Denis Peričić (suradnik: Jurica Majnarić  

Volio je Bač kiše i konjanike

Od onoga posljednjeg dana kada sam ga susreo – jednog od posljednjih dana u njegovu prokleto prekratkom životu – pa do dana današnjega, kada, i u smiraj svojih dana, pišem ovaj tekst o njemu, Nikoli Majnariću – Baču (1975. – 2004.), svih tih (sada već) desetak godina imao sam neobičan, upravo zauman (kako bi to rekao Bogdan Bogdanović) predosjećaj da ćemo ga, Bača, kad-tad zvati legendom. No ovaj osvrt, zbog nužne objektivnosti, morao bi biti što je više moguće lišen mojih osobnih osjećaja; ipak, on neće i ne može biti lišen mojih osobnih dojmova – pa  ni osjećaja – kao ni ispovijesti, dojmova i emocija mnogih drugih ljudi koji su poznavali Bača; dakle zadaća mi je da ta osobna, osjećajna dimenzija ne utječe presudno na procjenu Bačove likovne ostavštine. Pokušat ću stoga u raskoraku između sjećanja i biografskih zapisa s jedne strane te stručnih procjena s druge, ocrtati Legendu o Baču – kako će glasiti naslov monografije koju zajedno s Bačovim vrlim bratom i suradnikom, a sada i biografom, Juricom Majnarićem, pripremam za iduću godinu (ako će biti očekivanih sredstava u vidu podrške “nadležnih tijela”). A čitatelje Zareza zaintrigirat ću na posve jednostavan i opravdan način: prošli dvobroj Zareza bio je posvećen Nikoli Majnariću Baču. Imali ste prilike pregledati šest-sedam Bačovih strip-tabli i ilustracija. Ovaj tekst samo je jedan mali dodatni prilog tome.

Sanjar i lutalica Moja osobna iskustva s Bačom – kažu tako svi, pa i njegov brat Jurica – neobično su signifikantna, upravo ogledna za Bačov karakter, ili značaj, da uporabimo tu doista dobru hrvatsku istoznačnicu. Bio sam tada, nekih kasnih devedesetih, nižerangirani uredničić, također mladac (samo sam sedam godina stariji od pokojnog Bača) u lokalnim, ali tada vrlo tiražnim i utjecajnim, Varaždinskim vijestima te godine zadužen (i) za estradni, tzv. “RTV”, prilog. Bilo je to vrijeme kada se u lokalne medije još, nasreću, nije uspio uvući ovaj sadašnji grozni diktat “celebrity” debilizma, pa je čak i konzervativni, ali vrlo profesionalni i zdravorazumski, glavni urednik spomenutog tjednika (intelektualac u “nebranom grožđu”, pjesnik Ernest Fišer) podupirao moje (upravo dječački entuzijastičke) namjere da spomenuti prilog popunjavamo kvalitetnim tekstovima o kvalitetnoj glazbi, filmovima, knjigama, stripovima… I tako, kako to već obično biva u “top-listama nadrealista”, i u mojem se redakcijskom sobičku (baš kako sam i ja par godina prije toga dizao živac urednicima u Poletu, Studentskom listu i na Radiju Varaždin) odjednom našlo sedam-osam individualaca, potencijalnih vanjskih suradnika, a svaki napaljen do krajnosti za njemu bliske teme. Ne sjećam se, iz tog kaosa, što sam tada točno bio Baču povjerio: on mi je, predmnijevam, predložio pisati o koncertu nekog lokalnog benda ili o stripu nekog autora za kojeg, kako to već obično biva, nitko nikad nije čuo... Svejedno – rezultat je bio sljedeći: dobio sam od Bača golemu studiju, mladenački pretjeran i prenatrpan esej od nekih 20 kartica, što ne bi moglo stati ni na duplericu, a kamoli u predviđenu rubriku tekstualnog opsega od otprilike jedne i pol kartice… Imao je ipak Bač dovoljno soli u glavi da drugima naknadno ispriča kako sam ga tada bio s pravom “isprašio”, ali ja ga ne pamtim po toj “lucida intervala”, toj “naknadnoj pameti”. Pamtim ga upravo po tom mladenačkom, baš luđačkom entuzijazmu, onom samouvjerenom istupu koji govori: “Briga mene za karticu i pol, izvolite meni i dvije duplerice suludog teksta osigurati jer to sam ja i vjerujem u ono što pišem!”

