijelu Europe. Monkodonja je najbolje očuvana neolitska naseobina. Ispred se nalazi duboka jama gdje su se navodno održavali obredi s prinošenjem ljudskih žrtvi. Jama Baredine, pećina Trangrle, Pazinska jama, sve su to neolitski ljudi koristili kao prostor za život. Istarski pentagram je jako stara tvorevina, jer su svi ti gradovi – Vižinada, Poreč, Pazin, Rovinj i Savičenta, kao naseljeni lokaliteti, postojali još od pretpovijesti. Pentagram kojega čine nije neki nusprodukt antičkog urbanog planiranja, po triangulaciji ili sustavu oktogona, to je nešto daleko starije.

UTOPIJSKI GRAD-LEPTIR

Eugen Borkovsky povodom tvoje serije Ignisogrami – "crteža vatrom" navodi da su nastali ispred dva istarska kamenoloma gdje si stvarao u kamenim ognjištima „složenima“ u obličju ljudske figure, leptira ili srca, u kojima zatim pališ vatru da bi potom stvarao crteže od žeravice. Koja je točno simbolika figure-leptira i na koji način korespondira s tvojim utopijskim gradom-leptirom?

- Forma leptira ili anđela, koje sam često izvodio, podsjećale su me na knjigu Život žutih mrava Mauricea Maeterlincka o termitima. Tako ju je jednostavno nazvao. Bio je biolog, kao i vrstan pjesnik. U toj knjizi govori o tome da su nekoć termiti imali vid, spol i krila, ali svega su se "odrekli" u ime utilitarnosti. Zakonu golog opstanka žrtvovali su sve to. Njihova ga je "evolucija" sumorno podsjećala na spiralu kojom se zaputilo i čovječanstvo. Tu vidim simboliku forme anđela ili grada-leptira, u izgubljenim krilima koja bi, krajnje nam je vrijeme, trebali vratiti, ponovno ih pokloniti sebi samima.

LIEBE – LIE + BE

Za rad LIE/BE, print, aluminijska ploča, u njegovu opisu navodiš da je zamišljen još 2000. godine i bio je dijelom ciklusa slika manjeg formata, na kojima si prikazivao numeričke zapise koji, gledani naopako, mogu biti iščitani kao riječi. O kakvim je sve slikama u okviru navedenoga ciklusa riječ?

- To su sve bila mala ulja na platnu, 30 x 40cm. Na njih sam ispisivao one riječi koje dobiješ numeričkim kombinacijama na digitronu, pa sam koristio i taj font. Recimo, broj 50907 – ako okreneš naopako, čitaš kao LOGOS, pa tako i broj 38317 čitaš kao LIEBE. Tu su još i riječi kao leglo, globe, goli i bosi itd. Bilo je tih slika desetak. Nešto sam prodao, a ostale poklonio ili premazao. Kada je krenula ta priča s izbjeglicama iz Sirije i kada se Evropa počela ksenofobno ograđivati žilet-žicom i pretvarati u konc-logor, imao sam potrebu baš taj zapis 38317 alias LIEBE istetovirati na podlakticu lijeve ruke. Žilet-žica nije samo usmjerena na one izvan teritorija nego predstavlja podjednaku, ako ne i goru, opasnost i za one obuhvaćene tom nazubljenom "zaštitnom opnom". Tetovažu sam napravio nekih godinu dana prije 51. zagrebačkoga salona i rad mi se učinio kao vrlo prikladan zadanoj temi.

NUCLEART-MANUFAKTURE OTPORA

 Jedan od tvojih novijih izložbenih projekta NucleArt – manufakture otpora izložen je na prvom Bijenalu industrije i umjetnosti u Labinu pod motom Utopija = Stvarnost. Za navedenu izložbu navodite, ti i Dean Zahtila, da su predstavljene nezavisne kultur-udruge i umjetnički kolektivi "kojima su početkom Domovinskog rata, sâm početak 90-ih, od tadašnje Vlasti dodijeljeni u koncesiju prostori za obavljanje kulturne djelatnosti, kako bi se tek odcijepljena Republika Hrvatska mogla pred ostatkom svijeta prikazati kao mjesto tolerancije i promicanja nezavisne kulture"… O kojim je sve udrugama i kolektivima riječ koje ste uspjeli predstaviti?

