On the road again na vinskom drumu te o ženidbeno-transfuzijskim običajima
“Dosta mi je vina, vinarija i ludih vinogradara!”, reče Svjetlan. “Idemo kući.”
“Što ti je? Glavno tek dolazi. Vinariju ‘Kusome psu’ nikako ne smijemo propustiti”, odgovori Majda.
A bolje bi im bilo da su propustili. I prošla bi im kako treba ta treća godišnjica prijateljstva (Majda i Svjetlan samo su prijatelji) koju su odlučili proslaviti putovanjem jednim od tolikih vinorodnih krajeva naše domovine, a ne da imaju posljedice za cijeli život.
Jer Majda je bila već prilično supijana i prije negoli su stigli “Kusome psu”. I ne samo to: miješala je crno i bijelo, što je, zna se, vinopijački tabu nad tabuima. U “Rebrencu” je degustirala silvanac (ona, slinavica), “Kod Koketovića” kušala plužnatu ruževinu (ona, pružna ruža), a u “Rizlinškom raju” je, unatoč imenu, ispila butelju kaberne sovinjona (ona svinja? a on?). Svjetlan ju je gledao mrko, poprijeko pa čak i ispod oka. Kušao je i on, ali kako se pristoji, guc po guc, dok je Majda bila u toj mjeri neumjerena da mu je i tu godišnjicu upropastila. Ipak, odbila je vratiti se kući a da ne kusne portugizac kod “Kusoga psa”. Svjetlan je pristao, nevoljko, a Majda mu je morala svojim već jako suplitavim jezikom priopćiti, skoro pa svečano mu obećati da je ovo zadnje, stvarno zadnje.
I bi zadnje.
Torkvatovac Kod “Kusoga psa” bilo je zatvoreno. Kako to, pa nije još ni sedam!, pomislila je Majda.
“Idemo”, reče Svjetlan. “Vidiš da nema nikoga.”
No čim je tu misao otposlao put sumračnoga neba ispunjenog svježim kemtrejlsima i jednom jedinim večernjom zvijezdom, vrata su se otvorila. Ugledaše pojavnost: bijaše to žena u ranim četrdesetima (ili pak kasnim šezdesetima, što su, kao što znamo, analogne, a bit će i komplementarne dobi), odjevena u jednostavan radni kombinezon prošaran tamnocrvenim mrljama vinskog podrijetla (oho, pomisli Majda, ovdje se puno prosipa!).
“Izvolite samo”, rekla je ta mrljava žena. “Radno vrijeme je prošlo, ali bračne parove uvijek rado primamo.”
“Nismo par. Mi smo samo prijatelji.”
“Nije važno, uđite.”
Unutrašnjost “Kusoga psa” bijaše posve pusta. Domaćica je zaplamtila svijeću koja je zauzimala veliki dio trpeze od neobrađenog drveta; voštana gomila (prije negoli svijeća), očito je nastajala tijekom godina nadodavanja novih i novih voštanica, tako da je tvorila pomalo bezobličan primordijalni amalgam. Pokraj trpeze nalazio se bolnički ležaj na kotačima. Zbog čega, nisu imali pojma. Sjeli su u čudu. Sjene posivjele od nenjegovanosti grčile su se po grubim neožbukanim zidovima. Domaćica je otišla do šanka i donijela komad formulara.
“Prije nego što počnemo”,rekla je, “zamolila bi vas da ispunite ovu anketu.”
“Čemu to?”, pitala je Majda.
“Propisi.”
“Kakvi propisi!”; pobunila se. “Radim na željeznici dvadeset godina i nikad nisam čula za nešto slično! Kako bi bilo da mi anketiramo putnike svaki put kad nam uđu u vlak? Pa nitko nam više ne bi putovao, ne?”
“Kako hoćete. Ali odgovornost je vaša.”
Svjetlan je već ustao da krene, ali Majda je inzistirala:
“Dajte više da probam to vino! Jel’ imate onog vašeg torkvatovca, gustog kao krv?”
“Njega uvijek imamo.”
“Dajte mi dva deci pa da idemo!”