     U međuvremenu, taj “klinac” radio je ono što ja nisam stizao viđati: uz gimnaziju završio je i trubu na glazbenoj školi, diplomirao je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, radio je plakate za predstave skupine Theatron, publicirao je stripove u fanzinima Endem, Graah, Variete Radikale, Striptiz, 4 zida i zvučnik i Katakomba (Theatron i Striptiz sam suosnovao, ali nisam osvijestio da Bač potom radi na tim projektima), dobio je nagradu 1997. godine na Salonu stripa u Vinkovcima za inovaciju u crtežu, izlagao je (s kolegama) u kultnom kafiću/sceni Rogoz varaždinskog HNK-a, polazio Zimonićevu radionicu… I ostavio je iza sebe više od tisuću slika, stripova i crteža.

     TO je bio Bač! Onaj “ludi” dečko koji mi je, za lokalne novine, nudio esej od dvadesetak kartica! Jednostavno, “furao je svoj film”. Baš kao što je jednom netko rekao za Džonija Štulića da Džoni nije “nikog jebav’o ni za suvu šljivu”; sjećam se tog izraza i danas, iz nekog davnog priloga nekih drugih novina, kada sam ja bio mlad. No kasnih devedesetih Bač je bio mlad. Bio je neobuzdan, bio je samo svoj. Tada, dok je htio biti dijelom lokalne novinarsko-kritičarske scene (ruku na srce, nije to bila bogznakakva scena, ali trudili smo se…) i lokalne rokerske scene (što je bila vrlo zanimljiva scena…), Bač je radio ama baš sve – i svakojake druge ispade, danas bismo ih nazvali “performansima” – samo nam nije na pravi način znao predočiti ono u čemu je bio uistinu briljantan: nije nam na pravi način znao predočiti svoje stripove i cjelokupno svoje nadahnuto likovno stvaralaštvo! A njegovi stripovi, i cjelokupno njegovo likovno stvaralaštvo, ma u kako ih rasutom stanju nalazili, danas nam se nameću kao izniman umjetnički korpus. 

Razbarušeni individualac Slično sjećanje na Bačovu razbarušenost dijeli i ugledni Ivica Bađun, lider tada kultnoga varaždinskog benda Dobri duhovi i voditelj podjednako kultne radijske emisije Obračun kod HR korala: “Sjećam se da je Nikola oslikao omot za prvu demokasetu mog benda, sjećam se da je imao i grupnu izložbu povodom objavljivanja te kasete, a sjećam se i da smo mu nastupom uzvratili na otvorenju njegove samostalne izložbe. Sjećam se njegova naglašenog izgovora kad smo se sreli – “Ivek!...”  i nakon toga lamentacije o svemu i svačemu... Znali smo često tako dugo sjediti, pijuckati, pušiti, razgovarati... I uvijek sam osjećao darove čarolije njegova uma. Često smo razmjenjivali CD-ove, a Bač, kad ih je vraćao, uvijek ih je zamotao u neki papir na koji je nešto nacrtao, ponekad cvijet, ponekad neku sličicu, minijaturu... Jedan od najljepših poklona koje sam u životu dobio svakako je i original njegove autorske slike (dao ju je i uokviriti (!) – još mi je pred očima način na koji smo odmotavali taj poklon) koju mi je poklonio povodom rođenja mog sina i koja me sa zida dnevnog boravka svakodnevno podsjeti na njega.”

     Volio je Bač kiše i konjanike, volio je Novi kvadrat, volio je Mirka Ilića, Kordeja, Macana i Zimonića. Nedvojbeno je da je pratio i stripove Magde Dulčić, čiji je suprug, pokojni nam zajednički prijatelj, isprva također strip-autor, a kasnije ovjenčani pisac romana za djecu, Zvonko Todorovski, u to vrijeme u Varaždinu vodio jednu manje-više off-galeriju i nema dvojbe da se i on družio s Bačom. Volio je Bač i Otta Reisingera; njegov brat Jurica kaže da je Ottove karikature u Vjesniku Bač pratio od djetinjih dana, i s pravom tvrdi da se i u Bačovu najrazvedenijemu grafizmu uvijek može primijetiti ta prva, Reisingerova, “crna” likovna poetika. Taj isti grafizam proizlazi i iz radova njegovih omiljenih umjetnika “prve lige” – Keitha Haringa, Roberta Crumba i Pabla Piccassa. Ništa nespojivo: ako promotrite bilo koju Bačovu tablu, primijetit ćete i grafizam navedenih strip-autora i stilizaciju navedenih velikih umjetnika!

