Četvrtak
I što da se radi četvrtkom dok vani bjesni nebo
A nabujale rijeke prema svojim ušćima nose
Plimu plastičnih boca i nadutih samoubojica
Počinje sezona suicida i mračnih popodneva
Ljudska tijela kao spremnici u kojima kipti krv
I srce u toplim kavezima tuđih prsnih koševa
Sprema kardiovaskularnu zimnicu, nek se nađe
Za vožnju kroz crni tunel još jedne beskrajne noći
Pod žmirkavim semaforima zvijezda
15.10.2015.
Vjetrovatno
Vjetrovati mi je, buriti i jugovati
Moji krajolici nemaju horizont
Obrisao sam im granice, neka ih
Daleko od oblačnih noći i jutarnje rose
Neka im širine, uvisoko i unisko
Vjetrovatno, ustrepereno i meko
Kamo god da se okrenem, tiho je
Uzburkati bi trebalo, probuditi nebo
Olupine sazvježđa skrivene ispod
Koraljnog grebenja koje bubri
Ispod kanala tvoje kralježnice
Čamci za spasavanje već su krenuli
U susret unesrećenima na pučini
Grubo razderanoj noževima vjetra
Poput smrdljive stare plahte
15.5.2015.
Negdje
Negdje prema sjeveru, 25.11.2015.
Šume su u novembru beskonačno kristalne
Tanuhne hipostilne dvorane
U kojima lebdi susnježica
Ispresijecana srebrnom paučinom dalekovoda
Umočenih u vlažnu prhkost humusa
Bunilo prozora čija svjetla proždiru mrak oko ceste
Stupovi stratusa umorili su se
Grozdovi kapljica ne daju im spavati
Lupkaju o pahuljaste linoleume oblaka
Ulični sat posvadio se s vremenom
Koje je iscurilo kroz kotačiće mehanizma
I brojčanik se zaledio na dva i petnaest
Šume su u novembru beskonačno kristalne
I Ivica i Marica sasvim sigurno neće naći
Put do kuće od kolača
Voda će isklokotati tišinu ptica
Koje su već davno trebale otići
A autobus u koji sam se učahurio
Bruji kao ogromno sušilo za kosu
Sporije od ptica, brže od lišća
Koje je zaboravilo otpasti na vrijeme
I sada u izbjegličkoj koloni
Bez ikakvih dokumenata, neregistrirano
Bježi preko bodljikavog vjetra od žice
Koja razapeta među telegrafskim stupovima
Razdvaja nebo na ispod i iznad.
Umro je Marquez
Umro je Gabriel
Umro je Gabriel Garcia
Umro je Gabriel Garcia Marquez
A meni je nekako promaklo
Da je otišao, on i s njime
Svo ono žuto cvijeće koje je
Padajući s neba u žutoj bujici
Potopilo prljave ulice Maconda
Umro je Marquez i nije ostalo
Više ništa da se kaže dok stojim
Na Placi Real i gledam u prozore
Beskonačne prozore iznad arkada
Pitajući se koji od njih je njegov
Iza kojeg se krije pukovnik
Kojem više nitko pisati neće
Jer ide tamo gdje pošta ne stiže
Umro je Marquez, bio je četvrtak
Dok sam sjedio u jednom taksiju
Na Vukovarskoj ulici u Zagrebu
U dugačkoj koloni automobila
Između dva crvena semafora
Ni na kraj mi pameti nije bilo
Da tamo daleko u Meksiku
Upravo umire Gabriel Garcia
Umro je Marquez, i što da radimo sad
Osim da poput pukovnika i njegove žene
Jedemo govna umjesto borbenih pijetlova
Privezanih u vlažnim sobama jedne kuće
U koju nikada nećemo ući jer ne postoji
Jednako kao što ne postoji ni pijetao
Ni pukovnik ni njegova žena ni mi sami
Koji si cijelo vrijeme utvaramo da živimo
Umro je Marquez i red je da se napiše
Jedan nekrolog koji neće biti patetičan
No s nekrolozima se nikad ne zna
Kako sročiti nešto dostojno njega
Dok vani pada kiša i zrak miriše
Na ispušne plinove automobila
A ti gledaš u brojke taksimetra
Koje nezaustavljivo jure prema gore
Umro je Marquez i to je sve.
Ova pjesma ga je nedostojna.
To je sve i istovremeno ništa.
Kako god da vam je draže
Čaša napola puna ili prazna
Njegova čaša prošlog četvrtka
Razbila se u stotinu komadića
Tako da mu može biti svejedno.
U Mostaru, 20.4.2014.
Prijekor
Nemoj, ograjisat će, pu,pu,pu!
Ne sijeci nokte po kući, ne hodaj po njima
Na ljuske, na rožnato, rožnicu, rožu
Ima da ograjiše zbog tebe, sram te bilo!
Na noge, na ruke, na lijepe oči njegove
Ni kriv ni dužan, pu,pu,pu
Pljuni to iz usta, rekla joj je-iz ovih stopa!
Sihiri mu pod jastukom, pod šarenicom
Ni stotinu zapisa, nikakvi stihovi, nema pomoći
Neka zaspe i sanja, presanit će, u sebe prijeći
Nemoj, ograjisat će, pu,pu,pu!
Pljuni to iz usta, jezik pregrizla, ne osvanula
Kako da ti kažem a da shvatiš, istući bi te trebalo
Bilo bi bolje da te nikada ni sreo, ni vidio ni čuo
Proklet bio trenutak kad si mu u dušu pogledala
Kao termit si ga izjela, ništa iza tebe ostalo nije
U kadaver ga pretvorila, crn, crvljiv, prazan
Izvuci mu sihire ispod kapaka, oči neka probistre
Biserje među trepavicama, potamnilo, izlomilo
Neka ne zna što mu se pod epidermom krije
Nemoj, ograjisat će, pu,pu,pu!
Što ostane, pojest će se, ni baciti se ne može
Nego na tabut s njim, pokrij i pod humak
Neka ni nišan ne zna gdje mu je glava a gdje noge
Nitko zakukati neće, ni zvijezde ni mjesec
Od gotova čovjeka gotov luđak, gluho bilo
Od svilene košulje, luđačka košulja
Rastrančirati ga treba, noktima, zubima
Ružičnjak obraza, sedef bjeloočnica
Sve posjeći, počupati, spaliti, do temelja
Nemoj, ograjisat će, pu,pu,pu!
Govorila joj je, kao da govori zidu
Mlatarala rukama, grlila,nimalo suptilno
Sad je kasno za naknadnu pamet
Prijekor je vlak koji uvijek kasni
Lavinu ne zaustavljaš riječima, mislila je
Tko po noktima hoda, na čavlima će sjediti
Oblaci od kose, snijeg od peruti, krošnje od prstiju!
Vrti se u krug kad ti kažem, nebo će se otvoriti
Pu,pu,pu,pu,pu,pu,pu,pu,pu,pu,pu!!!!!
26.3.2015.
Zagreb
Mirko Božić rođen je 1982. godine u Mostaru. Piše poeziju, prozu i kolumne te se bavi književnim prevođenjem. Pjesme su mu prevedene na albanski, njemački, slovački, slovenski, poljski, španjolski i engleski. Zastupljen je u časopisima i antologijama u zemlji i inozemstvu. Organizator je prvog Skype čitanja između Leipziga i Mostara. Pokretač je Ujedinjene književne fronte i mostarskog književnog festivala Poligon. Objavio je više pjesničkih knjiga te je za pjesme i priče nagrađivan