Requiem je publika imala priliku čuti bezbroj puta i relativno ga dobro poznaje; stoga nije na odmet ponekad unijeti neku svježinu u izvedbe takvog djela
Dvije najveće zagrebačke kulturne institucije, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Hrvatsko narodno kazalište u istom su danu obilježile dvije velike obljetnice. Dvjestotu obljetnicu rođenja u ovoj godini slave dvojica velikana opere devetnaestog stoljeća: Giuseppe Verdi i Richard Wagner. Potonjem je rođendan upravo 22. svibnja, pa je Hrvatsko narodno kazalište odlučilo izvesti njegovu operu Lohengrin. KD Vatroslava Lisinskog odlučila je te večeri ugostiti Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije s izvedbom Verdijeva Requiema. Pritom uprava dvorane nije napravila pogrešku – dapače, odlučila je istodobno se posvetiti 200. obljetnici Verdijeva rođenja i 139. obljetnici praizvedbe Requiema, jer je upravo na taj dan i praizveden, pa su tako jednim koncertom obilježene dvije obljetnice.
Neispunjena obećanja Verdijeva Messa da Requiem praizvedena je u crkvi sv. Marka u Milanu 22. svibnja 1874., a napisana je za godišnjicu smrti skladateljeva prijatelja, talijanskog pjesnika Alessandra Manzonija. Verdijev Requiem jest blizak operi – Hans von Büllow je rekao da je to ustvari “opera u crkvenoj odori” – ali ipak ne bi trebalo pretjerivati, jer je u pojedinim dijelovima očito kako je Verdi puno drukčije pristupio skladanju sakralne glazbe, radeći distinkciju u odnosu na operu. Kako god bilo, Requiem stilski pripada zrelom razdoblju Verdijeva stvaranja, budući da je skladatelj iza sebe već imao Rigoletta, Trubadura i La Traviatu, kao i Don Carla i Aidu. Izuzetno velik orkestar, zbor i četvero solista sugeriraju da je riječ o veličanstvenom djelu kojem je skladatelj pristupio itekako ozbiljno.
Simfonijskim orkestrom i Zborom nacionalne radiotelevizijske kuće ravnao je dirigent i skladatelj Pavle Dešpalj, a kao soliste izabrao je sopranisticu Adelu Golac Rilović, mezzosopranisticu Martinu Gojčetu Silić, tenora Tomislava Mužeka te basa Luciana Batinića. Izbor solista doista mnogo obećava, no ipak se sva obećanja po tom pitanju na koncertu nisu ispunila. Na samom početku na vidjelo je izašlo veliko iskustvo koje je maestro Dešpalj stekao tijekom svoje dugogodišnje umjetničke karijere. Nijedan „upad“ nije prepustio slučaju, sve je savršeno precizno pokazivao (što može samo poslužiti kao primjer nekim domaćim dirigentima mlađe generacije).
Akademska izvedba Ipak, iskustvo ponekad nije ono što je dovoljno. Možda je upravo izuzetno veliko iskustvo glavni “krivac” za ovakvu izvedbu Requiema. Verdijev Requiem se uz Mozartov ubraja među najizvođenija djela te vrste. Djelo je to koje je publika imala priliku čuti bezbroj puta i koje relativno dobro poznaje – stoga nije na odmet ponekad unijeti neku svježinu u izvedbe takvog djela. Zato je Dešpaljeva izvedba imala više miris po naftalinu nego po svježini. Sve je bilo korektno, školski i uredno, ali nedostajalo je svježine. Dirigent je igrao na sigurno donoseći izuzetno klasičnu i akademsku izvedbu bez nekih inovacija. Ono što je zbilja na koncertu začudilo bila je stanka nakon sekvencije. Publika nije znala treba li pljeksati ili ne, kao ni solisti koji nisu znali hoće li izaći s pozornice ili ne. Pauza je uistinu bila bespotrebna, jer se tako koncentracija publike, kao i pojedinih izvođača očito poremetila.
Izbor solista donekle je pridonio svježini, ali ne i previše. Uvijek uredna i konstantno dobra bila je mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, a kvalitetom nije zaostajao ni bas Luciano Batinić. Tenor Tomislav Mužek imao je nekoliko neobičnih trenutaka u kojima je zvučao više kao da pjeva popularnu glazbu nego kakav ozbiljan sakralni komad, no sve u svemu bio je korektan. U prvom dijelu sopranistica Adela Golac Rilović bila je solidna, no u drugom dijelu čini se da su joj pobjegli konci iz ruku pa je zvučala nesigurno, štoviše intonacijski vrlo upitno. Zbor je također bio na razini zadatka, no ne bi mu škodila još koja dodatna proba na kojoj bi obratio pozornost isključivo na dikciju.
Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije donijeli su još jedan u nizu uobičajenih, ni po čemu posebnih koncerata, što postaje pomalo naporno slušati, s obzirom da je riječ o velikom izvođačkom tijelu s puno potencijala koji ostaje neiskorišten. Možda bi se trebali više ugledati na neke slične orkestre, kao što su brojni orkestri BBC-ja, koji su također vezani uz radiotelevizijsku kuću, ali sviraju puno kvalitetnije i s puno više entuzijazma.