“Bač je bil jedan od njih” Varaždinski ga se kolega Chris Bajsić prisjeća ovako: “U našoj sredini postojao je uvijek jedan mali uski krug ljudi koji je pratio, izrađivao te cijenio stripove, a Bač je bil jedan od njih. Tako smo znali naći se kod njega doma u vrtu, zeti si par pivica i potrošiti celo popodne na diskusije oko stripova! Ti trenuci su onda bili nešto posebno i kreativno, a sada kada se sjetim tih druženja, još su mi draži! Znal je bit teška i nepredvidiva osoba, al’ zato sam ga još više cijenio jer je bio svoj i živio je svoj život ! Njegovi crteži su izraz njega, njegovog života, a i njegove prerane smrti!” Sudionik ondašnje scene Emil Marciuš dodaje: “Kako sam bio dio prilično aktivne “underground” scene na potezu Varaždin − Čakovec (kao glazbenik i promotor), Bača sam upoznao sredinom devedesetih, kao redovitog gosta koncerata koje sam organizirao, a o kojima je on izvještavao za lokalni tjednik. Dijelili smo sličan glazbeni ukus i tragali za novim, neotkrivenim, uzbudljivim bendovima, razmjenjivali smo albume i komentirali ih. Prilikom putovanja na koncert Crowbara u zagrebačku Močvaru, s Bačom, njegovim bratom Jurom i frendom Pintom (svi glazbenici) tijekom vožnje, krateći vrijeme, u šali smo osnovali bend, dogovorili se oko glazbenog izričaja i cjelokupnog koncepta (on je bio zadužen za trubu) te si nadjenuli i umjetnička imena. Nažalost , bend se nikad nije okupio, iako smo i u kasnijim susretima nastavili kovati strategiju. Ne sjećam se kak’ se imaginarni bend trebal zvati, znam da je bilo spike da budu dadaistički tekstovi i da su članovi bili Wooynah, Tetetz i tak to.” Vjeran Miljenović, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva, veliki i također samosuspregnuto neprepoznati strip-genijalac i likovnjak, za ovu je prigodu bio suzdržan, ali jasan. Slobodan sam vam povjeriti da iz ovih formalnih riječi iščitavam njegov vrlo emotivan iskaz: “Bača se sjećam kao jednog od najtalentiranijih strip-autora svoje generacije, spontanog i duhovitog umjetnika koji je društvo oko sebe promatrao sa zdravom dozom ironije i odmaka. Njegov prerani odlazak nenadoknadiv je gubitak i za njegove prijatelje i za hrvatsku strip-scenu.”

“Nije mogel ni htel” Ali, tko zna? Možda je zapravo najviše u pravu osoba koja je o Baču izrekla sljedeće, a iz različitih (osobnih i profesionalnih) razloga ne smijemo odati izvor. Ta relevantna osoba kaže, otpisujući Bačovu bratu Jurici: “Bač se tijekom svoga prekratkog života nije mogel ni htel uklopiti u akademske obrasce i ovaj pokušaj da ga prikažeš kao cijenjenog varaždinskog umjetnika nije fer spram njega jer njemu se gadilo društvo u koje ga ti posthumno guraš, tražeći smisao njegovog postojanja i odlaska. Dal sam ti “intimne” materijale koji prikazuju njegovo agresivno i neobično duhovito obračunavanje s malograđanskom idejom života. Odlučil si ga pokazati kao velikog slikara, iako je on prvenstveno bil nedisciplinirani strip-crtač i ekscesni osobenjak iz obitelji bremenite doktorskim ugledom koji je bil pretežak za njegova ramena... Nikakve velike, latinske, akademske riječi ne budu to promijenile...” Moguće da i u tome ima nešto. Dapače, ima u tome puno. Ali i to je dio priče. Nezanemarivi dio priče. Ah, Bože moj, zar se iz cjelokupnoga ovog prikaza ne vidi upravo taj Bačov otklon od akademizma, malograđanštine, discipline? Ne, nije bio Bač veliki, a ponajmanje cijenjeni varaždinski umjetnik. Bio je samo Bač – čudo jedno malo…