I gori na uglu transfuzijska lampa I žena natoči Majdi točno dva deci. Stvarno je bilo gusto, to vino, Majda je osjetila kako joj se zadržava među zubima. Donekle je podsjećalo na kraški teran, možda čak i na medvjeđu krv, ali ni izdaleka…
Osjeti tada Majda nenadan ubod na nadlanici, poprilično ublažen njenim još popriličnijim pijanstvom. Na mjestu uboda ugleda cjevčicu koja je vodila do plastične boce pune krvi. Boca je bila obješena naopako na lesonitnom stalku koji je iznikao iz jednog od uglova bolničkog kreveta na kotačima, dok je cijev kroz koju je u Majdine žile curkala crvena tekućina usmjeravao osobno Svjetlan. Gledao ju je strelovito, kao da smatra da je u nekoj stvari totalno u pravu. U kojoj to stvari, Majda nije imala pojma – ili se nije mogla sjetiti ili je postala žrtvom…
“Što to radite!”, konstatirala je gnjevno.
“Ovo je bio jedini način”, reče Svjetlan. “Znaš da ti je transfuzija nužna. Nisam o ovome želio govoriti prije puta jer bi ti…”
“O, krvi mi se!”, zavapila je Majda. “Pa zašto ovako? Kao da ja ne bih…Svjetlane, zašto to činiš? Mi smo prijatelji!”
“Zar ne bismo mogli biti nešto više, Idiotkinjo!”, reče Svjetlan pa uz pomoć tajnovite domaćice polegne Majdu na bolnički ležaj – na kotačima.
I bi odvezena, Majda.
Idiotkinja Potrebno je napomenuti da Majdi pravo ime uopće nije bilo Majda, ono bijaše tek privremenim imenoslovnim rješenjem. Njezini su joj osvetoljubivi roditelji dali ime Idiotkinja (krsno: Budalica); svetili su joj se jer im se rodila – bili su, naime, uvjereni da djeca ne nastaju putem seksa nego magijskim postupkom koji su godinama odbijali prakticirati, uzalud, naravno, uzalud.
Idiotkinja, alias Majda, prihvatila je Svjetlanovu jedva prikrivenu bračnu ponudu. Nakon opisane vinsko-transfuzijske epizode – ni tri cijela mjeseca nisu prošla – vjenčali su se. I Svjetlan se uspio zaposliti na željeznici. Zajedno su podmazivali skretnice, čekićali po željeznim kotačima kompozicija, otpravljali vlakove u nepoznato, dobili sve skupa troje djece, počeli štono bi se reklo, živjeti kak’ se spada.
Idiotkinja je na kraju je ipak pristala i službeno promijeniti ime; i opet je, razmislivši zrelo u okvirima zadanih okvira, odabrala zvati se Majdom. Svjetlan i ona nikada nisu porazgovarali o onoj transfuzijskoj noći i njegovoj čudnovatoj prošnji u vinariji kod “Kusoga psa”: Sama pak Majda nikako nije mogla dokučiti smisao doživljenoga.
Ovako je promišljala taj smisao:
Svjetlan i ja kao prijatelji putujemo vinskom cestom.
Na zadnjoj postaji našeg puta, na moje inzistiranje, svraćamo u vinariju “Kusome psu”. Tamo dobijem vino na probu, a to se vino nekako istransupstančilo u krv koju sam primila intravenozno.
Cijelu tu transfuzijsku aferu pokrenuo je, čini se, Svjetlan osobno, a razloge cijeloj stvari ne znam ni do danas. Svjetlana se ne usudim pitati o tome. Tijekom naše bračne karijere ništa slično nije se ponovilo.
Je li to bila šala u toj mjeri neduhovita da je više nitko ne želi ni spomenuti? Jesam li ja to možda bila potajno bolesna pa su me na taj način potajno liječili? I zaliječili? I pokriva li moje zdravstveno osiguranje takav jedan slučaj? Ili sam bila pijana u toj mjeri da mi se zahaluciniralo? Ne znam, ima tu jako puno alternativa a ne samo dvije, kako kaže narodna pjesma i rječnik stranih riječi.
Ne znam.
U neznanju je spas Nije znala, definitivno nije znala. Već joj je bilo i dosta preispitivanja, a imala je i znatan broj stvari za obaviti: mala nužda, velika nužda, kao i ono treće, o čemu postoji samo usmena predaja. Bila je stoga prisiljena prekinuti sva svoja promišljanja i krenuti… tamo gdje i prosjak ide limuzinom.