*
Kada ti pišem o vremenu nevinosti, uzvratiš mi zapisom naslovljenim doba okrutnosti.
Prvo opisuješ korov i usahlo korito potoka, srpanjsku vrelinu i zvjezdanu prašinu, potom prelaziš na snove, uvijek obojene u zlatno i bijelo.
A onda, gonetanje tetovaža: par malenih dupina, zvijezde, mjesec prijetećeg osmijeha, ostaci grčkog alfabeta...
Sve završi slikom automobila koji nestaje u močvari, uz glasanje neke ptice u pozadini, ili zvuk pucketanja filmske vrpce.
*
U nekom ruševnom satu duboke jeseni, W. Blake ostavlja zapis o utjecaju mraza na plod. Sjenica je sletjela do prozorskog okna, sva u jednom trzaju, oku neuhvatljivom.
Dječaci okupljeni ispod papirnatog zmaja, otpuštenog put nebeskog sivila, kraj zaleđene rijeke.
Na drugoj obali koračaju modri jeleni.
Čitavo otajstvo leži u odabiru i redukciji, pomisli, tonući u san prije sna.
*
Toga proljeća, šafrani su nas, skupinu djece, pozdravljali duž staza koje imaju nešto nalik lokacijama na kojima se događaju izvanzemaljske otmice ili kakav ubojica brižljivo obavlja svoju otajnu rabotu.
Pričali smo ispod glasa o podzemnim skrovištima, omekšanim mahovinom, paperjem i suhim travama.
Vojnici probadaju bajunetama opnu toploga zabrana tragajući za našim skrivenim drhtećim tijelima.
*
Papirnato lice bjelasa se na ranoproljetnom tijelu, okrutnom suhom. Riječju uvelom, kafka, tisak. Bjelasa se poput trbuha vodenih zmija, morfema utisnutih u te riječi izgovarane na noćnim postajama.
Znaš da nema veću težinu od podnožja vatre, a svejednako hrliš ususret bijelomu ničemu
*
Naša vožnja je put ka nemjestu, uzaludan pokušaj bijega.
Uz poplavljenu šumu, pokraj napuštenog motela Jasen i benzinske crpke.
Purcellova Passacaglia pojavljuje se poput neočekivanog epiloga koji nam zakriva lica, neopozivo, kao što plima potapa obalu, s nježnošću kakva je preostala još jedino u svijetu raslinja.
*
Kada se izgubiš u toplom i vlažnom okrilju proljetne šume, sustižu te slike i zvuci što ih nosiš kao nevidljive ožiljke. Mračno svjetlucanje jelenkova krila, daždevnjakova koža, drevno zujanje odasvud.
Istovremeno si gospodarica kolonijalne vile, odmjerenim kretnjama pospremaš izgovoreno u kutije od brokata i kostrijeti.
*
Zatvaraš me u ono noćno, nijemo, u naše pustošno, pod ovo lomno, sastavljeno od polurečenica, pseudoriječi.
Tako dočekati zoru: posljednja scena, dugi i spori kadar, hotel urastao u planinu i snijeg što će doskora sve pokriti.
Poput vremena, poput svijesti o riječima kao oruđu naše nemoći.
*
Želiš da ti o svemu pišem, o tim prizorima, međusobno nepovezanim, što se truse u crnom lijevku sjećanja.
Lječilište za plućne bolesnike, ljetna kolonija djece pod krošnjama borova.
Popodnevna jeza dok kročimo stazama prekrivenom debelim slojem otpalih iglica, opkoljeni odjecima rike veprova.
Na betonskom pravokutniku igrališta dječaci se pripremaju za igre gladi, a negdje u blizini, na samom rubu slike, izbija ono neizvjesno i opasno, neukrotivo, pobjeglo iz terarija, iz minijaturne makete naših budućih života, iz ustrašenog spleta udova.
A potom, ta pisma, u kojima zelenim glasom začinjeno jednu teoriju dodira.
*
Svoju se samotnost usuđuje nazivati svetom. Izložena mekanim bodežima prašine, u pomacima svjetlosti što klizi rubom slike.
Iza pogleda, pod tihim sjenama akacije.
Sljedeći je rez povlači u gorko korijenje tijela.
Toplina ruke već potonula u rahlo tkanje popodneva. Sve što te uspavljuje, pišem ti, čini te udaljenijom od ulice u kojoj smo spominjali tresetišta pod planinom, noćne igre svjetlima semafora, onkraj ovoga sada i ovdje.
Nema uslišanih molitvi, samo otisci nečijih stopala na istim mjestima.
*
Iz blagog i sigurnog utočišta močvare, iz njene zelene koprene, uzdižu se lelujavi stupovi dima, bez boje i mirisa.