“Nisu ga mogli pronaći” Doista, čudno je kako to biva. Pišem ovaj tekst, pripremamo monografiju o Baču, a tada, kad je još bio kraj nas, nismo znali uvidjeti sve dimenzije njegova talenta. Stoga “perem ruke” i kažem: pokušajte uvidjeti sami. Govoreći s nekog svog stručnog aspekta, mogu natuknuti tek nekoliko teza o Bačovu stripovskom opusu. Prvo, nedvojbena je poetičnost. Bač kao da je crtao stripove o snovima – stripove snova. Linije su suptilno razrađene, nepodnošljivom lakoćom, nacrtane kao što su, recimo, napisani stihovi Darka Rundeka i Srđana Sachera. Nadalje Bač crta “obrnuto”, crta u negativu. Ono što bi trebalo biti crno na bijeloj pozadini, kod njega je bijelo na crnoj pozadini. Treće, njegove priče uvijek su originalne: da je bio pisac kratkih priča, bio bi naš Carver, ali teško je takve priče ispričati u književnoj prozi: te su priče bile rođene da ih se ispriča u jednoj jedinoj tabli stripa. Što još? Spomenuti njegove likovne radove? Slike koje, doduše, imaju stripovsku poetiku, ali koje same po sebi funkcioniraju kao samostalna umjetnička djela? Da – pogledajte Gitarista. Nepatvoreno remek-djelo čovjeka koji ni primirisao nije akademizmu, a koji se tim djelom može mjeriti sa (potpisujem ovo) svim našim akademskim likovnim umjetnicima. I da, mislim da je to bio Bačov prvi suradnik i suautor Jura Hižak (u osnovnoj su školi zajedno napravili strip Dječak koji je osvetio Ramba), danas afirmirani lider Trash film festivala, koji je rekao: “Bač je kazao za sebe da je ortodoksni katolik i nihilist.” A čemu se još nadati u ovo gluho doba? Nekom novom Passoliniju, koji je za sebe kazao da je katolik, komunist i homoseksualac?... Znate sve, pametni ste. Razgovaram s Bačovim bratom Juricom. Tražimo neki zaključak, nešto. Ispitujemo ove tople iskaze njegovih prijatelja i poznanika, pokušavamo iznaći barem jednu rečenicu koja neće biti preuzetna, ali će biti točna. Odjednom, Jurica kaže: “Veliki talent koji se nije mogao pronaći jer ga drugi nisu mogli pronaći.” I ja se složim odmah jer to je to. To je Bač.

Slika i preslika Dopustite mi da na ovom mjestu budem i (ja opet) malo osoban. I tada, dok je ludovao sa svojim esejima u “mojoj” redakciji, i tada dok nam nije pokazivao stripove i slike koje tek sada s nekakvom tužnom radošću otkrivamo, Bač je bio moja živa slika i preslika. Kao dijete, priča mi njegov brat Jurica, bio je Bač u Americi, u New Yorku, Las Vegasu, San Franciscu, Hollywoodu, slavnom autobusnom linijom Greyhound putovao je Amerikom tri dana i tri noći, otac ga je vodio po znamenitim muzejima; bio je dijete dobrostojećih, intelektualnih i dragih roditelja, primarijusa i profesorice glasovira; vodili su ga na otok Rivanj kod Zadra, u Dobrnu u Sloveniji, plivao je, planinario, uživao u prirodi; i jednostavno se, možda posljednji u onih naših generacija koje su tek kao “zreli ljudi” naišle na internet i slične online nevolje, baš onako iskreno i djetinje zaludio svime što se onomad nudilo u segmentu industrije zabave. Takvo dijete Bač je ostao sve do svoje prerane smrti – toga glupog 15. lipnja 2004. godine – naime nastavio je živjeti svoj san. San svojih stripova, svoje glazbe, svojih Heavy Metala i Arta Spiegelmana, svojih kultnih filmova (Bergman, Polanski) koje je snimao na videokasete (da, nije bilo DVD-ova!) ili ih gledao kod kustosa Miroslava Klemma u njegovoj “Nepostojećoj kinoteci” (preko starinskog projektora!), svojih Simpsona (onda kada su se tek pojavili kao jako subverzivni!), svoje americane, Willyja Nelsona, Johnnyja Casha, svojega grungea, Pearl Jama, Nirvane, Sonic Youtha, Soundgardena – i jednostavno je to sve živio, proživio i iživio. Bač je bio sve ono što smo mi željeli biti. Samo se mi nismo usudili živjeti svoj san. Sada to sanja na nekome drugom svijetu, zajedno sa svojim Cobainom, Cashom, Picassom, Hugom Prattom i ostalima. A ja sam izdao svoje ideale, i živim još samo zato što neki moji dragi ljudi žele da još malo budem s njima. Vidimo se, dragi moj Bač.