-  Izložba NucleArt-manufakture otpora u fazi je dopune i razrade. Ukratko, izložio sam materijal iz javnih glasila koji jasno dokumentira odnos lokalnih zajednica prema NGO udrugama kada su one zaista NGO, dakle, kada ne figuriraju samo kao ispušni ventili demokracije. Izložio sam udruge Labin Art Express XXl-Labin, M. M. C. "Palach" d.o.o. iz razdoblja od 1997. do 2007. godine, galeriju "Ghetto" i Akademiju Devijantnog Ponašanja iz Splita kojima rukovodi Sonja Barac-Rudinsky te Art Radionicu Lazareti iz Dubrovnika. Izložbeni materijal jasno dokazuje koliko je svaka vlast, bez obzira na stranku, inherentno antikulturalna i kako, u biti, na duže staze želi zatrti nezavisnu kulturu koju nominalno promiče. Sve su te udruge radile i na projektima zaštite kulturne baštine, i one ekološke, a sraz s institucijama pokazuje svu patologiju čimbenika na vlasti, kao i njihovu servilnu podložnost interesima krupnog kapitala. U napadu na te udruge nisu se birala sredstva, od financijske, zakonske do brutalne fizičke represije. S druge strane, nisu se libili da im preuzimaju projekte koje bi, naravno, redovito kontaminirali populizmom i onda prezentirali kao svoje. Cijelu sam instalaciju osmislio tako da sam u centar galerije postavio šahovsku ploču s figurama koje sam najprije raspilio na pola, a potom zalijepio crne s bijelim polovicama figura. Dobio sam dva kompleta figura s kojima je nemoguće igrati, jer nakon nekog vremena ne znaš više koje su tvoje, a koje protivničke. To govori o gubljenju identiteta na koji nas primorava fluktuacija kapitala tj. primorani smo prilagođavati svoje stavove da nas ta sila ne bi, jednostavno, zgazila. Dakle, ništa od ideje Kantova "kategoričkog imperativa". To je taj globalizam, ni crn ni bijel, a niti crven, koji nas tjera da postanemo bića bez identiteta, bez volje za otporom i pobunom. Iz vitrine sa šahom ide osam crvenih niti koje su zakačene na strop, a s njih vise plastificirani izresci iz novina, tako da cijela instalacija djeluje poput nekakvog pauka. U daljnjem razvoju te izložbe namjeravam uključiti i rad Nevidljivi Sisak Marijana Crtalića koji bilježi identična iskustva s lokalnim moćnicima. To bi bio popratni program Bijenala industrijske umjetnosti u Labinu, ali u pregovorima sam s Jusufom Hadžifejzovićem da to izložimo u Sarajevu, u njegovoj galeriji "Charlama", a moguće je da bude izloženo i u Sloveniji, u galeriji Delavskog Doma – Trbovlje.

BARUNICA LUCREZIA DE DOMIZIO DURINI I LAE

Koliko Vam je barunica Lucrezia de Domizio Durini pomogla u realizaciji prvoga Bijenala industrijske umjetnosti u Labinu, koji ste otvorili 2. ožujka ove godine?

- Jako nam je pomogla. Njezin doprinos je bio ogroman i imali smo puno sreće što se zainteresirala za tu ideju. U biti, Dean Zahtila i ja smo prvotno htjeli izložiti samo boce s vinom i maslinovim uljem koje je Joseph Beuys radio s njom, u okviru projekta Difesa della natura (Zaštita prirode). Za nešto više jednostavno nije bilo sredstava. No, kada smo joj objasnili cijeli koncept Bijenala, ponudila nam je da napravimo nešto puno veće i dala nam na raspolaganje zaista vrhunsku i obimnu zbirku umjetnina, pa smo je pozvali da bude kuratorica internacionalne selekcije Bijenala. Poslije je odlučila dobar dio te zbirke donirati gradu Labinu. Točno 30. rujna radimo zatvaranje Bijenala koji je bio pokušaj provociranja interakcije između ljudi i djela i misli suvremene umjetnosti. Sve zajedno, i baruničinom velikom zaslugom, izložili smo ukupno radove stotinjak umjetnika/ica. Nacionalnu selekciju odradio je Branko Franceschi.

LABIN ART EXPRESS VS. UPRAVA LABINA

Kakvo je danas stanje KuC “Lamparna” u odnosu na samu vlast Labina?

- Treba precizirati: trenutno je Labin Art Express u vrlo zategnutim odnosima s gradom Labinom i njegovim gradonačelnikom Tuliom Demetlikom. Izložba NucleArt – manufakture otpora, koju sam koncipirao kao prateći program Bijenala, pokazala se, na moju žalost, upravo proročkom. Svi oni patogeni elementi koje sam tom izložbom detektirao izašli su na vidjelo, pogotovu oni koji se bave domenom krađe projekata, njihovim preimenovanjem i iskrivljavanjem gravitacijom populizma, ili pema Baudrillardu – diznilendizacijom. Projekt Underground City XXI tako gradske strukture nastoje preuzeti, preimenovali su ga u "Kova", a za voditeljicu tog "novog" projekta izabrali su, pod sumnjivim natječajnim okolnostima, predsjednicu Udruge arhitekata Sanju Cvjetko-Jerković. Prezentacija, odrađena u lipnju ove godine i tek da bude ispoštovan minimum birokratskih normi osobno mi je bila degutantna. Nažalost, koncesija na prostore Lamparne nam istječe 2021. godine i evidentno je da u Labinu ne vide kada će nas se riješiti. To što smo napravili najjači kulturni događaj u regiji ove godine s Bijenalom ne igra nikakvu ulogu. Nama preostaje samo da u ovih 5 godina napravimo najbolje što možemo i s najkvalitetnijim programima, pa se možda i antagonizmi s upravom grada Labina s vremenom zaglade i konačno rezultiraju promjenom paradigme međusobnih odnosa na bolje. Pokazalo se da za suvremenu umjetnost ne treba senzibilizirati narod, koliko vlast, a taj je materijal tvrdokoran i na granici neprobojnosti. Spremamo Bijenale za 2018. godinu i u pregovorima smo s Rijekom i Pulom kao budućim partnerima od kojih smo dobili pozitivne odgovore i podršku, pogotovu od Slavena Tolja koji je i sam izrazio želju da Bijenale industrijske umjetnosti bude i jedan od ključnih projekata unutar programa EPK. Radimo dalje unatoč svemu ne mareći puno za prepreke.



I završno, u kontekstu tvoje utopijske vizije grada-leptira, na koji način u globaliziranim teorijama rata protiv tzv. terora tumačiš prema teoriji kaosa pojavu Leptirovog učinka?

To je moj način da kaotičko-magijski ispredem tu mogućnost. Za umjetnost ne postoje nemoguće stvari. Stvaranje tog grada je moj način da otvorim frontu borbe za svijet u kojemu su čudesa i mogućnosti izjednačene.