Slušne stanice su odumirale dok sam krvav plutao morem obasjan punim mjesecom. Nije mi se svidjelo što je baš večeras pun mjesec. Perezeidi se zbog toga neće vidjeti onako kako sam želio. Jasno. Sluh se počeo vraćati. Udaranje valova u stijene i moje pjevušenje Nightswimming neprežaljenog R.E.M. prvo je što sam začuo nakon kratkotrajnog stanja gluhoće. Možda bi čuo i zrikavca tamo dalje u šumi iznad obale, da sam se malo više potrudio. Ne zrikavce, već zrikavca. Da. Zrikavac. Sam. Izgubljen. Ponoćno kupanje zaslužuje tihu noć.
Pogledao sam prema plaži. Stijene su poprimile novu boju nakon što je seka prosvirala svoju glavu i odlučila počastiti tvrdo kamenje mekim komadićima svog maloljetnog mozga. Nitko se dosad nije ogolio na nudističkoj plaži kao ona. Pištolj je ležao u njenoj ruci. Neke stvari ne možeš zaustaviti. Kada to shvatiš, život je lakši. Čak i onda kada truplo tvoje sestre leži naslonjeno na stijene na kojoj je prije koju godinu starome Čehu za par koktela lokalna drolja žustro gutala kobasu i stara jaja koja mogu donijeti samo salmonelu. Umjesto da je on njoj prenio salmonelu, ona je njemu prenijela klamidiju. Ironija je uvijek bila počasna svetica našeg malog mjesta. Šteta što zadnja kobasa koju je moja sestra progutala bila prisiljena u njena usta i ostale rupe. Cijev pištolja se u ovom slučaju ne broji kao zadnja stvar. Metak nije mogla ispljunuti.
Osjetio sam liniju života i smrti, onu koja upozorava da prestaje zona plaže i započinje zona gdje gliseri divljaju. Ove godine nitko nije poginuo. Lokalci pomalo postaju napetiji zbog toga. Nitko od njih se nije kladio na to, da nitko neće završiti pod gliserom ili umrijeti dok dehidriran pluta užarenim morem prema Cresu. Vikinški pogreb na poljski način. Začudo, nije bio Čeh. Stari Silvio samo zbog toga nije dobio pet tisuća kuna na kladionici. Kad sam već večeras izazvao sreću, boga i pravdu, ne vidim razlog zašto i sam ne bih prešao tu granicu života i smrti. Odustao sam. Neke granice se ipak nikad ne smiju preći. Imao sam osjećaj da bih na taj način razljutio svetu Ironiju, a ona pak zna biti zajeban igrač.
“Jebemu, već sam mislio da su mi dali otkaz za ovo područje”, promrlja Kosac dok se s Mojito koktelom u jednoj ruci i drugom rukom u vodi pokušava dovesti do plaže. Koščata guza mu je zarobljena u luftmadracu u obliku šarenog kotača čiji natpis otkriva blijeda mjesečina. I LOVE SUMMER!
Nisam mu ništa odgovorio. Pustio sam ga da samo prođe pored mene. Savjetovali su me da nije dobro pričati s Koscem. Zna pretjerati o teorijama zavjera kako ga se čovječanstvo želi riješiti. Zavjere ustaša, cionista i masona. Možda je čak i koji četnik uključen u nju. Nije ni čudo što je Radovan Karadžić išao u alternativnu medicinu. Nešto je Koscu tu smrdjelo, a nije truplo moje sestre. Jebo ga Dragan Dabić.
“Ej, šta to ti je seka?”, upita me kad je zastao na pol puta, između plaže i linije života i smrti.
Kimnuo sam.
“A jebiga stari, žao mi je.”
Slegnuo sam ramenima. Što sam drugo mogao.
“Oš pivo?”
Iz svog crnog kožnog kaputa sa zakrpom regionalnog sindikata kosaca izvuče limenku pive i baci je prema meni. Uhvatim je. Savršeno. Ledena je. Još savršenije. Kosac digne palac. I drugi put, stari.
Iskrcao se na obali. Tijelo moje mrtve sestre je bacio na luftmadrac i gurnuo ga nogom, otisnuvši ga da pluta morem. Sjeo je na mjesto gdje su sestra i stari Čeh ostavili svoje tekućine. Izvadio je bočicu votke i počeo pjevušiti Feels like we always go backwards od Tame Impale. Nikad nisam mislio da smrt pije votku. Uzeo je gutljaj, opsovao boga i bacio bočicu u more. Pogodio je moju sestru. Da nije bilo metka, vjerojatno bi joj votka danas udarila u glavu. Nasmijao sam se. Kosac također. Iz kaputa je izvukao bočicu pelina. Ovoga puta je bio zadovoljeniji. Nazdravili smo si.
Popio sam pivo i zaplivao prema obali. Prošao sam pored svoje sestre. Zbacio sam je s luftmadraca u obliku automobilske gume. Postavio sam je na leđa, raširio joj ruke i noge. Neka pluta kučka. Za to joj ne treba nikakav luftmadrac. Zaplivao sam prema obali, gdje me čeka Kosac i nova hladna piva koju je izvukao iz kaputa. Favorit. Savršeno. Barem za mene.
Približio sam se plićaku. Zaronio sam među stotinu duša koje se u pomorskom kraljevstvu sodomoziraju u vječnosti. Povlačili su me dolje, žele da im se pridružim. Možda kasnije. Ugledao sam ono bijedno ljudsko biće koje je oduzelo ponos moje sestre. More očito ne može zacijeliti rane kojim sam ga zaklao. Krivo sam to napravio. Trebao sam se držati početnog plana. Prodati organe na crnom tržištu i kupiti si novi identitet. Još bih ga ostavio na životu. Slijepog. Tada bi njegovim očima gledalo neko dijete koje bi sanjalo kako gazi moju sestru. Budilo bi se iz košmara u nekom ekstatičnom zanosu, želeći više. Možda sam zato prvo zario nož u njegove oči? Tko će znati. Podsvijest je čudna stvar.
Izronio sam. Na mom tijelu više nije bilo krvi. Bio sam čist. Očišćen. Pregazio sam kroz pijesak te male plaže. Kosac je ustao, očistio svoje crne kratke hlače i dodao mi pivu. Sjeo sam na mjesto seke. Tjeme sam položio na krvavu stijenu i pogledao prema pučini. Okupana u ponoć, plutala je morem. Činila se spokojnom. Čistom. Dobio sam dojam kao da se budi iz sna u proljetno jutro.
Kosac mi je dodao pištolj.
“Baš vas jebe, a?”
Nasmiješio sam mu se. Kostur je počeo umirati od smijeha. Njegov grleni smijeh je odzvanjao kroz noć. Iz nekog morbidnog oduševljenja počeo je pjevati pop pjesmu koju sam tek prije koji sat čuo na lokalnoj radio stanici. Nisam mu ništa rekao.
Umjesto grla pive, smjestio sam cijev pištolja u usta. Kosac je taman došao do refrena i uperio prst u mene, da zapjevam s njim.
Toni Juričić (Labin, 1990.) studira komparativnu književnost, objavljivao je u Siriusu B, online magazinu GKR, zbirci Istrakon. Režirao je nekoliko kratkometražnih filmova i spotova