O Edi Murtiću kao senzibilnom predajniku koji je simboličkim jezikom slikarstva izrazio osjećaj nadiranja distopije koja se godinama kasnije manifestirala u svakodnevnici
Karizmatični umjetnici koji su poput Ede Murtića kao aktivni protagonisti obilježili jednu vremenski nam blisku stilsku i društvenu epohu, retrogradno nam svojim djelima govore više nego u trenucima u kojima smo ih kao suvremenici njihovog nastanka mogli premijerno vidjeti. Paradoksalno, prevelika blizina stvarima često njihov smisao čini nevidljivim. Kontekst nastanka djela odvlači pažnju od njegove umjetničke, estetske kvalitete, a uz finoću njihove razrade i izvedbe, bogate nam razine značenja čini neprimjetnim i nevažnim. Vrijeme, kao i uvijek, dovodi stvari na svoje mjesto.
U trenutku kada sam u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 2005. godine, kada velikog majstora više nije bilo, vidio izložbu Murtićevih Novih apstrakcija, posljednjeg ciklusa kojeg je izveo, cijeli vrijednosni sustav kao da se preokrenuo i sve ono što sam smatrao očekivano visokim standardom izvedbe, odjednom je postalo neponovljivo, definitivno, dragocjeno. Tada sam se po prvi put kao osoba jedne druge generacije zapitao što je energija umjetnika koji se u dobi od osamdeset i četiri godine suvereno postavi pred pustoš praznih platna formata 2,10 x 6,80 metara i oslika ih snažnim potezom i erupcijom boja intenziteta mladog ili bolje reći bezvremenskog čovjeka, mogla predstavljati u jednoj drugačijoj stvarnosti, prije pola stoljeća, njegovoj generaciji i suvremenicima.
Nisam trebao dugo tražiti, odgovor sam dobio od vlastitog oca kojemu je, pedeset godina ranije, posjet istom tom Umjetničkom paviljonu i izložbi tada već neprikosnovenog Murtića, te susret sa silnicama crvene, žute, modre boje oko pulsirajuće crne linije, označio kraj socijalističkog sivila, definitivno otvaranje jednog rigidnog i siromašnog društva prema vedroj i bogatijoj budućnosti. Možda nitko u njegovoj generaciji nije kao Murtić znao energiju i osjećaj optimizma u napretku pretočiti u općerazumljiv slikarski kôd pa je stoga njegova specifična varijacija stila visokog modernizma u kolektivnoj memoriji ostala zapamćena kao vizualizacija najambicioznijih aspekata epohe i društva koji će kasnije reterirati do potpune dezintegracije. Ideja permanentne evolucije u sve bogatije i pravednije društvo koju su modernisti održavali cijelo stoljeće unatoč stvarnosti dva globalna rata, naposljetku se pokazala tek jednom u povijesnom nizu utopija.
Utopijski optimizam i nadiranje distopije Prvo predstavljanje Murtićevog ciklusa Kadavera – crteža neumrlih kostura koji upravljaju živima – u kontekstu devedesetih godina doživljeno je kao reakcija na ratove koji su okončali Jugoslaviju, filtriranu reinterpretacijom makabrističkog motiva Plesa smrti snažno prisutnog u srednjovjekovnim crkvama umjetniku drage Istre. U retrospekciji, zahvaljujući i naknadnom otkriću stotina crteža na istu temu i sa istim motivom, Murtićeva opsjednutost motivom zla poprima potpuno drugačiji smisao. Njegova hedonistička gestualna apstrakcija zapravo cijelo vrijeme ima i svoj mračni figurativni pandan, začet još 1944. slavnom litografskom mapom Jama. Ova umjetnikova dva paralelna svijeta spojit će se početkom osamdesetih u slikarskom ciklusu Oči straha, u kojem se vitalnost Murtićeve geste preokreće u izvitoperene prikaze užasnutih i užasnih fizionomija, zjenica i usta, a paleta poslovično žarkih boja razvija se prema jetkim tonovima ljubičasto-zelenih kombinacija. Ovaj je ciklus lomom figura u snazi geste i ekspresiji boja izražavao duboku egzistencijalnu tjeskobu, a u pogledu slikarskog postupka Murtića je vraćao izrazu iz prve polovice pedesetih, kada su se na njegovim slikama obrisi stvarnosti preko tašističkih eksperimenata počeli transformirati prema apstraktnim, nemimetičkim kompozicijama sazdanima od poteza i boja.
Murtić osamdesetih nizom ikoničkih mediteranskih pejzaža stvara neke od najboljih partija regionalne inačice postmodernističkog povratka figuraciji, ali, paralelno, kao nagovještaj krvavih devedesetih, uz tjeskobne Oči straha, stvara i predloške za drugu ediciju Jame. Krug mržnje i ubijanja čije je početke iskusio u mladosti počeo se zatvarati, a utopijski optimizam prethodnih decenija zamjenjuje nadiranje distopije. Potvrdila se vječna teza da su umjetnici senzibilni predajnici koji su u stanju osjetiti i simboličkim jezikom, primjerice slikarstva, izraziti i prenijeti one još duboko zapretene tremore koji će se godinama kasnije, na očigled svima manifestirati u svakodnevnici društvene zbilje.
Dijalog umjetnosti i izložbenog prostora Selekcija radova za Murtićevu zadarsku izložbu podijeljena je u dvije grupe. Slike iz ciklusa Nove apstrakcije nastale između 2002. i 2004. godine koje sublimiraju, te skulptura u emajlu i mozaik koji reinterpretiraju njegova iskustva u gestualnoj i koloristički ekspresivnoj apstrakciji, predstavljeni su u rasvijetljenom, svečanom ambijentu Gradske lože koji kulturološki i povijesno simbolizira demokratske aspekte gradskog života. Makabristička figuracija, pak, izborom iz ciklusa Kadaveri, izvornih crteža za drugu ediciju Jame, Ratnih crteža, gvaševa Oči straha i ciklusa Homage a Oswiecim, postavljena je u ogoljenom ambijentu Kneževe palače koji još uvijek pokazuje ožiljke razaranja Zadra u Domovinskom ratu.
Postav u Kneževoj palači referira se na grandioznu međunarodnu premijeru Kadavera 2008. godine u devastiranoj arhitekturi sarajevske Vijećnice, a reminiscencija na ovaj ikonički događaj, kao i na njegovu zagrebačku reprizu, na ovoj su izložbi predstavljeni dokumentarnim
filmovima. Utopijska i distopijska dimenzija Murtićevog opusa u zadarskim su najreprezentativnijim izložbenim prostorima međusobno udaljenim tek stotinjak metara pronašle svaka sebi odgovarajući prostorni kontekst. Kolikogod je to s kustoske pozicije dobrodošla koincidencija, puno više veseli da Knežev dvor očekuje ambiciozna preobrazba u zgradu novog zadarskog muzeja općeg tipa. Neka to bude i kraj distopije.