Dodiruju i tijela, tvoje i moje, florealne prikaze na rubu spaljene šikare.
Kada bi bol imala sintaksu, sve bi bilo lakše izreći.
Tu je još opipljivi pogled upravljen ka nama iz duplji onih tamnih soba rovinjske ulice Montalbano, sve veća blizina koja rađa strah, želja za iskazom u kojemu tvoje i moje prebivaju tek kao prhke ljušture puževa preostalih iza srpanjskog požara.
Kao tajni pakt trbuhozborca i njegova lutka, tupa i plitka igra odustajanja.
*
Natpis urezan u vrata toaleta uz autoput, sva strništa s jatima vrana posvuda, sve što nosiš između riječi i ne stižeš sakriti u pozlaćene bisage, reci sada.
Sve je obrasla tamna šuma, ruke se spuštaju niz tijelo u nepokretu.
U danima koji dolaze trebam nestati među stablima.
Bijela plutajuća magma, ta spora koreografija, sve se bešumno strmoglavljuje.
*
Zrak je napučen zavijanjem sirene, betonski miris uvlači se u svaku poru.
Šikara divljih kupina i nagorjele kućice puževa.
Nadnosim ruku nad tebe, u duhu, nad tvoj glas bez tijela.
Sve možeš reći, napisati, biti svako slovo neke daleke kulture, rekvizit s holivudskog seta odavno pretvorenog u krhotinu povijesti, ja sam ustrajno ovdje, u skrovitoj niši vlastitog bića, ništeći sve sazdano, gipkim i oštrim alatima šutnje, do srca najdublje tame.
*
Pred sumrak sam izvukao iz olupine drveni sanduk obložen kožom i umecima od mjedi. Krici velikih ptica opkoljavali su obalu.
Sada znam kako je ovaj kavez od mesa i kosti jedina nastamba jezika.
Stupovi dima izbijaju iz šume, dok se golema jedra ukazuju na pučini.
Ostaje mi to čudo spola, izgubljeno, beskorisno, razarajuće.
*
Mlad vitez kroči lugom, a mi promatramo odraze u njegovom sjajnom oklopu.
Fragment istarske freske, olupina kabrioleta, tajanstveni ukras od kostiju i perja.
Stabla i riječi, pucketanje iz paprati, iz sjene ratnikova sumračnog pogleda.
Iz teksta što uranja u neku plavet i nemoć.
*
Rahlo tijelo šume, raspadajući leksikon otrovnog bilja u paukovim mrežama, u otiscima stopala, uz usahlo korito potoka.
O, Metka, želimo sanjati čemprese i brokat,
u dubini pogleda nositi plavet sienskih majstora,
čeznuti za propašću u najokrutnijem dijelu zime.
*
Otmjenim i dičnim pokretom, istovremeno okrutnošću kojom se razmiču sjene umirućeg dana, gospa upravlja pogled ka udolini pokrivenoj tankim slojem pepela.
Postojeći svijet pretvoren u sive forme bez sjaja i oštrih rubova, u bezvučni smiraj svake žudnje.
Teški zveket lanaca i fijuk biča, kako koža plamti u svjetlosti.
*
Tvoje je lice ono koje želim vidjeti, na rubu šume, dok tijela svezana za stablo, iščekuješ noć. Noć je crna kao najtamniji vir, kočija juri, a praporci ti ne donose mir.
U zapisanom ne razaznajem granicu, gdje završava moj glas, a počinje tvoj, i kao da nema razdjelnice između vremena i tijela.
*
Sivo sukno tvojih hlača, nedaleko ispala olovka, pod prekriven mrljama.
Desno, anđeo čuvar obgrljuje djetinju priliku nad provalijom.
Izvan pogleda, poljoprivredna površina pokrivena mrazom.
Neprimjetan trzaj u okretu glave, traganje za novim mogućnostima.
*
Ima nečega pticolikog u tvojoj umjetnosti, tiho komentiram dok zatvaraš mapu s crtežima. Mislim kako ću izgovoriti:
rastvaram se na sve strane svijeta i zahvaćam čestice stvarnosti koje postaju prozračna nebeska tijela.
Čitav jedan nenapisani roman, sav od nijemih prepoznavanja, propadanja.
Romeo Mihaljević (Našice, 1971.), dosad je objavio četiri zbirke poezije (Anđeoska konverzacija, 1997., Noćni jezik, 2002., Onaj koji hoda u oba sna, 2004. i Disco inferno, 2009.), za koje je primio nekoliko književnih nagrada. Prevodi na hrvatski suvremeno slovensko pjesništvo.